Danas, 25. februara, navršava se 100-godišnjica rođenja jednog od možda najparadigmatičnijih anglo-saksonskih pisaca - stvaralaca - XX vijeka, Entonija Bardžisa. U pitanju je, može se reći, najdarovitiji engleski autor svoje i narednih nekoliko generacija koji za života zaista nije uspio da objavi veliki roman za koji je i te kako bio sposoban. Riječima Martina Sejmura-Smita, "nijedan pisac našeg vremena nije u toliko mjeri inteligentan - i očito svjestan suštinski subverzivne funkcije koju ta vokacija tegli za sobom."
Pa opet, nijedan Bardžisov naslov galantno ne objedinjuje čovjekov genij na jednom mjestu, kao što to radi Ekovo Ime ruže, ili Nabokovljeva Lolita. Neko će pomenuti Paklenu pomorandžu (1962) međutim tu se radi, kao što i sam Bardžis priznaje, samo o marginalnom djelu, opstalom/vaskrslom zbog Kubrikovog filma iz 1971.
Koliko je autor bio plodna i uistinu fascinantna, da ne kažem kontradiktorna, ličnost, govori i to da je njegovo spisateljsko putešestvije izrodilo jednu od elokventnijih i pronicljivijih, a ujedno i najčudnijih i najomraženijih kritičkih biografija na engleskom jeziku potpisanu od strane Rodžera Luisa (2002). To je posljednji čovjek koji je trebao da je napiše, ali po svoj prilici jedini koji će je pisati srcem, a ne glavom, dakle sasvim suprotno od načina na koji je Bardžis najčešće rabotao na vlastitoj prozi ili kritici.
Tri godine kasnije, Endrju Bizvel je pohitao da izlokane drumove utaba novom studijom koju je, štaviše, nazvao Pravim životom Entonija Bardžisa, međutim Bizvelov jedva osrednji napor nipošto nije zanemarljiv. Uostalom, Bardžis je danas u tolikoj mjeri skrajnut pisac da će dvije pomenute knjige očigledno ostati jedine koje će potvrditi da je taj fenomen odista imao antropomorfno obličje.
Rođen u Mančesteru u vrijeme Velikog rata, Bardžisov životni put - ako doslovno nasjednete na priče iz dvije maestralne autobiografije (sa indeksima), Little Wilson and Big God (1987) i You've Had Your Time (1990) - bio je dupke pun pojedinostima koje je on rado dijelio sa svim novinarima, a zbog čega su sve one svakog puta zvučale drukčije nego kad su posljednjeg puta bile prepričane.
Rođen je kao Džon Bardžis Vilson. Majka i sestra su mu preminule od španske groznice godinu dana kasnije, dok je njega u kolijevci i jedinog živog u kući zatekao otac na vojnom odsustvu (sic). Čak i pomenuti Bizvel, pozitivan ali ne i naivan biograf, piše da je Bardžisovo porodično stablo bila "karakteristična bardžisovska produkcija u smislu da je najvećma zasnovana na porodičnoj legendi, glasini, spekulaciji i nostalgičnim dogmatskim čeznutljivostima".
Krajem 1950-ih dok je bio stacioniran u Maleziji gdje je tamošnjim žiteljima servirao englesko obrazovanje, doktor mu je rekao da ima tumor na mozgu i godinu dana do smrti. To mu je dalo podsticaja da za 12 mjeseci napiše pet romana kako bi prvoj supruzi, Lin, dipsomanu, ostavio nešto novca prije smrti. Ispalo je da će Lin umrijeti daleko prije njega, i to od ciroze jetre, nečega što se Bardžisu u obliku mača konstantno klatilo nad glavom - plus 80 cigareta dnevno.
Bardžis je naposljetku svejedno umro od raka, samo 33 godine kasnije.
Njegovi romani, tematski ozbiljni i konstantno na željeznim temeljima, ali najčešće komični između redova, zahvaljujući vokabularskoj i intelektualnoj pirotehnici, katkada znaju da izazovu i zamor kod čitaoca. Magnum opus, Earthly Powers (1980), obimna ponderacija o krvoliptavom XX vijeku kroz oči jednog prosječnog spisatelja, uz sve svoje falinke, daleko je nadmoćnije djelo nego Goldingov roman Rites of Passage koji je naposljetku nagrađen Bukerom. To je nedvosmisleno silovita literarna zaostavština koju su Englezi vrlo malo znali da cijene.
Izuzev muzikom, Bardžis je odvajkada bio privučen i hermeneutikom literature i žanrova, kao i postmodernističkim eskapizmom. Njegova bibliografija tačno ukazuje na autora koji postojano traži sebe, a uzgred i čitaoca. I ma koliko farsičan ili potentan, ili pak žanrovski opredijeljen, bestseleri jednostavno nisu proisticali ispod njegovog pera.
Osim opera i simfonija, napisao je po knjigu o Hemingveju i Lorensu, potom o engleskom jeziku i lingvistici (A Mouthfull of Air), ali i jedan solidan, netipičan špijunski roman, A Tremor of Intent. Druga distopija, The Wanting Seed, je kvalitetnija od Paklene pomorandže. Kingsli Ejmis se nije složio: tvrdio je da Bardžis nije čitao dovoljno SF-a da bi uopšte i pisao dobar SF.
U radu sa Kubrikom na potencijalnom filmu o Napoleonu, autor po običaju nije htio da dozvoli da pročitani materijal propadne pa je od njega načinio "muzikalno-ritmički roman", Napoleon Symphony (1974), krcat jeftinim simbolističkim igrarijama (ali ni približno nelucidno kao u ispraznim romanima Džona Barta), no koji je najzad, ako zanemarite specijalne efekte, ispao sasvim valjana konvencionalna fikcija.
Pisao je i o Frojdu, Isusu i Šekspiru; pokušao je da pruži i svoju verziju Orvelove 1984, pritom konstantno eksperimentišući sa pastišom i originalnošću, bez prestanka tragajući za realnim zaštitnim znakom. Prigovarao je i svojem idolu Džojsu - o kome je napisao dvije knjige - da nažalost ne ispoljava "istinski narativni poriv" (kao što to, recimo, radi Bardžis).
Nabokovu se veoma dopala njegova Malajska trilogija (1956-59), a Goru Vidalu urnebesna komična tetralogija o aljkavom dispeptičaru i mizoginom pjesniku F. K. Enderbiju (1963-84), samo što to nije bilo dovoljno, jer nijedan od tih sedam romana neće se izlaktati do svojeg mjesta u engleskoj literaturi kao što su to prethodno bez muke učinili Gospodar muva ili 1984.
Za urednike Enciklopedije Britanike 1970. napisao je odrednicu o romanu, posljednje slovo koje će vam ikada zatrebati o toj varljivoj temi u vječitom procjepu između suvoparne akademske definicije i ličnog senzibiliteta. Što nas dovodi do njegovog kritičarskog umijeća koje nadvisuje i one koji su se samo bavili time. Za razliku od većine njih, Bardžis je na strani i po mogao kritički da svede srž jednog djela umnogome jasnije nego što je, primjera radi, rasplinutom Apdajku za to bilo potrebno 5 strana u Njujorkeru. U tom vrelu informacija, on se rijetko kada ponavljao, dok mu je slovo iznenađujuće bilo živahno - vrlo ritmično - i najčešće ponešeno sopstvenom zavodljivom i vrlo krepkom retorikom.
Blejk Morison u Gardijanu navodi da je za Yorkshire Post Bardžis u periodu 1961-63. recenzirao oko 350 romana u 65 podužih tekstova (taj posao je izgubio jer je kritikovao vlastiti roman napisan pod pseudonimom - prvog Enderbija). Potom je za Gardijan i Observer tokom godina napisao oko 400 kritika, o raznim temama, ne samo o fikciji i literaturi, ne prestajući da ističe koliko je on bezvrijedan u tom poslu.
Katkada bi to tezgarenje za autora i imalo smisla. Jednom je zaglavio u radu na Earthly Powers, no kad mu je urednik na uvid poslao knjigu o Svetom Nikoli od Barija, ubrzo je dobio ideju kako da nastavi roman. Isto tako, recenzirajući za Yorkshire Post SF naslov opskurnog autora Ričarda Pejpa, docnije će se ustanoviti da je slična fabula prisutna i u njegovom pseudo-romanu o kraju svijeta, The End of the World News (1982), takođe sastavljenom od pričica iz nesnimljenih scenarija.
Morison navodi da je pisao čak i poslije smrti, jer kad je Bardžis preminuo, 1993, Observer je objavio još tri njegove nove recenzije koje je ovaj poslao prije nego što je izdahnuo.
Bonus video:
