Mnogi pisci teško odolijevaju izazovu da za temu jednom odaberu i svoje djetinjstvo. Pobude mogu biti različite, ali ako se unesemo u ulogu detektiva nije teško zaključiti šta je zajedničko tim literarnim teleportacijama u prošlost.
Prije svega, o čemu god da pišemo, što god tokom godina i decenija nalazili kao odgovarajući materijal, period odrastanja predstavlja nešto što je piscu dato u startu, što ga strpljivo čeka, provocira, čemu se on može posvetiti kad kucne pravi čas. Sportskim žargonom rečeno, to je neka vrsta „zicera“. Savršena prilika koja nikoga ne zaobilazi. Samo je pitanje kada će se neko naći u šansi i na koji će je način iskoristiti. Realizacija zavisi od mnogo toga: vremenske perspektive, vještine odabira i uklapanja motiva, odstupanja od činjenica, opravdanosti ponovnog proživljavanja te maglovite, rane životne faze. Negdje će to ishodovati pukim reminiscencijama, koje nemaju umjetničku težinu: autor nije dorastao temi, podleći će njenoj prividnoj jednostavnosti. Ćorak i ništa više. Od intimnog zadovoljenja slaba je vajda, jer je protraćen veliki potencijal, ma koliko građa djelovala siromašno. Umijeće je od najbezličnije tvari napraviti remek-djelo.
Na drugoj strani su pisci koji se prema djetinjstvu odnose kao prema dragocjenosti. Čekaju najpogodniji momenat da joj se okrenu i zabace udicu. Cijena joj vremenom raste, jer se između djeteta i autora stvara jaz kojeg nije lako premostiti. Takvom reljefu ne odgovaraju ustaljena arhitektonska rješenja. Kod Damira Karakaša je vidljiva potreba da svoju ranu povijest izrazi s filigranskom pažnjom: on se, stoga, u posljednjoj knjizi opredijelio za krajnje originalnu konstrukciju. I napravio je pun pogodak što je zaobišao već viđene metode, što nije odigrao na prvu loptu. Naravno, za kvalitet knjige nije bitna dilema da li se i koliko držao realnosti, ali znajući da je djetinjstvo proveo u Lici (koja je važan toponim i u njegovim drugim djelima) priča dobija intimističku notu koju je teško zanemariti. Čitalac se nagonski poistovjećuje s autorom ukoliko mu u rečenicama prozre prizvuk ispovijesti. Ne smeta ni ako je u zabludi - utoliko je veći autorov uspjeh.
„Sjećanje šume“ (Lom, Beograd, 2016) je roman od nepunih stotinu stranica kojim Karakaš pravi zaokret u odnosu na svoje prethodno djelo, takođe roman „Blue Moon“. Dok je u njemu prikazan mladić koji prolazi kroz dvostruku tranziciju - ličnu (od rockabilly-ja do familijarnog čovjeka) i opštedruštvenu (iz socijalizma u nacionalizam) - „Sjećanje šume“ je zasnovano na slikama seoskog života. Pripovjedač je dječak iz Like, a radnja je satkana od deskripcije njegove svakodnevice. Fabula je mozaična. Knjiga, zapravo, podsjeća na porodični foto-album, u kojem su zabilježeni neki posebno upečatljivi detalji, izvučeni iz rutine. Glavni kriterijum za odabir momenata koji zavređuju da budu uskladišteni jeste mjera u kojoj su oni ostavili otisak na dječakovoj svijesti. Dječak je posmatrao svijet, upoznavao ga, svjedočio njegovim dobrim i lošim stranama, a onda je iz tako bogatog iskustva sakupio i izložio najdinamičnije doživljaje. Time smo dobili priliku da kroz široko otvorene prozore posmatramo kako se odvijao život u vremenu umnogome drugačijem od današnjeg, čiju smo klimu dijelili gotovo pola vijeka.
Svako poglavlje je priča za sebe, mada se ne može posmatrati odvojeno od cjeline. Za to su zaslužne pojedine konstante, poput glavnih likova i mjesta na kojima se radnja odvija. A da bi ostao privržen principu fotografskog slaganja situacija, Karakaš je svakom od segmenata nadjenuo ime, čime istovremeno sugeriše čitaocu razlikovanje jednog prizora u odnosu na drugi. On samo nagovještava šta bi to mogla biti okosnica određenog poglavlja.
Romaneskna struktura postiže se netipičnim nizanjem dešavanja koja, iako međusobno razdvojena, kao da izviru jedna iz drugih. Pripovjedač im umješno određuje redosljed, pa otuda i taj utisak kontinuiteta. Prelijećući pogledom preko naslova (Put, Loptanje, Ručak, Nešto na kotačima) djeluje nam da su nabacani bez nekog reda, ali logiku njihovog smjenjivanja otkrivamo tek sa daljim odmotavanjem teksta. Na kraju ostaje dojam da baš takav niz obezbjeđuje simetriju cjelokupnoj građevini.
Osim već spomenutih konstanti, zajednički za sva poglavlja jeste izuzetno sugestivni pripovjedačev pristup odabranim podtemama. Svaka od njih posvećena je nekoj pojavi koja je dječaku, ali i njegovom ocu, majci, sestri, babi i drugovima omogućavala iskakanje iz uobičajenog ritma. Zato Karakaš sa razlogom predimenzionira značaj na prvi pogled beznačajnih scena (odlazak u kino, na utakmicu, kupovina hidrofora itd). Autor samo odgovara zahtjevima dječaka-naratora, koji neumorno prati kretanja oko sebe, novitete, prikupljajući ih poput nekog ne baš izbirljivog kolekcionara. Jer, on je u razdoblju kada se kvantitet cijeni više od kvaliteta. Želi što više da osjeti, što više da sazna.
Prateći instinkt, narator uporno udahnjuje važnost malim stvarima. Od svega što se umiješa u linearni stvarnosni tok nastaje gotovo grandiozna epizoda, prožeta srećom ili tragikom. Čak i najpasivniji momenti sadrže potencijal za veliku priču. A pisac nikad ne izbjegava da je izvede do kraja, upućujući na činjenicu da za jednoličnu ruralnu zbilju važe sasvim druge zakonitosti u odnosu na gradsku, na onu koju najbolje poznajemo. No, jednoličnost ne podrazumijeva i emotivnu sterilnost. Osjećanja možda djeluju zatomljeno, ali s vremena na vrijeme isijavaju svom snagom:
„Kad u selu navečer odem kod nekoga od susjeda, skoro uvijek počne na plafonu žmigati sijalica; svi tada u prostoriji prikuju pogled za tu sijalicu, onda počnu mome ocu psovati majku i hidrofor. Najprije ga psuju ispotiha, onda sve ljuće i glasnije dok se ne sjete da sam i ja u kući, pa se malo primire. Ali, meni je drago kada nas psuju; oni na jednoj, ja i moj otac na drugoj strani: tada s ocem osjećam najveću moguću bliskost.“
Inače, čitav roman počiva upravo na ovako živahnom izrazu - rečenicama čiji je glavni zadatak da do detalja rekonstruišu ono što se zbilo i koje se drže podalje od naknadnih pojašnjavanja. Budući da je za naratora odabran dječak, Karakaš mu je prepustio da bude ono što jeste. Nije želio da stvara naratorskog hibrida: malo dječiji, malo odrasli um. Radnja se zbiva u prošlosti i njena uvjerljivost se, između ostalog, temelji i na odsustvu vremenske transverzale. Pisac je sačuvao pripovjedača „komentatorskih“ izleta. Dao je na volju njegovim čulima, mašti, nedoumicama, a one su nastavile da kao po inerciji pletu ovu nostalgičnu sagu. I najvažnije je to što nikada ne ostajemo zakinuti za završnu poruku, što nemamo osjećaj da se nešto moralo podrobnije obrazložiti („Kad malo poslije u kuhinju uđe majka i upali svjetlo, kažem: 'Znaš u koju ću školu nakon osmog razreda?' 'U koju?' pita ona, uzima sa stola tijesto i počinje ga rastezati bocom. 'U vojnu', kažem. Ona me iskosa pogleda, nekim pogledom kao da me nije dobro čula. Baka iz kreveta na to kaže: 'Sinko moj, ko će tebe tamo primiti, znaš ti šta je tebi ded bil u ratu?'“).
Posebno mjesto kod tih stalnih rekonstrukcija zauzimaju postupci drugih ljudi. Otac je surov i hiperaktivan, majka balansira između roditeljske strogosti i želje da ublažava izlive suprugove srdžbe, baba bdije nad kućnom atmosferom svojom mudrom suzdržanošću, a sestra nastupa kao manje-više lojalan bratov saučesnik.
Na dječakovoj svijesti lomi se stalno prisustvo raznolikosti. Između njega i njih uočljiva je barijera. On uglavnom s lakoćom stupa u kontakt sa drugima, ali ga zavisnost od jednog te istog porodičnog ustrojstva sprečava da svoje biće ispolji do kraja. Povrh svega, na njegovu nesigurnost utiče i misteriozna srčana mana. A da bi se u potpunosti otvorio prema svijetu, mora da doskoči pritajenoj strani svoje ličnosti, da napokon pređe prag vlastite nezrelosti. Da odraste. Želeći da ga pogura ka cilju, Karakaš na samom kraju romana odlučuje da u njegovu skučenu stvarnost pusti malo svježeg zraka. Kadar je vanvremenski: dok mu članovi porodice odlaze od kuće, svako svojim poslom, ostavljajući ga bolesnog na postelji, on uviđa da je došao trenutak velikog suočavanja. Između njega i šume - koja personifikuje graničnu nepoznanicu - više nema prepreka. On će proniknuti u njenu tajnu, nadjačati strah od medvjeda. „Hodam, gazim čas po mahovini, čas po debelim slojevima staroga lišća: grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima“. Dječak i šuma postaju jedno. Veza je ukorijenjena. Stoljetno drveće mu decenijama kasnije šapuće ono što zajednički pamte. Ono što odraslom čovjeku u isti mah djeluje i blisko i neuhvatljivo, poput davnašnjeg sna.
Usud djetinjstva je da se prekida kad se čini da smo njime napokon ovladali. Simbolično, Karakašev roman o djetinjstvu slijedi sličnu putanju. Okončava se na svom vrhuncu. „Sjećanje šume“ podsjeća na raketu koja sve vrijeme prikuplja gorivo za taj jedini let. Kada dostigne zenit, ne prizemljuje se, niti nastavlja da levitira bestežinskim prostorom - završava se „eskplozijom“, čiji ostaci još dugo svjetlucaju u čitateljskom kosmosu.
Bonus video:
