Da voleli su čari i dražest lepotice ko iskreno, ko lažno, i u velikom broju, al' samo jedan je voleo skitničku dušu tvoju i tugu što ti ponekad zamrači lice; I šapni, tada, oborivši glavu ka vatri, reci, pomalo tužno, kako ljubav rasplinu kako zaminu za visoku planiinu i lice svoje među sazvežđa sakrij *
Reditelj dobro poznatog “Ritma ludila”(Whiplash), Demijen Čazel vraća se na velika platna sa novim, na ne tako veliko iznenađenje, mjuziklom “La La Land”. Čazelov “Ritam ludila” je dao lekciju mnogima - rad, upornost, privrženost snovima i neko ko vjeruje u tebe je ono što je jedino potrebno da bi od tvog Sna nastao Život.
Manje-više istu radnju reditelj sada smiješta u ljubavnu priču Mije i Sebastijana (Ema Stoun i Rajan Gosling), dvoje umjetnika, koji teže svojim zvijezdama u sebi i sjajnim svjetlima grada. Na prvi pogled, ispred sebe imamo tipičnu ljubavnu priču ispričanu uglavnom kroz pjesmu i ples, pun pozitivne energije, gdje je mladost jedini potreban pokretač. Naime, film će započeti scenom plesa mladih ljudi zarobljenih u saobraćanom metežu. Taj metež i buka pretvara se u veselu, pomalo ironičnu pjesmu, punu smijeha i brzih pokreta i sa samo jednom porukom - danas je zaista lijep dan. Zašto? Pa, mladi smo, šta nam više treba.
U stilu Holivuda kojeg još uvijek možemo i vrijedi pisati velikim slovom, dizajnirana je scenografija kao i kostimi, a s tim da se radi o mjuziklu, Čazel pametno stavlja kompozicije koje su vremeplov u zlatna vremena sredine prethodnog vijeka u Americi.
Kada se osvrnemo na same karaktere, Gosling će nam dati pomalo sličnu sliku gospodina Flečera, ogorčenog džez pijaniste kojeg nije lako voljeti, a ni razumeti. Sebastijan (Gosling) svijet vidi po svojim mjerilima i očekuje od njega upravo i samo ono što on poželi. Naravno, često se svijet prema nama odnosi na razne načine, samo ne onako kao što očekujemo, te Sebastijan, da bi preživio, mijenja svoja uvjerenja i svira u bendovima koji nisu ni približni onome što je džez nekad predstavljao.
Mia, koja teži glumačkoj karijeri, nailazi na mnogobrojne prepreke, iako joj je prošlost davala velike nade da će sve što radi ubuduće biti samo nastavak sna. U metežu svijeta, u buci tonova koji su svirani da bi se dopali svima, postoji mogućnost da čujemo glas koji će pokušati sa nama da pjeva pjesmu snova.
Osim što se radi o velikoj ljubavnoj priči, ovdje je prije svega riječ o integritetu, privrženosti i ljubavi prema onome čime se bavimo. Tako formirana priča, težište postavlja na samog čovjeka koji mora da istraje u svojim namjerama; jer šta smo ako izgubimo ono što stvara muziku u nama? I na to ćemo dobiti odgovor u vidu velikog uspjeha, koncerata, slave i ogromne zarade, ali i gubitka onoga što nas je činilo sjajnom zvijezdom vječitog zemaljskog mraka.
Umjetnik je dat kao jedini spas od pukog materijalizma. Umjetnik je linija otpora, a integritet u očuvanju indentiteta jedino oružje za jedini vrijedan uspeh. Kao i svaki drugi čovjek, i ova dva lika griješe, teže pogrešnom i zaboravljaju onoga ko je svirao muziku koju su stvarali. Takav život prerasta u standard mase koja je vođena zaradom. Međutim, reditelj nam na kraju daje tračak nade da će u nama ipak ostati jedno svjetlo koje se sjeća pjesme koju jedan stvara, a po kojoj drugi pleše i pjeva. To svjetlo prosipa se po sada drugim mladim ljudima i tu je da podsjeti na umetnost koja se stvara radi nje same.
Damijen Čazel ovako stvara jedan topao film koji su maestralno iznijeli Ema Stoun i Rajan Gosling, a nama ostaje da poslušamo njihovu pjesmu i pokušamo otpjevati onu našu, gradeći umjetnost, stvarajući Grad od zvijezda.
*Jejts, Vilijam Batler. Izabrane pesme, Novi Sad: Orpheus, 2011.
NOVI POLIS
Bonus video:
