Svojevrsno ovaploćenje Vajldovog stava da je “ljepota jedino protiv čega ni vrijeme ništa ne može”, te da se “filozofije rasipaju kao pijesak, jedna vjera prolazi za drugom, ali je ljepota radost za sva vremena i svojina vječnosti”, predstavlja djelo ingenioznog vajara Miodraga Šćepanovića. Ushićenjem kakvog srednjevjekovnog sveca, on traga za ljepotom kao istinskom tajnom života.
Nakon diplomiranja na Fakultetu likovnih umetnosti, odsjek vajarstvo, u klasi profesora Miše Popovića 1983. godine u Beogradu, vraća se u Kolašin, mjesto “svetih i njegovanih uspomena”. Idući za svojom zvijezdom, i držeći se principa da “nije privlačno ono što ti nude nego ono što odbijaš”, ne koristi priliku da ostane u metropoli. Njega antejskom snagom privlači campagna felice (srećna krajina), mjesto znamenitih i velikih tajni, mjesto svete ljubavi prema ljepoti i prirodi.
U plamenu strasti, prožet nekim predosjećanjem ili priviđenjem, on hodi pobrežjem rijeke Svinjače, podno Kolašina, da začuje “tihi govor glasa prirode”, možda pjev sirena, ili da otkrije suze Niobine sred raznobojnih vulkanskih oblutaka. Poput Mikelanđela misli da skulptura već obitava u kamenu, izobraženom mistikom vremena i božanskom čarolijom, samo umjetnik mora da je “izvadi”. Na početku stvaralačke avanture radi u drvetu, da bi potom kamen postao autorov primarni medijum. Posvetio se kamenu koji ga podsjeća na fakat da je Crna Gora freska u kamenu, da je “kamen od svega stariji”, te da slikom i riječju u njega ucrtanom ostavljamo “znak da smo zanoćili pod trem zagonetke”.
Nekom duhovnom ekstazom i fanatizmom svoje unutrašnje istine, pronalazi kamene oblutke, koji veličinom, oblikom i bojom invociraju njegove emocije i ideje, i kojima, lirsko-senzitivnom obradom, udahnjuje nov život. Njegova kamena simfonija, koja spaja ljudsko i božansko, vrijeme i vječnost, mističnu ljubav i plemenitost duha, tradicionalno i savremeno, raspisana je skulpturama kamernih dimenzija, osobene finoće, majestetične uglačanosti i helenske elegancije. Zanatskom superiornošću u obradi kamena, ovaj “nježni gospodar materijala”, uz demonstriranje umjetničke slobode i poštovanje konvencija, gradi opus u cjelosti posvećen klasičnom idealu ljepote. Esenciju tematsko-motivskog prosedea ovog djela, osobene eteričnosti i sklada, čine ženski portreti, figure, torza i animalije svakovrsne. Na plaštanici njegove umjetnosti ipak dominira kameni vez ženskog lika.
Njegove senzualno oblikovane gracije imaju pečat sakralnosti, faraonskog mira i plemenite ozbiljnosti, ljupkosti i gracioznosti. Na njihovim licima nema tragova grijeha ili starosti, njihova ljepota predstavljena je kao odraz božanske ljepote. Ta emanacija uzvišene suzdržanosti kao da otjelotvoruje onaj renesansni ideal - virtutem forma decorat (ljepota krasi vrlinu). U toj kontemplaciji ljepote, njenoj idealizaciji, ima pjesničkih rima i himničnosti u kamen proskribovanih, kojima se slavi uzvišenost, spiritualno i vječno. Kao Petrarka u liku Laure, u rasutim Rimama materijalizuje antički pojam kalokagatije, spoj spoljašnje i unutrašnje ljepote, vrline i svjetlosti.
Vajar izuzetnog senzibiliteta i imaginativnosti, Šćepanović gradi djelo oslobođeno ilustrativnosti i naturalističke faktografije. On je majstor lirskog oblika, senzibilne melodioznosti pokreta i mirnoće, elegantno dočaranih u jedinstvenoj harmoniji. Suptilne opservacije i psihološke studije svojih intimnih skulptura, ženskih figurina, ne postiže magičnom arabeskom lica, već pokretima, bojom i alurom svjetlosti i sjenke. Lica kao u sfinge, tajanstveno odsutna, kriju dramatiku unutrašnjih ritmova, neki spoj patnje i ljubavi, čežnju za čistotom i skladom, nesravnjenu borbu “čovjekove duše protiv okova tijela”. Varijetet poza i stavova ženskog tijela, u opštoj zaodjenutosti duhom tajanstva i mašte, stvara iluziju nečeg veličanstvenog i sjetnog, plemenitog i čednog, kao i raspolućenosti između bijesa i patnje, nekog “talasa i ognja, sabrane užarenosti i snage”.
Ekspresivan poetički rafinman Šćepanovićevog svedenog izraza, plod je emotivnog bogatstva, a ne rezultat racionalnog pragmatizma. To je poput Stijovićeve “maštovite invencije”, ona Arijadnina nit koja nas vodi kroz hodnike ove kamene palate duha. Samo posvećenik sakramenta materije i forme, prirode i umjetnosti, i vrstan poznavalac morfoloških odlika kamena, njegovih žila i palete boja, može profinjeno da razvija svoju epigramski sublimiranu plastičnu misao. Patina uzvišene monumentalnosti i mirnoće, lirski štimung i sjajno uglačane površine koje reflektuju svjetlost, senzualno stilizovane linije i istančan osjećaj za valerske vrijednosti, rese njegove figure, “paleolitske venere”. Kompaktnost volumena i morfologija “neoklasične, ali i neorenesansne provenijencije”, postamenti su ove minuciozne i inventivne izražajnosti. Potencirani atributi i registrovani intenzitet ideja i emocija, odnose se i na ciklus animalnih figura, nadasve mačaka i golubica, vanredne opuštenosti i vitalizma.
U vaskolikim analizama njegove poetike, nalazimo zatomljene reminiscencije na ekspresivno-egzotičnu sumersko-akadsku skulpturu, na etrursku svedenost i egipatsku smirenost, te na renesansnu idealizaciju. Takođe, određenu korespondentnost sa poetičkim kanonima Rista Stijovića i Luke Tomanovića, demijurga crnogorske moderne skulpture. Vaspostavljajući upitnu komunikaciju sa različitim duhovnim i umjetničkim tradicijama, Šćepanović nije zapao u eklekticizam, već je stvorio jedinstven stil - umjetničku sintezu “tradicionalnog izraza i savremenog identiteta”.
Paradoks je da je za dugo godina njegov rad bio prekriven odorom tišine. Despotizam transavangardnih i postmodernih ideologija i novih medijuma njega ipak nije skolio. U stvaralačkoj osami, sljedstveno svojoj umjetničko-filozofskoj doktrini i duhovnoj egzistenciji, svjestan “da je jasno samo ono što nije u pamćenju nego u vječnosti”, predano i iskonski se trudio da narcisoidnost vidljivog svijeta - kamen svog podneblja, podredi sopstvenoj stvaralačkoj viziji. Tako egzistentnom čini nepatvorenu vrijednost vajarskog umjeća.
A onda, kao srebrna školjka u tamnim vodama, bljesnulo je njegovo djelo u prijestonom gradu istorije duha - svete istorije, magičnoj tački sticanja tolikih smjerova svjetske istorije. Zapravo na Jesenjem salonu u Parizu 2006. godine ovjenčan je prvom nagradom za skulpturu “Pol Belmondo”. Reputaciju originalnog vajara, čije djelo nadrasta vremensku omeđenost, kao pečatom u vosak potvrdile su i nagrade “Mišel Dimon” na Salonu francuskih umjetnika “Gran Pale” - Pariz 2012, te bronzana medalja na istom salonu 2014. godine.
Njegovo djelo je potvrda teze da “samo svete stvari zaslužuju da ih se čovjek dotakne”, te da “materija mora biti prerađena duhom da bi izrasla u vječnu umjetnost”.
Bonus video:
