Jevremu Preblagom
Tri stoljeća samovala je njegova književna slava pod svodovima knjižnica, u tišini profesorskih kabineta, peristolima samostana…
Tek će “novo čitanje” francuskih simbolista, Verlena i Malarmea, te “generacije 98” vaskrsnuti njegovo književno djelo u svoj baroknoj ljepoti i raskoši. Luis de Gongora Argola, poznat i kao “anđeo svjetlosti”, ali i kao “anđeo tame”.
Za razliku od Španije njegovog doba, “u kojoj se sve dešavalo slučajno”, životni put Luisa de Gongore ima izvjesnu šematičnost.
Česta putovanja
Rodio se u Kordobi 1561. godine, i zapravo se trebao zvati Luis de Argola Gongora. Budući pjesnik uzeo je majčino ime kao prvo - po nekima zbog zvučnosti, dok drugi ističu prozaičniji razlog - ujakovo nasljedstvo. U rodnom gradu učio je u školi jezuita i stekao znatno humanistično znanje. Dalje školovanje nastavio je na univerzitetu u Salamanki, na studijama teoligije i prava. Čini se da su ga za ove četiri godine (1576- 1580) poezija, pozorište i korida više privlačili od strogog katehizisa katoličke crkve, pa je jedan njegov prilježni biograf zapisao: “Malo je studirao, mnogo se kockacao i bio zaljubljen”. Po povratku u rodni grad, prihvatio se dužnosti prebendera (nadzornika) katedrale u Kordobi, što mu je donosilo solidne prihode. Pa ipak, ni riza sveštenika nije ga odvojila od pozorišta, parada, nedjeljnjih korida bogatih gozbi, veselog društva, a nekoliko pobožnih pjesama što ih je napisao bile su zapravo skroman ustupak dugim kockarskim “bdenijima”.
Poziv prebendera nalagao mu je česta putovanja diljem Španije. Duži boravci u Madridu, Valjadolidu, Salamanki, otkriše mu skučenost rodnog grada, pa je na sve načine pokušavao da se domogne prijestonice. U Madrid će se preseliti 1617. godine na zauzimanje moćnog zaštitnika, kneza od Lerme. Ovaj mu izradi visoko mjesto kraljevog kapelana, ali tek kad su ga dvorani ubijedili da postoji propis po kome “svi kapelani njegovog veličanstva Filipa III moraju biti… ludi”.
Visoko mjesto kapelana, unosni prihodi, dvorske svečanosti, pjesnička slava… činili su se ispunjenjem životnih snova sina skromnog plemića iz provincije. A bili su zapravo predznaci budućih nevolja koje su “u talasima nadolazile”.
Dvor, kocka, dugovi...
Sa novcem doskorašnji prebender nije razumno gazdovao ni u rodnoj Kardobi, a kamoli u lakomislenom Madridu! Služeći za čast i ime, Gongora se olako i u dug spleo. Gomilale su se mjenice, rasli dugovi, i iznevjeravala ga kockarska sreća, i pomalo je otužno čitati njegovu prepisku iz tog vremena gdje veliki Kordobljanin moli za novčanu pomoć, odlaganje duga, unosnije mjesto.
Tragično skončavaju i njegovi zaštitnici. Rodrigo Kalderon, markiz od Sedam crkava završava na “drvenoj zipki” da bi mu živjela gordost; prefinjeni gongorista, markiz od Viljemedijane umire proboden “kraljevim mačevima”; svrgnuti konte od Lemusa ima više sreće - umire prirodnom smrću. Napušten i osamljen, Gongora već nakon pet godina boravka u prijestonici razmišlja o povratku (“Nađite mi tamo kakav posao, jer mi je već dosta Madrida i kraljevskog dvora”, pisao je prijatelju).
Ali najteže iskušenje tek je predstojalo. Preispitivalo se Gongorino pjesničko djelo.
Španska poezija Gongorinog vremena još uvijek je eho borbi koje su kroz dugi niz godina vodile dvije suprostavljene pjesničke škole: jedne zvane “narodska” i druge koju su nazivali “učenom ili dvorskom”. Hristofor de Kastiljeho i Gregorio Silvestre bijahu najistaknutiji među narodskim, a Garsilas i Boskano među učenim pjesnicima. Gongora u svojim ranim sonetima, bio je bliži “jasnim” pjesnicima:
“Španjolac je u Oranu Služio s dva koplja kralju, A srcem i cijelom dušom Afrikanku jednu krasnu.” (“Romansa”- prepjevao N. Milićević)
Ali istančani poznavaoci poezije već u njegovim prvim romansama naslutiće “tamnog Gongoru”:
“Lica s malo krvi Oči s mnogo noći.”
Sonete, letrilje i romanse pisaće Gongora s puno uspjeha do kraja života, ali kad 1609. godine objavi “Hvalospjev vojvodi od Lerme”, na pjesničkom polju časti izbiće pravi rat, koji kulminira tri godine kasnije, kad su objavljene njegove “Samoće” i “Polifem i Galateja”. Gongorina jasna namjera da “cijenom svoga rada izjednači kastiljanski sa savršenim i uzvišenim latinskim” i priznanje da “spavajući španski, sanja grčki”- izazva žestoke reakcije.
Od “kneza svjetlosti” u “kneza tame”
Gongorini savremenici, kao poslije “teškog sna”, sa zaprepašćenjem ustanoviše da im se maternji kastiljanski pretvara u tuđi jezik koji ne mogahu odgonetnuti; veličanstveni Lope de Vega i strasni Kevedo s nelagodom primijetiše da Gongora stvara i sopstvenu pjesničku školu, “kulturizam”ili “gongorizam”; suprostaviše mu se “konceptizmom”, školom koja je insistirala na jasnoći i oštrini duha prije svega. Zajedljivi Kevedo ispjeva jedan sonet u kojem ismija Gongorin jezik:
“Za dan jedan učen da bude ko žudi Nera-jezik-zumljiv naučiće lako: Blesak, gordile se, mlad, sluteći svakako Nevinost, sazdaje, metrom skladnim gudi.”
Oglasiše se i kritičari. Gongorin pjesnički preobržaj, od “kneza svjetlosti” u “kneza tame” pripisaše uticajima njegovog učitelja Erere, čitanju Luisa Karilja, egocentrizmu, čak i umnom poremećaju. Nazivahu ga “čudovištem gramatičkih poroka”, a “Samoće” proglasiše ožiljkom koji treba prikriti. U predgovoru Gongorine poezije krupnim slovima ispisaše: “Ne približavajte se jer je neshvatljiv”.
Otkud nesporazum?
Rječnik Gongorin, iako bogat i raznovrstan, ne vrvi od nepoznatih riječi. Njegova sintaksa, kada se “svede” na latinsku, razumljiva je. Ostaje, dakle, njegovo poimanje mitološkog svijeta, jer se “tamni Gongora” ne zadovoljava samo navođenjem antičkih mitova- on ih često i preobražava:
“Misao mi smela Zenitu se pope, perjem odedena, čiji let odvažan- ako se ne prozva njime tvoja pena- neka rasuto joj ruvoperja na sve strane letopisi vetra prozračnog pohrane.” (“Ikar” - prepjevao V. Košutić)
Tek malobrojni poznavaoci antičke mitologije mogli su da proniknu u “Samoće” i razumiju tanane aluzije i prefinjene alegorije kojima je Gongora oživljavao mitove o Zevsu, Ganimedu, Evropi, Arionu i Vulkanu... Gongorin veliki lirski poduhvat bi prekriven ćutnjom. Bukolički san koji je sanjao Servantes, Arkadija o kojoj je maštao Lope de Vega bijahu majstorski oblikovani u Gongorinim poemama. I sada, tog i takvog Gongoru trebali su tu, u prijestonici, na dohvat mača, dva neprikosnovena arbitra španske književnosti- Lope de Vega i Kevedo mirno da posmatraju kako kardinalski uzdignute glave, strpljivo žanje slavu najvećeg pjesnika Filipovog “zlatnog vijeka”.
Prvi se oglasi Lope de Vega. Nekada veliki poštovalac “jasnog” Gongore, kojem je svojevremo posvetio i sonet (“Pjevaj, labude andaluzijski…”) sada pero nakvasi sa žuči: “O ti, lobanjo labuđa, što na samrti hoćeš da pjevaš…”
Još veću netrepeljivost prema Gongori pokaza Kevedo. Netrepeljivost koja se razvi u gotovo animalnu mržnju, koju ni Gongorina smrt ne ublaži.
Smrt u Kordobi
Izrugan od “arbitara španske književnosti”, bez moćnih zaštitnika, neshvaćen od čitalaca, Gongora se pred “nazubljenim rogovima španske zavisti”, povuče u zavičaj, zavještajući budućim naraštajima svoj pjesnički “credo”.
“Što se tiče časnog, na dva načina smatram da mi je pjesništvo bilo časno; ako ga učeni shvate- i da je nužan čin poštovati to što je naš jezik, mojim nastojanjima, dostigao savršenstvo i uzvišenost latinskog”.
Ali, koga u Madridu zanimaju sentence usamljenog duhovnika? Madrid, lakomislen i uglađen, “pljeska komedijama Lope de Vege i igra žmurke po Pradu.”
Kordoba, najsjetniji grad Andaluzije, svog “sina razmetnoga” dočekuje ravnodušno. Pjesnik se useljava u oronulu kuću, sa dvije rešetke i velikim tremom, preko puta manastira Bose braće svete Trojice. Sa balkona rodnog doma, Gongora posmatra neobičnu kavalkadu vitezova, kaluđera, prosjaka, konjanika, Ciganki vlažnih uvojaka. Vrijeme provodi u čitanju knjiga, šetnji po dvorištu, razgovoru sa berberinom.
Ujutru, 23. marta 1627. godine na kratko izlazi na balkon. Na obližnju Kulu zle smrti pada veliki svijetao oblak. Prekrstivši se, Gongora ponovo prileže na postelju, zasutu u narandžinim cvjetovima. Ima još vremena da sklopi ruke, i izmoli “Oče naš”.
Prijatelji ga nađoše već ohladnjelog: s mudrošću stoičara zaključiše da je suvišno, poslije Servantesovog terceta, govorom se opraštati od Gongore:
“Taj prijatelj vrli, čovjek poštovani Visprenog uma, ugledan i zvučan Nad svim pesnicima što su u Febu znani.”
Lorka je "polomio pečate" sa Gongorinog sarkofaga
“Sve kazati- tajna je dosadnog čovjeka”- Malarme. Dodajmo i “dosadne” poezije. Intuicijom velikog pjesnika, Gongora je to osjećao. Otuda njegova lirika, u početku bezazlena i poput kristala prozirna, s vremenom - obogaćena smjelim metaforama i iznenađujućim rečeničnim obrtima - posta “hermetična”, a on se uz trnovit vijenac, što mu oko čela ispletoše zlobnici i zavidljivci, pakosnici i neznalice, od “anđela svjetlosti”, pretvori u “anđela tame”.
Trebalo je da proteknu tri puna vijeka, pa da jedan drugi Andalužanin, Federiko Garsija Lorka, svojim čuvenim esejom “Pjesnička slika u Gongore”, prelomi s njegovog književnog “sarkofaga” sedam pečata, a njega uzdigne na pijedestal “oca savremene evropske lirike”.
“Generacija 98”- Valja Inklan, Asorin, Baroka, Unamuno i Maesta - koja, uz Lorku, svojim metaforama i simbolima, asonancama i aliteracijama sagradi “zabranjeni grad” moderne španske lirike, s radošću pozdravi Gongorino “krunisanje”.
Majstor stiha i nenadmašni arhitekta pjesme, Gongora je poznat po smjelom korišćenju i stvaranju metafora, koje su u potpunosti shvatili i prihvatili tek novi naraštaji.
Navešćemo samo neke, kao sjajan primjer spoja logike i pjesničke slobode:
“Krilata didona” (pčela); “”neme zvezde” (cvijeće); “znoj neba” (rosa); “sati u brojeve obučeni” (časovnik); “lako slavlje vjetra” (zastava); “isceđeni grimiz” (vino)…
(Prepjevao V. Košutić)
Bonus video:
