Češki pisac Jan Njemec (rođen 1981.) autor je tri knjige. Diplomirao je na odsijeku za sociologiju na Masarikovom Univerzitetu u Brnu. Debitovao je knjigom poezije “Prvi život”, a uslijedila je i zbirka kratkih priča “Igra za četiri ruke”. Radi kao urednik u izdavačkoj kući Host i književnom časopisu Host. Predsjednik je Društva pisaca Češke.
Za roman o Františeku Drtikolu “Istorija svjetla” Njemec je dobio nagradu za književnost Evropske unije, književnu nagradu Češke, a bio je i u najužem izboru za priznanje Magnesia Litera u kategoriji proze.
“Istorija svjetla” je obiman i za današnju češku prozu potpuno neobičan mozaični roman, umjetnički i duhovni roman o odrastanju, koji pokriva više od pola vijeka: pisac je oživio rudnike srebra u Pšibramu, Minhen u vrijeme secesije i boemsku sredinu međuratne Čehoslovačke. Između redova se šetaju nagi modeli, a svjetlo se za to vrijeme neprimijećeno stapa sa sviješću... “Istoriju svjetla” objavio je KLIO (prevod Aleksandra Korda-Petrović). Šta vas je podstaklo na pisanje knjige “Istorija svjetla”?
- U stvari, tu su sadržani brojni izazovi: “Istorija svjetla” je moj prvi roman uopšte, tako da se osnovni izazov ogledao u tome: da li sam u stanju da napišem djelo tako kompleksne strukture? Da li ću izdržati? Drugo, ovo je priča o svjetlosti, kako o vanjskom svjetlu fotografije tako i o unutrašnjem svjetlu duhovnosti. Ali svjetlo je vrlo eterična materija i nisam bio siguran, da li je moguće ispričati ovu vrstu priče. Iskreno, ja sâm još uvijek nijesam siguran, ali ja sam dao sve od sebe.
Ko je zapravo bio Vaš junak František Drtikol?
- U suštini František Drtikol (1883 ̶ 1961) je bio fotograf, prvi češki fotograf svjetski poznat; Drtikolovi aktovi iz 1920-ih i 1930-ih sada se prodaju na aukciji za više stotina hiljada dolara. Međutim, u drugoj polovini života Drtikol je odustao od fotografije i okrenuo se misticizmu. U Češkoj on je takođe poznat kao učitelj duhovnosti i jedan od prvih koji je praktikovao budizam i prevodilac “Tibetanske knjige mrtvih” na češki. U isto vrijeme, on je bio čovjek kontradikcija: dendi iz malog rudarskog grada Pribram, svjetski poznati fotograf čiji je biznis propao, majstor golotinje koji nikada nije imao mnogo sreće sa ženama, mistik i budista koji je vjerovao u komunizam.
Kako ste stvarali njegov lik?
- Ja mislim da ne postoji neka razlika ako morate stvoriti lik ili ako se vaš lik temelji na stvarnoj osobi. Naravno da sam proučio mnogobrojnu literaturu o Drtikolu, pročitao sam njegove dnevnike, bio sam duboko uronjen u njegov fotografski rad, ali kada počnete da pišete roman, on onda ima svoj tempo i svoje vlastite zahtjeve za koje ste vi odgovorni. Dakle, moj Drtikol - ali podrazumijeva cijeli roman - je neka mješavina činjenica, tumačenja i fikcije. Moj princip je bio da se ne mijenja ništa, dok ne provjerite izvor, ali ima dosta praznog mjesta u Drtikolovom životu koje vjerojatno nikada neće biti razjašnjeno, tako da je to bila prilika za mene da ga popunim fikcijom.
Vaš roman pokriva vremenski period više od pola vijeka. Šta nam govore ti periodi u istoriji međuratne i poratne Čehoslovačke?
- Trebalo bi pitati neke istoričare... Mislim da ovo nije istorijski roman u pravom smislu, nijesam bio koncentrisan na istorijske događaje. Naravno da oni ometaju Drtikolov život, kao i svakome u 20. vijeku, na primjer, Drtikol je učestvovao u Velikom ratu, ali moj fokus je bio drugačiji. Ovo je prilično unutrašnja priča, priča o produbljivanju životnog iskustva kroz umjetnost, ljubav i meditaciju. Za mene, istorija je neka vrsta teatarske scene, ne možete pobjeći od toga, ona definitivno oblikuje vaš život, ali nemate obavezu da se klanjate pred njom. Drtikol je bio zadovoljan u svom fotografskom studiju, eksperimentisanjem sa svjetlom, fotografskim tehnikama, on je bio srećan među svojim modelima, a istorija je prolazila niz ulicu...
Kakvu ulogu ima svjetlo u Vašem romanu? Je li svjetlo metafora, kontrast ili nešto sasvim drugo?
- Nije to lako, sa svjetlom, jer je ono u samom centru zapadne kulture i religije; i ne samo zapadne, svjetlo je vjerovatno najuniverzalniji simbol svijesti, bilo da se radi o ljudskoj svijesti ili samoj svijesti - ona uvijek ima neki sjaj, otkrivajući kvalitet. Zbog toga moj roman ima naslov “Istorija svjetla”, a ne “Istorija umjetnika”, na primjer. Drtikolova priča je samo varijacija osnovne priče o ljudskoj duši, njenoj čežnji za transcendencijom, bilo da vas vaš put vodi kroz umjetnost ili ne. Dakle - da odgovorim na vaše pitanje - svjetlo ima mnogo slojeva u mom romanu. To je samo fizičko svjetlo koje svaki fotograf mora da savlada, na isti način na koji svaki stolar mora da se razumije u drvo. To je svjetlo naše inteligencije, u u smislu grčke filozofije. I to je, naravno, duhovna svjetlost koja je vodila Drtikola u njegovoj životnoj potrazi za apsolutnim.
Možemo li čitati ovaj roman kao knjigu o potrazi za identitetom?
- Da, apsolutno. To je biografski roman i ja bih rekao da je svaka biografija potraga za identitetom. Bivši češki predsjednik Vaclav Havel je napisao u nekom eseju da je identitet posljednje filozofsko pitanje koje imamo. To ne znači da smo riješili sva ostala filozofska pitanja, prije će biti da smo ih napustili. Ali ovaj slučaj je nekako poseban, zato što Drtikol nije samo u potrazi njegovog identiteta kao mladića, kao umjetnika, kao supruga ili poznate osobe. On je ispitivao svoj ljudski identitet na vrlo osnovnom nivou. Ko sam ja? Ko je to ja? Da li je to mislilac? Da li je to neko ko osjeća? Da li je to neko ko percipira? Da li smo samo svježanj misli, osjećanja i percepcija, ili postoji nešto drugo? Je li konačna istina izvan ili unutra? Postavljao je ovu vrstu pitanja i što je još važnije nije samo pitao, on je eksperimentisao sa njima. Za mene je to bila suština mog poduhvata sa njim. Za ovaj roman dobili ste brojne nagrade (književnu nagradu Češke, nagradu za književnost Evropske unije, a bio je i u najužem izboru za priznanja Jozef Škvorecki i Magnesia Litera u kategoriji proze). Šta vam znače ta priznanja?
- Znate da je uvijek malo bolje dobiti neku nagradu nego ne dobiti je, iako se tekstu ništa ne dodaje i tekst je jedino što je važno u slučaju romana. To je definitivno bolje za knjigu, jer se mogu lakše širiti među čitaocima, a nije loše za mene kao autora da dobijem ovu vrstu poruke, “radiš dobro, dečko, nastavi tako”. Praktičnije, da “Istorija svjetla” nije dobila nagradu za književnost Evropske unije, ne bismo o njoj diskutovali ovdje, niti bi se srpski čitalac vjerovatno nikada sastao sa Drtikolom, a to bi moglo biti šteta. Dakle, nagrade obično otvaraju neki novi prostor i da je uvijek fino, iako nisam ljubitelj ceremonija i publiciteta.
Kako je ova knjiga primljena u Češkoj? Šta o njoj kaže kritika, a šta čitaoci?
- Ne volim da govorim u ime kritike ili čitalaca. Moj roman je primljen dobro, dobro se prodaje, to je sve što mogu reći. Ili možda da kažem još jednu stvar: Mi još nijesmo spomenuli da je “Istorija svetla” napisana u takozvanoj “du-formi”, to znači da narator i dalje govori o Drtikolu, to ide ovako: “Ti si napustio Minhen nakon dvije godine studija, a sada moraš ...” Ovo je vrlo neobičan način da se ispriča priča i nadam se da postoji neka magija u njemu kada se vaš lik direktno obraća na način na koji se ljudi obraćaju jedni drugima u dijalogu. Kritičari i čitaoci u Češkoj su vrlo fokusirani na ovu formalnu osobinu romana, ali nijesam siguran da oni shvataju magiju… Vi ste autor knjige poezije i priča. Koje teme vas kao pisca interesuju?
- Ne želim da budem grub, ali ja ne vjerujem u teme. Vjerujem u način na koji neko posmatra svijet i vjerujem u formu koja apsorbuje taj senzibilitet. Drugim riječima, za mene to nije toliko važno o čemu je, ja sam radoznao da vidim kako je napisano. Možete imati izuzetnu kratku priču o kupanju i možete imati - u stvari, stvarno postoje - dosadni i odvratni romani koji se bave holokaustom.
Šta nam možete reći o savremenoj češkoj književnosti. Koje pisce biste nam preporučili?
- Vjerovatno je jedini svjetski poznati češki pisac Milan Kundera, koji živi u Parizu skoro 50 godina. Pored njegovog najpoznatijeg romana “Nepodnošljiva lakoća postojanja” preporučio bih vam uglavnom njegove eseje o književnosti i muzici; usput rečeno, Kundera, Janáček i ja, svi smo iz jednog grada, Brna. Šta još? Savremena češka književnost je dosta segmentirana, nije lako odrediti jednog autora. Ali, ako naiđete na neke knjige Mareka Šindelke, pročitajte ih.
Budista koji je vjerovao u komunizam
František Drtikol je bio mistik i budista koji je vjerovao u komunizam. Možete li nam reći nešto više o ovoj strani njegove ličnosti?
- To izgleda kao prilično dirljiva kontradikcija, zar ne? Iz toga slijedi i da se: Drtikol pridružio Komunističkoj partije Čehoslovačke maja 1945. godine, na kraju Drugog svjetskog rata. To je uobičajena reakcija na hvalisanje nacista u prethodnim godinama u Čehoslovačkoj. Prag je oslobođen od strane Sovjeta, tako da se odmah puno ljudi pridružilo Komunističkoj partiji u nadi da će nam ovaj pakt spriječiti bilo koji drugi ratni sukob. U tom smislu Drtikol je samo jedan od politički naivnih ljudi svoje generacije. U isto vrijeme on je primijetio da su komunisti ateisti i on je sebe smatrao ateistom - pošto se kroz svoj život borio sa crkvom, i pošto je rečeno za budizam da je religija bez Boga. Ja bih rekao da je ovo njegova posljednja velika iluzija - on je prihvatio komunizam kao neku vrstu “društvenog budizma” i očekivao je raj na zemlji...
Kakvo je iznenađenje za njega bilo kada je Kina okupirala Tibet 1950. godine! Pretpostavljam da je on barem u ovom trenutku konačno shvatio da su budizam i komunizam kontradiktorni i nekompatibilni.
Bonus video:
