Kad izgubiš vjeru u jednu instituciju, počinješ da gubiš vjeru u sve ostale. Michael Idov
I baš u trenutku kada su i najtvrdokorniji optimisti među nama počeli da gube nadu da će Violeta-Viki-Viki (za prijatelje jednostavno - Viki) - nekrunisana kraljica CG arhitekturice i urbanizma, majka naša arhitektonsko-urbanistička - objaviti rezultate tzv. "Konkursa za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje dječjeg vrtića i jaslica u naselju Blok VI, Glavni grad Podgorica" - ne lezi vraže, desilo se čudo - Viki je objavila rezultate!
VIKI JE OBJAVILA REZULTATE!
Ko to kaže - ko to laže - da se u ovoj i ovakvoj CG nikada ne dešavaju čudesa.
Viki - čestitam! Svaka čast - Viki! Od srca - Viki!
Tri i po mjeseca nas je Viki držala u neizvjesnosti - tri i po mjeseca je Viki strpljivo gradila tenziju - i baš u trenutku kada je tenzija postala nepodnošljiva, neizdrživa, ubistvena, kada je počelo svašta da nam se priviđa, kada je ljuta kiselina počela da nagriza naše jetre, kada je jed počeo žive da nas jede (ili ijed da nas žive ije) - Viki je jednostavno odvrnula - pustila je objavu - i potekla je blaga, ljekovita toplina...
I sad je sve u redu. Čak smo i zahvalni Vikici na ovom jedinstvenom iskustvu. Naše duše, naša srca su preplavljena zahvalnošću i blaženstvom - i posljedičnom, dubokom vjerom u novog premijera i u sve časne ljude na čelnim pozicijama tzv. institucija sistema.
Kad voz koji kasni tri i po mjeseca stigne na odredište, nikome od napaćenih putnika ne pada na pamet da se kod otpravnika vozova raspituje o razlozima kašnjenja - sve što putnici u tom trenutku osjećaju je tzv. ekstatično blaženstvo. Uz podrazmijevajuća zaklinjanja nebesima da nema više potezanja na daleki put bez prijeke potrebe - i nikad, nikad više vozom - do prve sljedeće prilike, naravno.
I mada me, u načelu, konkursi iza kojih stoji Viki, majka i kraljica, odavno ne zanimaju u mjeri u kojoj bi, da je sreće, trebalo da me zanimaju - ipak ne izdržah - i uzeh da listam konkursne radove - ne udubljujući se previše, bez nekog osobitog interesa, bez nekih osobitih pretenzija, krajnje objektivno, hladne glave, bez emocija, više informativno nego s nekom jasnom namjerom, samo da nahranim znatiželju itd.
OK, prvi utisak bi bio da su seniorske ekipe žešće podbacile. Strahoviti sunovrat seniorskih ekipa je više nego očigledan. Neko ko nije, barem donekle, upoznat sa pređašnjim, visokim konkursnim dometima dokazanih asova CG arhitekturice - teško da bi primijetio radove koje su asovi poslali Vikici na konkurs za vrtić u Bloku VI - što će reći da radovi asova, ruku na srce, ne daju ama baš nikakvog povoda da budu primijećeni (ako izuzmemo rad malo poznatoga, gotovo nepoznatoga kolege iz Bijeloga Polja... Tafira... ili Farita... možda Ratifa... kako li mu samo bješe ime, falim te Bože... rad koji je toliko duboko zašao s onu stranu svakog ljudskog iskustva - koji transcendira svako ljudsko iskustvo, da budem precizan - da bi bilo vrlo teško reći bilo što suvislo o tom radu - ali pokušaću da odgovorim na taj izazov, obećavam, u jednom od narednih brojeva, držite me za riječ).
Da sam na mjestu preblage, predobronamjerne Viki - majke i krunisane kraljice CG arhitekturice i pripadajućeg joj urbanizma - radove bivših asova bih shvatio kao tešku uvredu na vlastiti račun - a pogotovo na račun institucije koju zastupam. Bio bih smrtno uvrijeđen. Da li su - pitam ja vas - radovi koje su ovom prilikom bivši asovi poslali Vikici na tragu kvaliteta za kojim Viki čezne - u ime CG i u svoje lično ime - i o kojemu je, za razne medije, u više navrata, tako elokventno, tako kompetentno (Viki bi, u šali, rekla k.o.p.e.t.e.n.t.n.o), tako inspirativno govorila.
Dakle, naši heroji su očigledno klonuli duhom. Naši heroji su umorni. Naši heroji su jedva živi. Tužno je to. Nema ni govora o prijeđašnjoj strasti i o onoj, meni toliko dragoj, bezobzirnoj samouvjerenosti. Nema više tu ni one slasne slasti ni one masne masti. Potezi dokazanih asova CG arhitekturice su sada suvi i nategnuti, spečeni - i besciljni su, treba naglasiti - rutinizirani su i svedeni su na čistu mehaniku. U tim potezima nema više ni traga onoj sladostrasnoj, silovitoj, apsolutno kontrolisanoj snazi i čvrstini - niti onoj bogom danoj koherenciji - a nema više ni one njihove, meni toliko drage, ekspeditivne lakoće.
Naši heroji su očigledno sahranili iluzije iz mladosti, ništa ih više ne gura naprijed - život im je u međuvremenu pokazao zube - pa ih je progutao, dobro sažvakao - i ispljunuo.
U to ime, neki od dokazanih asova CG arhitekturice, onako sažvakani i ispljunuti, sada prate goli instinkt - dok su drugi u stanju da istinski uživaju isključivo u novcu. Nikako ne u stanovima, automobilima, ljubavnicama i ljubavnicima, putovanjima, ljetovanjima, zimovanjima, divljanjima, prenemaganjima, restoranima, bazenima, masažama, wellnessu, fitnessu i u svemu ostalome (u sve ostalo spada i kačenje onih idiotskih "nikom nije lepše neg' je nam'" fotkica na FB) - dakle ne u stvarima koje sebi može da priušti svaka budala sa par hiljada eura u džepu - već isključivo u novcu kao fizičkoj kategoriji - u novcu per se, u ukusu i mirisu novca, ako se razumijemo - u lovu na novac, ako hoćete - čak i u čekanju da novac legne na račun.
Jedini problem je u tome što niko od tih jadnika nikada neće biti moćan kao što je moćna Viki, majka i kraljica, dok telefonira i čeka - u svom novom, bijelom Mercedesu, GLS SUV - da se upali zeleno svijetlo na semaforu kod Hotela CG.
Džaba vam novci, moji sinovci - što bi rekao onaj trubadur.
Ali što da se radi, nema ništa novo pod kapom nebeskom - istim tim putem očaja su disciplinovano, pognutih glava, redom vukli noge svi umorni asovi CG arhitekturice, bez iznimke - još od osvita CG arhitekturice - tamo negdje početkom pedesetih godina prošlog vijeka.
Neki kažu da alkohol pomaže da se lakše pregrmi taj put, neki kažu da danas postoje učinkovitije supstance za dizanje morala i pritezanje živaca od alkohola - ali sve se, u suštini, svodi na isto: ako na ljute rane od kojih bol boluju mlada arhitektica i mladi arhitekt - okićeni freškim diplomicama AF PG - ne privijemo perspektivu zdrave i svijetle budućnosti - dostojne djevičanski čistih iluzija mlade arhitektice i mladog arhitekta - te precizno odmjerenu koktel-dozu kolegijalne podrške i kritike - zaslužene podrške i strogo konstruktivne kritike - a zatim i par poljubaca (strogo u crvene obraze) - i mladu arhitekticu i mladog arhitektu ćemo osuditi da krenu istim tim putem očaja i gorkog razočarenja - putem zaboravljenih asova CG arhitekturice i urbanizma - putem koji vodi pravo u mučnu, besmislenu smrt i vječni zaborav.
Vikica bi mogla da pomogne oko svega toga... Samo kad bi htjela...
OK, toliko o tome za danas - predlažem da se, u međuvremenu, pozabavimo uporednom analizom Vakarovog (Giuseppe Vaccaro) vrtića u Pjaćenci iz 1962. godine - i pobjedničkog rada na Vikicinom Konkursu za vrtić u Bloku VI - pa da naredne subote uporedimo impresije.
A sad oprostite, molim vas, odoh da spavam (i da sanjam tople usne žene, kako me ljube, kako me ljube - mmmmm kako me ljube...)
Bonus video:
