Da li ovo svetkovanje nije/na komu si sabra Crnogorce/da čistimo zemlju od nekrsti? Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac
Rekoh li vam da je posljednjeg dana predizborne nazovi-utakmice - baš u petak, 13. aprila - na ravnome i slavnome Cetinju bio upriličen veličanstveni preidzborni skup. I to baš na Orlovom Kršu, na grobu Danila Šćepćevića - Vladike Danila I(slava mu i milost). Milo Đukanović - tada predsjednički kandidat DPS, sada predsjednik Crne Gore, odnosno šef države - okupio je bio pojedine među istaknutim crnogorskim stvaraocima koji djeluju u oblastima kulture i nauke - istaknute pojedince, što bi se reklo - kao i predstavnike pojedinih kulturnih institucija - da bi im održao mudro slovo na temu: “Kultura suživota i crnogorski državni identitet”.
I evo me, listam fotografije sa skupa - fotografije koje posjeduju neki, rekao bih, izuzetno rijedak, gotovo bezvremeni kvalitet. Gledam te istaknute ljude, veličanstvene u svom suspregnutom dostojanstvu - gledam ta poznata, ozbiljna lica - toliko ozbiljna da izgledaju kao izlivena u bronzi - i polako mi sviće da su svi istaknuti crnogorski stvaraoci - CG-based artists and authors, što bi se reklo - vrlo skloni da podrže aktuelni politički, odnosno društveno-politički poredak.
Da li je nužan preduslov, pitam se, da bi se crnogorski stvaralac uzdigao do statusa istaknutog crnogorskog stvaraoca - upravo ta spremnost da se, kad zatreba, odazove zovu partije i da bezrezervno da primat partijskim nad partikularnim, odnosno umjetničkim interesima. Veliko je pitanje, sa druge strane, postoji li u Crnoj Gori istaknuti stvaralac, koji djeluje na poljima kulture ili nauke (te dvije stvari treba držati odvojeno, molim vas), a da podržava DF ili Demokratsku Crnu Goru - jednu od dvije najjače opozicione partije u Crnoj Gori. Niko mi ne pada na pamet...
Dakle, kada su istaknuti stvaraoci okupljeni 13. aprila na Orlovom kršu posijedali ukrug, riječ je uzeo niko drugi do predsjednički kandidat, gospodin Đukanović:
“Moraćemo institucionalno djelovati inovativno i kreativno, u funkciji jačanja identiteta i kohezije unutar crnogorskog društva, sa posebnom odgovornošću prema novim generacijama stvaralaca...”.
Đukanović je zatim pozvao na “utemeljenje identiteta ne samo na istorijskoj tradiciji, već i u onome što mogu biti njegovi novi, savremeni kulturni iskazi”, a sve u cilju, naravno, “emancipacije Crne Gore iznutra”.
Spolja smo apsolutno emancipovani - ko kaže da nismo taj kleveće i laže - i samo još da istaknuti crnogorski stvaraoci porade malo oko emancipacije neemancipovanih sestara naših i braće naše - pa da se ničim ometani, svi zajedno, uz nove pjesme koje će veličati pozitivne emancipacijske procese, posvetimo obnovi i izgradnji naše, beskrajnim tranzicionim procesima opustošene zemlje.
“Ja mislim”, istakao je predsjednički kandidat, gospodin Đukanović, “da je primjereno razmišljati da u kabinetu šefa države formiramo jedan multidisciplinarni tim, ne previše brojan, suprotno, ali dakle bezuslovno kompetentan. Ljudi iz različitih specijalnosti - jer znamo da je priča o identitetu priča i o kulturi, i o obrazovanju, i o nauci, i o medijima, možda i o još nekim drugim pitanjima (možda i o arhitekturici i pripadajućem joj urbanizmu? - op.a.) - dakle, koji bi nam pokušali ponuditi neku radnu verziju te strategije u ovoj izuzetno važnoj oblasti za sadašnjost i budućnost”.
Koliko god se trudio da na fotografijama sa skupa na Orlovom kršu uočim predstavnicu ili predstavnika arhitektonsko-urbanističke struke - ne uspijevam - a nisam spreman ni da povjerujem među crnogorskim stvaraocima - koji djeluju na poljima uređenja prostora i izgradnje objekata - nema istaknutog stvaraoca - ili istaknute stvarateljke - dostojne poziva da se pridruži veličanstvenom skupu na Orlovom kršu.
Možda mi - arhitekti i urbanisti - nemamo jednog Adnana Čirgića - ali imamo Aleksandra Kekovića - koji je udario temelje tome što se danas zove Arhitektonski fakultet u Podgorici - i koji je obećao da će na AF, ni manje ni više, nego “odnjegovati crnogorski arhitektonski jezik” - ali, ispostaviće se, nije bilo voljnih da ga u tome podrže.
Možda među nama nema istaknutog stvaraoca poput Bogića Rakočevića - ali imamo Mladena Đurovića, koji je dao nesumnjivi pečat savremenoj - i, ako Bog da, evropskoj Podgorici.
Možda nemamo Živka Andrijaševića - ali imamo Gorana Radovića - vrsnog poznavaoca crnogorske arhitekture minulih vremena i predanog valorizatora arhitektonske i istorijsko-umjetničke (ma što to zbačilo) baštine - čovjeka koji osjeća i obavezu - uz nebrojene druge obaveze - da buduće magistre i magistrice arhitekture uvodi u tajne i finese metodologije naučno-istraživačkog rada.
Sonju Tomović Šundić sigurno nemamo - ali imamo Svetlanu Perović - koja drži čak devet predmeta na Arhitektonskom fakultetu - što na osnovnim, što na specijalističkim, što na magistarskim studijama - a nalazi, niko ne zna kako, i volje i snage i vremena za još jedan predmet - Urbana ekologija - na Metalurško-tehnološkom fakultetu, na osnovnim studijama.
Ako tih deset predmeta nije vrijedno poziva Perovićkoj da se pridruži crnogorskim velikanima koji su se u petak, 13. aprila, okupili na Orlovom kršu - onda je jasno zašto poziv nije zaslužio ni Rifat Alihodžić, moj veliki prijatelj, koji će - zasigurno - ostati zapamćen kao prvi čovjek u milenijumskoj istoriji CG koji nije žalio truda da u srcima studenata arhitekture probudi ljubav prema teorijici arhitekture.
Možda nemamo Janka Ljumovića - ali imamo jednako konstruktivnog, komunikativnog i nadasve šarmantnog Veljka Radulovića - kojega mnogi smatraju za najboljeg arhitektu u Crnoj Gori - odmah poslije pomenutog Mladena Đurovića, naravno, a (na momente, možda) i Veselina Bata Radulovića.
Nemamo Radmilu Vojvodić - ali imamo - imali smo, pardon - nekrunisanu kraljicu crnogorske arhitekturice i pripadajućeg joj urbanizma, majku našu arhitektonsko urbanističku - gospođu Dijanu Vučinić (i njen tim) - koja bi, da je potrajalo - da nije rasformirano njeno Odjeljenje za razvojne projekte u urbanizmu i arhitekturi pri Ministarstvu održivog razvoja i turizma - i da je ostala na mjestu šefice pomenutog odjeljenja - razvila crnogorsku arhitekturicu do neslućenih granica.
Nemamo mi - kad se već insistira na bezuslovnoj kompetenciji - jednoga Milorada Mija Popovića - ali imamo Svetislava Gavrovoga Popovića - perjanicu našu - našega Sveta koji, pored mnogo (i premnogo) toga ostaloga, stoji i iza Projekta rekonstrukcije i revitalizacije “Mauzoleja vladike Danila” na Orlovom kršu, realizovanog davne 2009. godine.
Sve na stranu, ali sam zapanjen (malo je reći) činjenicom da se naš Sveto Gavrov nije pojavio na Orlovom kršu 13. aprila...
Ako neko ima informaciju da je crnogorska arhitektonsko-urbanistička struka ugašena ipak imala predstavnika na Orlovom kršu - obavezno da mi proslijedi tu informaciju - uz fotografiju, molim, u funkciji dokaza - jer osjećam da bih bio u obavezi da, barem do Nove godine, pišem isključivo hvalospjeve toj osobi.
Bonus video:
