Mark Lamprel je australijski režiser, scenarista i pisac. Radio je na televiziji i filmu veći dio svoje karijere. Bio je jedan od pisaca scenarija za dječji film “Bejb: prase u gradu”, a pisao je i režirao mnoge nagrađivane kratke filmove. Našim čitaocima dostupan je njegov roman “Ljubav u Rimu” u izdanju Vulkana.
Film “Bejb: prase u gradu” danas se smatra jednim od najpopularnijih dječijih filmova u svijetu. Vi ste bili jedan od pisaca scenarija za ovaj film? Šta nam možete reći o tome?
- Pisanje scenarija “Bejb: prase u gradu” je bilo divno iskustvo! Ja sam sarađivao sa druga dva pisaca, Džordžom Milerom i Džudi Moris. Proveli smo više od godinu dana radeći zajedno i svaki dan bi se zbijali oko računara, razgovarali, utvrđivali, kucali stranice. Za nas je bilo vrlo važno da stvorimo svježu i originalnu priču, ali u isto vrijeme istinsku, u duhu pravog filma - “Bejb”. Dakle, umjesto da zadržimo Bejb na farmi, odlučili smo da testiramo njegov karakter slanjem u avanture u velikom gradu. Mi tri pisca smo sarađivali izuzetno dobro s obzirom da postoji potencijal za sukob sa tri različita mišljenja i senzibiliteta koji pokušavaju da osmisle jednu priču.
Režirali ste mnogo kratkih filmova koji su dobili značajne nagrade ne samo u Australiji nego i u Americi. Kako je vaš rad na filmu doprinio činjenici da ste danas postali tako poznat pisac?
- Mislim da sam samo imao sreće što su neki od mojih ranih radova na filmovima kao što su “Bejb: prase u gradu” primijećeni i što je moje ime tamo. Kada izgradite ime, ljudi imaju veće šanse da vaše druge radove uzmu za ozbiljno, a to je svakako ono što mi se dogodilo. Trebalo mi je dugo vremena i dosta upornosti (i mnogo odbijanja!), ali otkrio sam poslije jedne pauze kada su se otvorila prva vrata, poslije toga su se otvorila sljedećea vrata.
Šta vas je najviše motivisalo da napišete roman “Ljubav u Rimu”? Da li samo priče o njegovim svecima i grešnicima, mučenicima i kriminalcima, ljubavnicima i ratnicima?
- Prvi put sam otišao u Rim 2000. godine, kada je film, za koji sam radio scenario i režiju “My Mother Frank” otvorio filmski festival tamo. Sjajna stvar u vezi sa Rimom je perspektiva koju vam nudi. Nemoguće je stajati na mjestima gdje je Mikelanđelo slikao, gdje je Cezar govorio, gdje je Petar sahranjen, a ne osjetiti se mali. Toliko priča zapadne civilizacije je tu. Vrlo je ponižavajuće staviti sebe u taj kontekst. Shvatite da ste mikroskopski bljesak u velikoj povorci istorije. Ništa nije važno i sve je važno. Od prvog puta otkad sam otišao u Rim, osjećao sam inspiraciju da smjestim priču tamo.
Ova knjiga uranja u opojnu atmosferu Rima i uključuje toplu, duhovitu i dirljivu priču. Ima li tu vaših iskustava iz ovog drevnog grada? U stvari, koliko vas je Rim očarao magijom koja leži u njemu?
- Preselio sam se u Rim da napišem roman, ali zato što je moj stan u Campo dei Fiori bio mračan i mali, počeo sam da pišem napolju, na sunčanom trgu. Onda sam shvatio da, pošto se moja priča odvija na stvarnim lokacijama, mogao sam sjedeti na tim konkretnim mjestima kada sam pisao o njima. Dakle, to je ono što sam uradio i imao sam lijepo iznenađenje. Očekivao sam da dobijem dobar smisao za detalj o lokacijama, ali nijesam očekivao da ću dobiti tako specifičan pogled na Rimljane. U tim mjesecima sjedeći na ulicama i trgovima Rima, bio sam u mogućnosti da vidim kako komuniciraju jedni s drugima na način koji je sasvim drugačiji od Australijanaca ili Engleza. Njihov jezik je bujan, jezik koriste na muzikalan način, a često razgovaraju jedni sa drugima sa visine. Pitao sam se kako uopšte jedni druge razumiju! Svakodnevni život u Rimu meni je izgledao kao izvođenje opere. I onda sam shvatio kakva bi moja knjiga trebalo da bude - kao opera, sa puno ulaza i izlaza i “velikih” događaja, kao što su kidnapovanje od strane cigana, ili vožnja skutera niz Španske stepenice. Htio sam da moj roman ima veliki operski osjećaj da grad Rim inspiriše, ali sam želio da kažem nešto istinito i autentično o prirodi ljubavi. Dakle, tada je moj posao postao rad kroz ravnotežu između operskog i autentičnog.
Vaša druga po redu knjiga, u kojoj pišete o saobraćajnoj nesreći ima naslov “Sasvim smiješno”. Od ovog incidenta ste napravili priču. Zašto? Recite nam nešto o ovom vašem iskustvu?
- “Sasvim smiješno” je knjiga o jednom običnom čovjeku koga je pregazio automobil. On preživljava nesreću, ali njegov život počinje da se raspada. Ništa veliko ili katastrofalno ne događa mu se - samo puno malih, ali izazovnih stvari. Na kraju se on potpuno razotkriva. Odlučio sam da koristim drugo lice “ti” u pripovijedanju radije od prvog lica “ja” ili trećeg lica “on”, jer sam htio naglasiti da su stvari koje se dešavaju mom junaku bili obični događaji koji bi mogli da se dogode i tebi, čitaoče. Dakle, korištenje drugog lica je bio moj način da pokušam da spojim moje čitaoce sa karakterom mog junaka. Želio sam da se stvori osjećaj kako je to biti centralni lik, Majkl O’Dil, koji trpi praćke i strijele sudbe bogatstva. Pripovijedanje u drugom licu mi se činilo kao najbolji način da za pokretanje čitaoca u priču sa istim osjećajem hitnosti i neminovnosti koji gura Majkla kroz seriju avantura. Za mene, pripovijedanje u drugom licu liči na nizbrdicu, ono kao da hita naprijed van kontrole. Ono poziva čitaoca da postane centralni lik i posmatra svijet njegovim očima. To stvara zanimljivu napetost jer, naravno, čitalac nije Majkl O’Dil, ali kada se uključi u priču on / ona se moraju složiti da to postanu. Ovaj identitetski pomak zahtijeva više saradnje od čitaoca od pripovijedanja u prvom ili trećem licu, ali moja namjera je da jednom kada se (čitalac) veže na svoje mjesto, neposrednost iskustva ga drži na vrtešci. I dok ne završi, osjećaće se kao da su imali posebno živopisnu, ličnu i nezaboravnu vožnju.
Zašto je taj incident za vas bio toliko važan da napišete knjigu o tome? Šta ste željeli posebno da naglasite ovom knjigom?
- Mislim da se većina ljudi (uključujući i mene) bavi nekom vrstom novog doba, karma-lajt paktom sa svemirom: Ja ću biti dobra osoba i dobre stvari će mi se događati. Postoji ogromna utjeha u vezi sa idejom da možemo nekako kontrolisati naše sudbine. Pa ipak, uglavnom ne možemo. Loše stvari se često događaju dobrim ljudima. Zato sam odlučio da uzmem porodice dobrih ljudi - običan, pristojan par koji vole jedni druge i njihovo dvoje živahnih tinejdžera - i da sagledam kako se ponašaju kada ih bombarduju gadni događaji. Nema ništa posebno neobično u lošim stvarima koje se dešavaju u porodici O’Dil. To su događaji koji se dešavaju običnim ljudima širom svijeta. U izolaciji, njima nije toliko teško baviti se. Ali sama količina nesreće donosi porodici - i Majklu posebno - razdvajanje. U određenoj mjeri, to je inspirisano mojim ličnim iskustvom od prije nekoliko godina. Osjećao sam se kao da svemir zbija okrutnu šalu sa mnom, bacajući jednu za drugom male katastrofe na mene. U normalnim okolnostima, bio bih u stanju da se nosim sa njima, ali kad se u nizu loše stvari događaju, dodao bih na to da sam već bio ranjiv, znači da se s tim nijesam mogao nositi. Takođe sam se osjećao veoma posramljen što ne mogu da se izborim sa još samo jednim dodatim pritiskom. Na kraju sam se potpuno raspao. Kada sam konačno prošao kroz to i bio u mogućnosti da se osvrnem na iskustvo, shvatio sam koliko smo svi krhki. Htio sam da pišem o tome, ali i da naglasim činjenicu da ako ne možemo da izdržimo i guramo naprijed kroz nedaće, na kraju ćemo izaći na drugu stranu. Svi mi imamo sposobnost da to uradimo. Kao što izreka kaže: ono što nas ne ubije učiniće nas jačim.
Koliko vas je herojstvo običnih ljudi inspirisalo u konkretnom slučaju?
- Ja nijesam bio samo motivisan da pišem o mom iskustvu, već sam bio jako inspirisan običnim herojstvom ljudi oko mene. Mi često ne dobijamo priliku za obavljanje herojskih djela u našim svakodnevnim životima, ali moje iskustvo penjanja iz dubina očaja me je učinilo svjesnijim ljudi oko mene. Mi ne možemo uvijek znati kakve privatne patnje oni oko nas mogu podnositi, ali možemo znati da većina ljudi ima neku vrstu privatnog bola. Za neke ljude, u nekim danima, samo ustajanje iz kreveta je čin herojstva. To je razlog zašto sam odlučio da pišem o junaku koji pati od malih, običnih gubitaka, raspada, a uz ljubav i podršku svoje porodice, zajedno se povlači unazad. Putovanje možda ne može biti vrsta epske avanture mitova i legendi, ali za mene je to junaštvo.
Vi ste svoj književni rad počeli pisanjem scenarija. Kako su povezane te dvije stvari: pisanje scenarija sa pisanjem knjiga? Da li postoji nešto zajedničko?
- Razmišljam o sebi prvo kao o pripovjedaču i drugo kao o romanopiscu ili scenaristi. Ono što me najviše zanima su priča i likovi; bez obzira da li se pojavljuju na filmskom platnu ili na stranicama knjige to je sekundarna briga za mene. Naravno scenarija su mnogo vizuelnija od većine romana i romani imaju mnogo više riječi od scenarija. Morate biti specifični i disciplinovani dok pišete scenarija jer morate uklopiti svoju priču u 120 stranica (ili manje), dok roman možete pisati onoliko stranica koliko želite. Takođe, roman je “konačni proizvod” - to je ono što čitalac čita - dok je scenario samo međukorak - ono što publika vidi protumačeno od strane režisera i glumaca. Možete napisati odličan scenario, ali to može postati loš film. Vi nikada nemate taj problem sa romanom jer čitalac ima direktno iskustvo onoga što ste napisali. Napisao sam samo dva romana za razliku od mnogih scenarija, ali mogu sigurno reći da je lakše pisanje romana. U slučaju oba romana, priča je poskakivala oko moje glave neko vrijeme, pa kad sam počeo da pišem osjećao sam se kao da se oslobađa nešto, a ne kao da krotim stranicu. Takođe, istini za volju, scenarija su iscrpljujući kolaborativni poduhvati; od trenutka kada ugradite u njega brojne bilješke režisera, producenta, urednika teksta, konsultanata teksta, i rukovodioca projekta, vaša originalna ideja će ili biti mučena od strane odbora ili ćete biti blizu iscrpljenosti od pokušaja da se sačuva sjajno jezgro istine koje vas je na prvom mjestu inspirisalo.
Planirate li novi roman sličan knjizi “Ljubav u Rimu” , ali u drugom privlačnom gradu? Možda Amsterdamu, Parizu?
- Dobro pitanje. Privlači me ta ideja i ustvari upravo sam proveo četiri mjeseca u Amsterdamu, gdje sam bio veoma inspirisan tim magičnim malim gradom kanala i bicikala. Istina je, imam nekoliko priča koje mi plutaju u mislima, ali nijesam siguran šta je sljedeće, pa ćemo vidjeti. Vidjećemo…!
Saradnja sa Saganom i Milerom
Dugo vremena ste radili na televiziji i filmu, kakva su vaša iskustva iz tog vremena?
- Dugo sam radio kao scenarista i režiser u jednoj produkcijskoj kući u Sidneju, i na dokumentarcima i na dramama.
Vrhunac je saradnja sa Karlom Saganom i Džordžom Milerom na scenariju za “Kontakt” (u kome glumi Džodi Foster), kao i koscenario za “Bejb: prase u gradu”. Takođe sam napisao i režirao višestruko nagrađivani igrani film “My Mother Frank” i režirao telefilm “Poslije kiše” (Columbia Tristar).
Radio sam kao konsultant na scenariju za oskarovca, producenta Berija Ozborna, na adaptaciji romana nominovanog za Pulicerovu nagradu “Dokazi neviđenim stvarima” i scenario, a bio sam i scenarista na televizijskoj seriji “Slide”, koja je nominovana za međunarodnu Emmy nagradu.
Godine 2013. bio sam koscenarista i režiser muzičke komedije “Boginja” koja je osvojila nagradu za najpopularniji film na Londonskom Ausfilm Festivalu i pojavljivala se na nekoliko drugih međunarodnih filmskih festivala. Moja nova komedija, igrani film, “Nekoliko manje muškaraca”, ove godine će se pojaviti u Australiji, a kasnije i na međunarodnoj sceni.
Bonus video:
