Pozorište Išet upravo slavi šezdeset godina prikazivanja Joneskove Ćelave pjevačice (sa Lekcijom), glavnog pozorišnog komada teatra apsurda, čime drži svjetski rekord trajanja bez prekida, sa 18.480 predstava i dva miliona posjetilaca.
Istorijski spomenik
To malo, već mitsko pozorište, ostatak onoga što je nekad bio „Latinski kvart“, sa samo 90 mjesta, osnovao je Žorž Vitali 1948. godine, danas je prestižni dio kulturne baštine. To je institucija gdje su se čuli glasovi Remona Kenoa, Žana Tardijea, Žerara Filipa, Kamija, Bretona u polemici kada je kreirana Ćelava pjevačica i proglašena van norme, danas izučavana u školi i na fakultetu. Ona je postala istorijski spomenik.
To pozorište su glumci otkupili 1975. godine i zanimljivo je što radi kao mala kooperativa: glumci su vlasnici obje predstave. Znači da 45 glumaca, pet za svaku ulogu, žive od prodaje karata tog malog teatra. Očigledno je da je taj model rentabilan kada se pogleda broj predstava koji drži svjetski rekord jednog komada. Danas to pozorište nastavlja posao otkrića novih tekstova, jer uvijek prikaže i treći komad, ovog puta iz savremenog repertoara.
Nikola Bataj je prvi objavio komad 1954. godine, smatrajući ga vrlo novatorskim i provokativnim, i uradio prvu režiju 1957. godine. Evo sjećanja Nikole Bataja o tome: “Moja asistentkinja mi je donijela jedno veče tekst koji je propratila riječima: Imam prijatelja koji je napisao jedan mali komad i željela bih da čujm tvoje mišljenje. Sjutradan sam joj rekao: To je zapanjujuće. Joneskov tekst se zvao Engleski bez muke, sa podnaslovom Antikomad u kome je autor najavio volju da kritikuje buržoaski teatar prethodnog vijeka. Ja sam tražio nešto novije u pozorištu koje je bilo suviše ustaljeno i uštogljeno. Bio je tu Anuj, naravno, i sve ostalo… ali nije bilo vrlo velikih pisaca… tek su se pojavljivali Adamov, koga su tek počeli da igraju, Beket, koji je pokušavao da nađe negdje sebi mjesto. Dao sam Joneskov tekst nekima mladima koje sam poznavao u pozorištu, da ga pročitaju i oni su mi rekli da se to ne može igrati. Pošli smo, zeleni od treme, pred dva direktora pozorišta Noktambil. Kad smo završili komad, oni su dugo ćutali. Pomislio sam da je to tišina od zaprepašćenja. Bilo je sasvim suprotno. Trebalo im je vremena da razmisle, jer je taj komad trajao samo sat. U to vrijeme predstave su trajale dva sata, sa pauzama uz sladoled.“ I kada je komad prikazan izazvao je veliki skandal, čak i tuču.
Režiju Nikole Bataja nastavio je reditelj Rože Defose, koji svakog utorka sa glumcima utanači ono što je njegov prethodnik ustanovio. Već su se tri generacije glumaca smijenile. „Najmlađa glumica je skoro stigla, a najstariji je od 1957. godine, znači od početka. Ali ono što je zanimljivo jeste da su najstariji igrali avangardni tekst, dok danas mladi dolaze da igraju klasični tekst. Neki komadi su kao dobro vino. Vremenom postaju dio rijetke i dragocjene kolekcije,“ kaže direktor teatra, bivši glumac, Frank Demed. Godine 2000. predstava je dobila Počasnu nagradu Molijer.
Sam Jonesko je ispričao da je taj komad nastao u vrijeme kad je učio engleski po metodi Asimil. Apsurdnosti rečenica koje su date kao primjeri, inspirisale su ga da izmisli tekst. „U Ćelavoj pjevačici bilo je vrlo čudno, pokušao sam da se postavim u stanje ilogizma, ininteligencije… da bih postigao glupost mojih lica. Možda to nije prava riječ… U jedno stanje besmisla. To je razgovor gluhih među jednim parom, čiji se govor žalosno remeti.“ Jonesko se šalio komentarišući da joj je dao naslov Ćelava pjevačica, jer se u komadu ne pojavljuje nijedna pjevačica, ni ćelava ni sa kosom. „U njoj uostalom nema ni psihologije lica, ni osobitih događaja, ni hronologije, ni realizma. Time sam htio da prkosim svim pozorišnim konvencijama.“
Jonesko je pedesetih godina živio siromašno. Kritika ga je u početku žestoko napala. Komad su sasjekli u Figarou, ali im je Jonesko to uzvratio i osvetio im se (inače, Jonesko je bio izuzetan kritičar) u komadu Almina improvizacija u kome je lako poznati Rolana Barta i Bernara Dorta („Ti kritičari su godinama vladali svijetom pozorišta i sveli teatar na prazne formule“, Jonesko). I ako ga je francuska kritika loše razumjela, ubrzo su njegova djela imala velikog odjeka i van granica Francuske, počela se prikazivati sve češće u velikim gradovima od Japana do Australije. Priznanje mu je došlo sa Nosorogom kojeg je režirao Žan-Luj Baro 1960. godine u Odeonu i Orson Vels u Londonu (1966.) sa Lorensom Olivijeom u glavnoj ulozi. Godine 1966. Joneskovo djelo ulazi u Komedi fransez (Comédie française) što je vrhunsko priznanja za neki komad. Tada se pojavila nova generacija umjetnika da ga brani.
Ćelava pjevačica, prvi avangardni i najviše igrani Joneskov komad, donio mu je svjetsku slavu koju i danas održava na veoma originalan način.
Jonesko je sa Beketom “poremetio“ pravila klasične dramaturgije. Usaglašavao je farsu i tragediju u uznemirujućim dekorima u doba kada je čovjek postao dezartikulisani pajac. Prije nego će se definitivno srušiti, osnivač teatra apsurda, dao mu je još jednu šansu: pretvorio ga je u glumca i popeo ga na daske da igra svoju sopstvenu ulogu. Beznačajnu ulogu gdje se ipak nazire svijetlo iskupljenja smijehom. Na tom se paradoksu stvorilo djelo božanstveno i parodijsko, beznadežne radosti, tamne svjetlosti koje se svodu u četiri čina.
Jonesko je Rumun (rođen 1909) koji je izabrao Francusku kao zemlju, a francuski jezik kao teren za igru za koji će izmisliti teatar apsurda XX vijeka, u kojem se komično rađa iz apsurdnog, koje vodi u očajanje. Njegove antidrame govore o smislu i besmislu postojanja, o apsurdu u savremenom svijetu, na tragikomičan način. Napisao je 30 dramskih komada kojima je izvršio preobražaj modernog teatra.
U Francuskoj je postao akademik i pored Beketa, jedan je od najistaknutijih predstavnika antiteatra i najizvođeniji dramski pisac XX vijeka. Bio je prvi pisac kome je za života objavljeno djelo u slavnoj Galimarovoj ediciji Plejade. Umro je 1994.
Iz intervjua sa Joneskom
Ne mogu odoljeti a da uz ovaj veliki jubilej Joneskove Ćelave pjevačice ne navedem nekoliko pasusa iz mog intervjua sa njim, gdje on govori upravo o tom svom prvijencu koji ga je učinio poznatim na međunarodnom nivou.
“… Ja ne prestajem da tražim. Siguran sam samo u sumnju. Moji komadi su svjedočenja, a ne davanje lekcija.
U svakom slučaju život je lutanje kroz apsurd. Život je samo jedna farsa, farsa koju je Bog priredio čovjeku i jedini odgovor na to jeste da se smijemo. Pa otuda i teatar. Protest protiv postojanja je besmislen: bolje je od toga stvoriti igru koja se i nama ruga - a to se čini na sceni. Sada nam treba mitski teatar koji bi bio univerzalan. Teatar koji bi stvarno izašao iz narodne duše, bio bi primitivan. Tačno je da je svijet čudo, nešto toliko prekrasno, ali izmiješano s užasom.
Pozorišni komad kao što je Ćelava pjevačica u kojoj je sav govor poremećen, dezartikulisan, za mene je tragičan komad, jer ljudi ne čine što žele i nemaju precizne kriterijume, pa ne znaju šta rade. To je tragedija govora, tako sam je na početku nazvao.
Teatar je za Beketa i mene izraz egzistencijalne muke, tjeskobe, strepnje. On pokazuje ljude onakvim kakvi su, kakvi su u svojoj ličnoj istini, a ne kao društvene životinje. Zato sam ja govorio o duhovnom, o traženju apsolutnog, koje je jedino važno.
Umjetnost je, u odsustvu molitve, jedina stvar koja nas čini sličnim Bogu, jer je Bog tvorac, a umjetnost je stvaranje.
Govori se povodom mog teatra o apsurdu. Moj teatar je naročito slika besmisla. Moj teatar je autobiografski. U njemu ima božanskog i malo podsmijeha. Moj teatar je bio namijenjen svima, da bi odvojio ljude od lošeg bulevarskog teatra, da bi se okrenuli sami sebi. Osjetio sam u jednom trenutku da je teatar najuzvišenija umjetnost, ona koja dozvoljava najkompleksnije ostvarenje naše najdublje potrebe za stvaranjem svjetova.
Moj rad je pola spontan, pola lucidan. U Ćelavoj pjevačici, na primjer, bilo je vrlo svjesnih elemenata, kao parodija teatra, igra riječima, i drugo, ali kroz sve to probijao se neki pritisak koji dolazi ne znam otkuda i ono što potvrđuje, da toga nijesam sasvim svjestan, što ni sâm ne znam šta će doći. Kao da te stvari izbijaju ex-nihilo ili iz nekog haosa...
Gotovo svi pisci, ili jedan dobar dio njih, su demistifikatori. Kod mene se to nalazi u Ćelavoj pevačici, jer postoji parodija govornog jezika, parodija teatra, dovođenje u pitanje tog teatra. Nije bila toliko u pitanju istina riječi u koju sam posumnjao, nego to što te riječi nijesu doživljavane, i konstataciju da se manje-više ne doživljavaju možemo nazvati demistifikacijom. Stavio sam ja u tom komadu u pitanje i kulturu kroz sâm jezik: govori se jedna stvar bilo gdje, u Francuskoj, Americi, u zemljama Istoka, a u stvari, radi se druga: jedna mračna vitalnost poriče sve što mislimo ili mislimo da mislimo i to vodi kritici svake ideologije. Stalno sam govorio da me nije zanimalo šta misle ljudi, nego šta ih tjera da misle ono što misle. To vodi demistifikaciji svake ideologije. Marksizam je svojim posljedicama ispao đavolska pogreška, đavolska rabota. Tako se naš vijek pretvorio u vijek ideologija.
Socijalizam je neuspjeh. Neuspjeh je oslobođenje čovjeka socijalizmom, ali u mojim komadima ima tema još važnijih, tema o kojima se ne govori: ne govori se o ljubavi, ne govori se o osjećanju krivice, ne govori se o potrebi čovjeka da se oslobodi familijarnih stega, moji junaci ne odražavaju samo problem čovjeka zarobljenog industrijskim društvom, nego i problemom čovjeka zarobljenog svijetom svih epoha i vremena i društva. Ono što moji komadi pokušavaju da izraze najdublje, jeste želja i strah od smrti, a to je želja za besmrtnošću.
Svakako. Humor mi pomaže da živim, on ispunjava prazninu. Humor je neka neodređena svjetlost koja me približava božanstvu.
Fenomen aktuelnosti Ćelave pjevačice i za mene je to zagonetka. To je jednostavno čudo. Čudo koje do sada nije postojalo. Ali sada se ti komadi igraju skoro u cijelom svijetu. Mogu samo reći da je to više nego što jedan pisac može očekivati.
I dok se Ćelava pjevačica i Lekcija odvijaju bez prekida kao drame iza zatvorenih vrata, Nosorog već poprima neke scenske karakteristike, kao podjelu na činove, pojavljuje se nevidljivi prostor, zvuci i razni šumovi.
Kao što ste sami rekli, to je bila nezajažljiva potreba da se izrazim, apsurdna potreba da kažem šta sam imao na duši, da kažem svoju riječ protiv politike i političara, jer je politika, kako se sprovodi, dominacija, borba za vlast, arena za dominacijom. Dok ima toliko stvari kojima bi trebalo da se bave političari: trebalo bi da pomisle malo na veliku opasnost koja prijeti planeti, nedostatak ozona i zagađenost. Ne bave se oni tim ozbiljnim stvarima, ljudskim životima, bave se oni svojim sitnim stvarima i političkim interesima. Umjesto što je dominacija, politika bi trebalo da bude sredstvo da se građaninu život olakša da bi bolje živio.
Pisati, izmišljati, to je što i ponovno se roditi. To znači osjećati i dati osjetiti, odnosno doživjeti. Zamisliti biće jeste što i stvoriti ga. Literatura je dešifrovanje neizrecivog. Pisati jeste izmisliti, jeste zamisliti, to jest izmisliti i konstruisati, a to je mašta, ali zamisliti to je ponovo naći, ponovo otkriti, ponovo stvoriti ono što je bilo, jer ono što je bilo, biće i jeste. Pisati jeste otkrivati.
Moje čuđenje pred postojanjem
“Ćelava pjevačica je takođe kritika sitne buržoazije i kritika malograđanskog govora i kritika konvencija u teatru... U njoj govor i ne postoji, on je načet, rasprskao se u paramparčad, nepovezan. To sam namjerno učinio da bih pokazao njegovu komičnu stranu. Pisao sam taj komad sa puno uživanja.
Ćelava pjevačica je moje čuđenje i pred ljudima i pred postojanjem. Taj komad nije bio shvaćen: govorilo se da je to parodija, alegorija, a u stvari, to je apsurd ljudskog ponašanja, a zatim moje divljenje što vidim da se ljudi kreću, žive. Divljenje pred postojanjem. Pitao sam se kao i mnogi drugi: šta je svijet, zašto postoji nešto umjesto ništa? Ali, ako prihvatimo postojanje, javlja se drugi jedan problem: ako sve postoji, ako ne možemo spriječiti postojanje bića, zašto onda postoji zlo? I cijelo vreme sam se borio protiv tog zla, iako sam umoran sa svoje 82 godine i dalje se borim...
(Jonesko, razgovor sa Brankom Bogavac)
Bonus video:
