U jednoj dobro poznatoj glumačkoj vježbi od glumca se traži da pročita isti tekst na desetak različitih načina - kao mrzovoljno dijete, kao ljutiti roditelj, odbačeni ljubavnik, kao manijak - time se izaziva raspon glumca i otkrivaju neslućene nijanse teksta. Sa svojih 13 likova, u poražavajućoj video-instalaciji “Manifest” (“Manifesto”), autora Džulijana Rozfelta, Kejt Blanšet filmsku formu pretvara u živi teatar. Ova instalacija će biti prikazana na Sandens filmskom festivala kao 90-minutni eksperimentalni film, a svoj život je počela u Njujorku, u potpuno drugačijem obliku.
Kao glumac na probi, Blanšet je zaigrana i inovativna, iznenađujući uvijek i partnera i samu sebe. U svojim najboljim trenucima - a Blanšet je ovdje baš takva - glumci su medijumi kroz koje slobodno teče neinhibisana kreativnost. U ovoj video-instalaciji, gledaoci imaju rijetku priliku da vide Blanšet u tom slobodnom toku otkrivanja uloge.
Ali, isključivo se posvetiti Blanšetovoj bi značilo duboko potcijeniti “Manifest”. Ovaj projekat je jedan od one rijetke vrste djela koja (uspješno) koriste jednostavna sredstva da izraze apstraktne ideje. Rozfelt kombinuje pozorište, film i književnost da bi gledaoca zamislio nad pitanjem svrhe umjetnosti. Ako zvuči pretenciozno ili intelektualno, imajte na umu da je jednako zabavno.
Osnovni koncept je ovaj: kroz svojih 13 likova, Blanšet izvodi 13 monologa, koje čine veliki manifesti dvadesetog vijeka - Levitov (Sol LeWitt), Bretonov (Andre Breton), Oldenburgov (Claes Oldenburg), Džarmušov (Jim Jarmush). Gledalac se može slobodno i po volji kretati između 13 postavljenih ekrana (i 13 likova Blanšetove).
Kejt je bradati skitnica, koji urla na nebo “uloga umjetnika može biti samo uloga revolucionara”; zatim je nemilosrdna ruska koreografkinja, koja svoje učenike podučava da je “Fluksus bol u dupetu umjetnosti”; konačno, ona je nastavnica čiji nastavni plan uključuje Fon Trirov (Lars Von Trier) i Vinterbergov (Thomas Vinterberg) “Dogme 95” manifest, koji ona izlaže učinonici punoj sedmogodišnjih učenika.
U pisanoj formi bi zgusnuti jezik i uzvišeni ideal svakog od ovih tekstova bio teško svarljiv materijal - pogotovo svi oni odjednom - a da ne govorimo da većina posjetitelja nema ni vremena ni želje za takvu gozbu.
Kao velikani, koji nam opskurne Šekspirovih istorija prevode u stihove savremenosti i bliskosti, Blanšet nalazi humor u apstraktnim idejama ovih tekstova, a Rozfeltov koncept je očigledno dobar temelj za građenje magije koja se dešava između teksta i scene.
Nije pravilo da konceptualna umjetnost izaziva glasan smijeh, ali teško se suzdržati dok Blanšetova, kao uplakana udovica, kroz gorke suze saopštava svojim sapatnicima: “Dada je sranje. Ali od danas seremo u različitim bojama”. U nekim slučajevima Rozfeltova montaža donosi satiru - recimo kad kompaktor smeća izbaci svoj masivni tovar i Blanšet uzvikne: “Živjela vjekovna arhitektura!”. Iako će “Manifest” otići na Sandens kao film, teško je i zamisliti da će moći zadržati uzbuđenje koji donosi istovremena uronjenost u galeriju svih izvedbi. Najsnažniji momenat se dešava upravo kada svih 13 verzija Kejt u isto vrijeme zure direktno u ekran i izgovaraju svoje replike u jednoličnom pjevanju. Svaka u drugom tonalitetu, zajedno daju harmoniju ideja i glasova koja obuhvata gledaoca kao topla kupka nadolazećih svjetova.
Biće veoma teško, a vjerovatno i nemoguće, ovo izuzetno iskustvo prenijeti u bioskopske sale.
Bonus video:
