(Kako pisati kao Tolstoj: putovanje u umove naših najvećih autora - How to Write Like Tolstoy: A Journey Into the Minds of Our Greatest Writers; Richard Cohen; Random House, New York, 2016; 350 str.)
Čak ni Ričard Koen, poznati britanski urednik i profesor kreativnog pisanja, ne tvrdi da ćete nakon ove knjige zaista pisati kao Tolstoj. Zapravo, iz njegovog vodiča se još od prve strane naslućuje ideja da je nemoguće naučiti kreativno pisanje i da oni koji vam obećaju drugačije nisu dovoljno iskreni.
Pisanje je u vrlo maloj mjeri stvar talenta, a u većoj, prirodno, rutine. U najvećoj mjeri je to ponajviše "osjećaj" za ono šta želite da kažete i kako zapravo doživljavate ono što ste do sada pročitali. Zbog toga ćete sve pisce čuti kako vam savjetuju da konstantno čitate, samo ne zato što ćete u tom slučaju bolje pisati (uostalom, ima i toga) već prevashodno zbog toga što ćete tada ponajprije naučiti na koji način treba da tretirate velike i male knjige, a samim tim i vlastiti rad.
Koen jedino što može da učini jeste da vam prenese svoje iskustvo sa pročitanim - kako Fokner eksperimentiše s različitim naratorima ili kako Tolstoj uspijeva da nam približi i otjelotvori svoje likove šturim opisom njihove odjeće ili tjelesnih mana, nešto što je Turgenjeva veoma nerviralo, jer u tome nije vidio nikakvu dubinu. I osim sporadičnih interpretacija nekog poznatog djela, to je apsolutno sve što ćete moći da pokupite na nečijim časovima kreativnog pisanja. U suprotnom, da postoje jasna pravila pisanja, ispada da bi svaki roman bio manje-više isti.
Tako ćete u Koenovom interesantnom kompendijumu naći desetine primjera kako drugi pisci odrađuju određene segmente svojih tekstova i gdje svaki to drukčije radi od svojeg prethodnika.
Ne mora nužno da znači da će vam se dopasti njihova rješenja, no poimanje da ćete onda postati svjesni zbog čega vam se nešto ne dopada - dovoljan je razlog da ste na dobrom putu da steknete svoje razumijevanje o literaturi i kako ona treba da funkcioniše. Ili, riječima Edmunda Vilsona, ne postoje dvije osobe koje će pročitati istu knjigu.
Tako da Koenov bedeker funkcioniše na jednom nivou, jer je praktičnih primjera vrlo malo. Svakako je on u dovoljnoj mjeri vrlo temeljan, pa su mu poglavlja više-manje podijeljena prema toku kreativnog procesa. Početak; karakterizacija; naracija; zaplet ili priča; ironija (u ovom poglavlju se, ni kao kontrateza, ne pominje Dejvid Foster Valas koji je zdušno bio protiv ironije); seks; uvjerljivost; repeticija; prozni ritam, dijalozi; svršetak, etc.
Kad smo već kod ironije, vrijedi pomenuti da je u Americi primarni izvor za pisanje scenarija već decenijama Robert MekKi. Više poznat kao orator nego pisac, on u Holivudu skoro nikada nije prodao nijedan svoj scenario. Ali MekKi očito ima fino razvijen osjećaj za to šta, u dramaturškom smislu, fali nekom filmu, pa su iz tog razloga njegove knjige bestseleri.
A opet je nesuvislo ne zapitati se zbog čega slušati MekKija (u filmu Adaptacija igra ga Brajan Koks) kada postoji par uistinu genijalnih dramaturga koji su objavili knjige o dramaturgiji - poput Vilijema Goldmana i Džoa Eseterhaza? Goldman je u knjizi Koju sam to laž izrekao? čak inkorporirao i jednu vježbu: detaljni sinopsis za film proslijedio je nekolicini poznatih kolega kako bi mu rekli zamjerke. Vizavi njega, Esterhaz je objavio zbirku izjava poznatih scenarista i pisaca o tom nezahvalnom poslu, neku vrstu vodiča kroz Holivud samo za dramaturge i autore. Ostalo se sve jednostavno zasniva na piščevoj percepciji odgledanih filmova i na trudu koji je voljan da uloži u svoj tekst. I na mašti, valjda.
Slično tome, Koen se prisjeća jednog popularnog autora koji je trebao da održi predavanje o pisanju. Nakon dugog kašnjenja, izišao je na pozornicu i pred punom salom kazao: "Dobar vam dan. Svi oni koji žele da budu pisci neka podignu ruke... Odlično onda. Sad bjež'te kući i, vraga mu, pišite nešto!" I s tim riječima je, razljućen, napustio sopstvenu tezgu.
Kod Koena nećete naći vježbe kao kod Goldmana, no zato hoćete brojne primjere doduše izopštene iz šireg konteksta. A ti primjeri će vas naposljetku ubijediti koliko je slikanje riječima smiješno komplikovana rabota. Koen takođe pominje i vrlo dobru knjigu o pisanju Stivena Kinga, ali ne pominje činjenicu da King prvi ne slijedi vlastite savjete.
O tome se i radi: možda je lako stvoriti utisak o tome kako treba da izgleda savršena literatura, premda ne i kako ista treba da zvuči na hartiji. King koji se prije 17 godina posprdno odnosio prema Trolopu zbog obimnih romana "koji nikako da se završe", danas je prevazišao Trolopa po napisanom broju strana. U pisanju je sve kontradiktorno i malo je toga izvorno jasno.
Skladno tome, možda najzanimljivije poglavlje govori o plagijarizmu. U njemu, najzad, nema ništa novo što već nećete zateći u knjizi Tomasa Malona, Ukradene riječi (1989). Ipak, primjer o Sternovoj knjizi, Tristram Šendi (1759-67), ako nam već neće objasniti smisao kreativne otimačine, sigurno će nam utuviti ponešto o "inspiracijama" svih pisaca:
"U četvrtom tomu njegovog velikog romana, Stern odlučuje da ukori popa, dr Homenasa, koji plagira šakom i kapom, tako što vokalizuje jedno od najelokventnijih kritika ove prakse u literaturi: 'Da li ćemo dovijeka pisati nove knjige, kao što apotekari svako malo prave nove smjese, tako što samo iz jednog suda pretaču u drugi? Hoćemo li dovijeka uvijati i odmotavati jedno te isto uže?'
Pa opet", navodi Koen, "ovaj pasus je sasvim preuzet iz Bartonovog napada na imitatore u Anatomiji melanholije: Stern priznaje da pozajmljuje od pisaca kao što je Montenj (a koji zauzvrat Plutarha naziva svojim 'trebnikom', često ga citirajući bez ikakvog navođenja da to radi). Međutim, Stern apsolutno nikada ne priznaje da od Bartona išta pozajmljuje - iako slutim da je savršeno dobro znao šta radi dok je prepisivao njegove riječi o osudi plagijarizma i uživao u svakoj sekundi. Štaviše, Stern je, u svojoj karijeri, prepisivao i od sebe, kradući iz sopstvenih ljubavnih pisama budućoj supruzi, da bi, kasnije, ista pisma zatim slao ljubavnici."
Koen ne pominje da je Stern i u svojim propovijedima - jer je Stern bio sveštenik - redovno otimao od pisaca iz ranijih era. Uostalom, ni Konrad nije imao problema sa ubacivanjem čitavih Mopasanovih pasusa u svoja djela, iz prostog razloga što mu se dopadalo kako zvuče. U to ime, ja ću naredni pasus ukrasti iz recenzije Džona Saterlenda iz novine The Sunday Times, a koji je sve fakte doslovno uzeo od Koena:
Rej Bredberi kaže da je pisanje kao skok u provaliju sa nadom da će vam u međuvremenu izrasti krila i spriječiti vas da se razbijete o kamenje. Salman Ruždi namjerno stavlja pogrešne fakte u svoje romane. Čehov je pak vjerovao da je prvo pravilo pisanja: "krati, krati, krati!" - što se više odstrani iz tvoje proze, utoliko će bolje zvučati. Ovo podsjeća na kredo dr Semjuela Džonsona, tvorca prvog engleskog rječnika: ako ti se nešto dopada u tvojem pisanju, odmah ga prekriži. S druge strane, Tomas Vulf bi, kad bi mu Maksvel Perkins predložio da skrati 50.000 riječi na nekom projektu, ubrzo donio novih 75.000 riječi.
Koenova knjiga počinje isječkom iz intervjua Pitera Kerija publikaciji Paris Review 2006. godine. Taj citat najbolje ilustruje ovo zanimanje.
Na izjavu da je napokon postao pisac u pravom smislu riječi, Keri dobija pitanje: "A šta je to konačno počelo da štima kod vas kao stvaraoca?" Keri odgovara: "Godine, iskustvo, jednostavnija forma, praksa, čitanje, uticaji, moje posezanje izvan tih uticaja."
Bonus video:
