Njegova životna misija je da udahnjuje život kamenu koji nalazi sam, u crnogorskim kanjonima i vrletima, ili koji dobija kao poklon sa Himalaja, Kamčatke, iz Doline kraljeva, Egipta, Hilandara, Indije, pa čak i od meteorita! Slavni crnogorski vajar Mijo Mijušković, s pravom je nedavno nazvan pjesnikom kamenog neba Crne Gore, čiju ljepotu na čudesan način prikazuje svojim skulpturama koje decenijama izazivaju divljenje gdje god da su izložene.
Dobitnik Trinaestojulske nagrade za likovnu umjetnost 1992, po struci meteorolog, Mijušković već četvrt vijeka živi i stvara u Sutomoru, a ovaj jubilej upravo je obilježen izložbom skulptura “Mijo u Spiču” koju je u hotelu “Korali” priredilo NVU “Novo i ljepše Sutomore”.
“Ovdje sam 25 godina, a još nigdje se ne nalazi nijedan moj rad. Ovako oronuo, radim po cijeli dan u ovom brdu u Sutomoru, odvojen od svih. Nikoga ne diram, nikome ne smetam, ne pripadam nijednoj partiji, ni klanu. Ne volim ljude od kojih čujem veoma ružne riječi - je li 'naš' ili 'njihov'- kako da se uklopim i prema tome te vrjednuju. Ja sam uvijek svoj, a ti 'naši' i 'njihovi' često su bili i naši i njihovi, prema potrebi i interesu. To mi je bilo uvijek odvratno i strano”, priča umjetnik koji ni u svojoj 86. godini ne posustaje u stvaralaštvu!
Djela slavnog skulptora od 1964. do danas predstavljana su na više od 40 samostalnih izložbi - širom SFRJ, u Italiji, Njemačkoj, Mađarskoj, sedam puta u Francuskoj. Samo u svom ateljeu u sutomorskom naselju Suvi Potok gdje je doselio iz Nikšića, napravio je više stotina skulptura u kamenu.
“Tražim na stijenama i u njihovoj unutrašnjosti tragove promjena koje su se dešavale kroz protok vremena. Nailazio sam na stijenama nevjerovatne zapise, biljege, crteže, originalne znakove ostavljao, a ostatak stijene obrađivao u skulpturu”, opisuje Mijo svoju motivaciju.
Njegovo dvorište, skoro na samom kraju, tačnije vrhu Sutomora, na obroncima Sozine, krase stotine skulptura, a u ovom unikatnom muzeju pod vedrim nebom, jedno djelo se ipak izdvaja: jedinstveno je, vjerovatno ne samo u Crnoj Gori, jer je napravljeno od materijala koji je na našu planetu dospio iz vasione! Za to postoji i sertifikat Instituta za geo-ispitivanja akademije nauka Turske: riječ je o meteoritu koji je nekad davno udario u Zemlju. Mijušković ni ovoj skulpturi, kao ni jednoj prije , nije dao ime. Za kamen kaže da mu ga je prije nekoliko godina donio prijatelj “koji ga je našao između Budve i Bečića”: odmah je, veli, znao da je u pitanju “čudan kamen” i da iza njega “ima priča”!
Priču prije oblikovanja ima i drugo kamenje, a i ostali materijali, koje koristi za skulpture. Od kamena nađenog kod crkve Svete Petke u Spiču stvorio je djelo koje je poklonio Udruženju “Milutin Milanković” , i time na svoj način priredio omaž srpskom akademiku svjetskog glasa koji je utemeljio klimatologiju. Deblo iz kojeg je nastala čuvena “Spičanka”, nedavno prebačena iz Nikšića “u rodno mjesto”, prije 35 godina je vidio kako pluta Bojanom, a onda nekoliko godina kasnije naišao na njega na sutomorskoj plaži! Kamen iz tvrđave Tabija isklesao je u istoimenu skulpturu koja je krajem prošle godine osvojila Gran pri XXXVIII Crnogorskog likovnog salona “13. novembar” na Cetinju, gdje je inače nagrađivan još 1968. i 1977…
U luksuznoj monografiji o Mijuškoviću, likovni estetičar Sreto Bošnjak zapisao je da je jezik kamena u Mijovoj interpretaciji “suverena činjenica jednog otvorenog procesa kojim se materija potvrđuje kao čista psihološka činjenica”.
“Bezmalo sve Mijove skulpture u suštini su apstraktne formalne kategorije u vlasti jedne jedine ideje i jednog htijenja-kako da se otkrije mistična, paganska metafizička dimenzija jedne od najtrajnih materija svijeta - kamena”, ocijenio je Bošnjak.
Istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović istakla je detalj da su Mijo “i njegova generacija”, kojoj pripadaju i Nikola Gvozdenović, Ilija Šoškić, Uroš Tošković, upravo vezani za Bar kao “topos i polje moći njihovog stvaralačkog izražavanja”.
“Kameni portreti Mija Mijuškovića, animalni i ljudski u isto vrijeme, nose karakter, emociju, stav, a u njegovim skulpturama osjećamo dihotomiju krhkog, poroznog bića prirode i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, baš kao što je i sam satkan od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene, žestine stvaranja”, ukazuje Miranović.
Ona je najavila veliku retrospektivnu izložbu Mijuškovića ovog ljeta na Cetinju u organizaciji Narodnog muzeja, uz nadu da će Bar dobiti davno iniciran park Mijovih skulptura kod galerije “Velimir A. Leković”.
Ravan Lubardi u slikarstvu
Sem strukovnih i državnih priznanja, Mijo je vlasnik i plakete kojom ga je nagradila Subotica, i to za izuzetan doprinos uglednom internacionalnom festivalu dječjeg teatra u ovom gradu, a čiji je inače zaštitni znak Mijova skulptura Malog princa.
“Iako to ne bi smio zbog svog zdravlja, Mijo sa nekom čudesnom snagom stvara po čitav dan, na našu sreću i sreću kulture i umjetnosti Crne Gore. A Mijo je, znaće se to kad-tad, ravan Lubardi u slikarstvu”, ocijenio je poznati crnogorski televizijski stvaralac Pero Radović.
Bonus video:
