Pisac i smrt - ova tema u istoriji mišljenja obrće se bez kraja.
„Vrijeme me goni da mnogo tužim i govorim“, vajka se Gavrilo, kao da se stidi svoje bolne pjesničke intonacije kojom je prožeo strašne događaje pred svojim očima na zalasku života (oko 1650). On se tu negdje posljednji put, izgleda, trudio u književnim razmišljanjima, i to ga je koštalo onog najskupljeg zaloga u stvaralaštvu: autorskog tona.
Nije on prvi pisac koji je podlegao predsmrtnom tonu u književnosti. Brži su bili Guido Cavalcanti, Mihail Psel, Pierre Abelard i, razumije se, mlađi savremenik Andrija Zmajević. Među one sporije istorija ubraja E. A. Poea, ruskog jevrejskog pripovjedača Isaka Babelja i, naravno, Friedricha Holderlina, koji je još krajem 18. stoljeća bio svjestan svog predsmrtnog kašnjenja.
Godina 1651. je posljednja, ili među posljednjim u Gavrilovom životu. Ta godina više i nije život.
Više ga ne tješi ni poznati nam entuzijazam fantastike o pripovjedanju o dalekim zemljama koje je obišao i ljudima koje je upoznao. Utjehu mu ne pruža ni strast kompiliranja priča o egzodusu kad posmatra narode kao vojskovođa vojsku pod barjacima, a njihove migracije kao kipareva gibanja u glini.
Pred smrt ga je napustila ćak i utjeha čuda. Ni mapa Evrope mu nije slatka i bliska kao u mladosti dok je bio član prepisivačkog bratstva u Trojici, sa iskustvom mladog pisca i s nadom u zvijezde i nebo Španije, ili s očima zagledanim u strašne ribe norveškog mora o kojima piše kao o čudu:
„Kad nastupi proljeće, moreplovci kreću na plovidbu sa velikim strahom od golemih riba, zvanih baleni, koje u to doba godine izlaze na površinu i riču kao volovi, izbacujući kroz nos ogromne mlazove vode tako snažno da mogu i veću lađu prevrnuti.“
Njegovom srcu i radoznalosti ne prija više ni uživanje u hrani, u posmatranju vremena, u čitanju drevnih hronografa.
Sam je rasoder Gavrilo godine Gospodnje 1651: on osjeća smrt.
Diskurzivno iskustvo
Smrt je samoća i zvijezda. Vidjeti ga poblizu smrti znači vidjeti ga u punoj silini njemu već poznatog diskurzivnog iskustva. Bilo je to iskustvo prednosti pismenosti u odnosu na oralni izraz. Njegov književni teret je ogroman a privilegija minorna: posljednji je svjedok posrnule manuskriptske pismenosti na zalasku.
Znamo da je familijarno poznavao Bizant, prošao ga kao pješak i kao poliglota, bio svjedok izdisaja epohe i pisao rukom postvizantijskog pisca. No, isto tako, svjesni smo da je sredinom stoljeća on izgubio bitku sa strogom zmijom vremena. U krvi mu je barok.
Znanje o Zapadu srećemo češće što je ovaj vjerski polihistor zreliji; dvostruka bizantsko-zapadna sfera je puna zrelost. Nije to više onaj grešni inok Gavrilo iz god. 1633, pun snage i s pjesničkim zamahom u svakom, ma i prepisivačkom retku, član bratstva što diše jednim dahom i odan bratstvu. Dvije decenije nešto mu je izmaklo, pregorelo u strogoj zmiji - kometa uma, volja, nada da svaki tunel ima svoj kraj. Pjesnik stiče znanje, ali gubi snagu...
Ne, nije to čak ni onaj Gavrilo iz 1642. godine kad mu se gubi trag, izgleda, negdje između Indije i Afrike.
To je samo Gavrilo koji piše o smrti. Riječ o živima iz 1633. duboko se razlikuje od riječi o mrtvima iz 1651. godine. Pisar, pisarčić, sveštenik, prepisivač, crtač, pjesnik, imitator, katalizator tuđih ideja, plagijator, prevodilac, pod teretom intelektualne pokore u jednom prokletom vijeku primakao se - smrti. I cjeliva joj lice.
Drugoj diskurzivnoj ravni, ravni smrti, najbliža je riječ njegova iz 1649. godine, „u ovom sadašnjem mnogostradalnom vremenu“ kada govori o sabratu Andriji Raičeviću iz sela Tolca, „velikom podvižniku, pobožnom, veoma pobožnom zografu“.
„Nema jezika na kom bi se mogle opisati i izreći sve te strahote!“, navodi on u svom Padu Carigrada 1453., kao da se sprema da piše na jednom, pjeva na drugom a sanja na trećem jeziku.
„Nemojte mi pričati samo o krstu Gospoda našega Isusa Hrista“, navodi on u svojoj Raspravi s Manihejcima, riješen u stavu da riječ nije samo atributivna dekoracija već živo dejstvo.
Govor je materija.
Diskurs je kamen, mjed i tuč.
Elokvencija je akcija!
Vizant i barok
Gavrilo će nam biti ponekad jasniji u kontekstu baroka nego u kontekstu Vizanta.
Od svih diskurzivnih ljudi našeg sedamnaestog stoljeća on nam je najbliži gledano s pozicija jednog od najmoćnijih tekstualnih žanrova u istoriji mišljenja: s pozicija literature o smrti.
Kombinovao je Božju radost, erudiciju i bijedu egzistencije. Prevodio je s ruskog, sa starogrčkog, sanjao i pisao na službenom liturgijskom, a ubacio u vatru svoje kosmopolitske inspiracije milozvućnu harfu svoje pastoralne okoline - narodni jezik.
Imao je njuh kojim su obdareni samo izuzetni pisci - njuh za smrt. Bio je uvijek blizu nje. Tema smrti ga je privlačila, kao i sve autore njegovog formata, iz ugla umjetničke strasti. Bilo je to doba kad je čovjek želio da bude neko drugi, doba baroka, i on mu se odužio u svemu osim u intelektualnoj taštini.
Druga velika forma, fantastika, opsjela je u monahu duh pjesnika. Ovoj vokaciji ostao je vjeran čak i u teološkim traktatima.
Nisu mu strane ni gnomske refleksije, ni talog narodnog karnevalskog stvaralaštva, ni deheorizacija odaljenih tema i likova, ni teme o zvjerinju, ni čuda, ni mnogobožački jeretički disputi. Okružuje ga ekspanzivna epika; zaglušuje ga muzika gusala i reski poj guslara koji odbija razliku između prošlosti i sadašnjosti.
Guši ga vatra deseterca koja nije sažegla tekstualnu pismenost, papir, pero. On, međutim, pisac žanra, s dubokom sviješću o žanru insistira na svojoj tekstualnosti, uprkos agoniji manuskriptske kulture u svom baroku bez baroka...
Nikada nećemo saznati šta je snažnije uticalo na njegov ekumenski doživljaj svijeta - posbiznatska kultura, kojoj je pripadao, ili barok, čiji dah je osjetio za vratom, plam u srcu - dovoljno obrazovan da novu baroknu sliku svijeta prihvati kao svoju.
Zasluga ovog vjerskog publiciste leži u ignorisanju istorijskog vremena. Lice čuda i mirakla zanima ga više nego njegove preteče manuskriptske pisce; ni Sava iz Zastupa, ni Dimitrije iz Malinska, ni Vuk Dijak iz Vranštice, ni Danil iz Šudikove, po mom osjećanju najbliži Gavrilu Trojičaninu, nema tu radoznalost niti te oči uprte u iščekivanje mirakla.
To je bio on, anđeoska duša jedva zamrljana svetogrđem literature.
Kasno ga otkrivamo, kao što dockan otkrivamo i mlađeg mu savremenika, Zmajevića, iako na južnoslovenskim prostorima u sedamnaestom stoljeću nema tih tekstualnih autora, osim Dubrovčana, niti umjetnika uopšte, osim Strahinje Popa iz Budimlje (1548 - 1631) koji se s njima mogu mjeriti po kosmopolitskoj viziji i umjetničkoj snazi.
Bonus video:
