Roman “Balkanski Hudini” holandskog pisca Jana van Mersbergena je priča o Ivanu, vojnom bjeguncu iz bivše Jugoslavije, scenskom umjetniku koji izvodi tačku oslobađanja od okova po barovima i vašarima u Holandiji. Kao četrdesetjednogodišnjak, ovaj moderni Hudini saznaje da ima desetogodišnjeg sina i želi da izgradi odnos sa njim. To je odluka koja će imati dalekosežne posljedice na Ivanov raspusni životni stil. Pripovjedač u romanu je Ivanov bliski prijatelj, takođe otac desetogodišnjeg dečaka, koji Ivanovo slobodnjaštvo vidi kao nešto čemu treba težiti.
Stil Jana van Mersbergena - oskudan u dijalogu, prepun unutrašnjeg diskursa - priziva Hemingvejev stil. Mersbergen piše o čovjeku rastrzanom između domaćeg i divljeg života, o neukorijenjenosti modernih migranata, o dječacima koji su mudriji od svojih roditelja, i na kraju o tome šta je potrebno da bi neko bio dobar otac.
Jan van Mersbergen je rođen 1971. godine, a debitovao je 2001. romanom „Travojedac“. Roman „Ka drugoj strani noći”, 2010. donio mu je nagradu BNG Literatuurprijs i preveden je na španski, katalonski i turski jezik. Na evropsku književnu scenu probio se romanom “Pamplona sjutrašnjice”, 2007. koji je preveden na engleski, francuski, njemački i turski jezik. Roman “Balkanski Hudini” objavio je KLIO (prevod Jelica Novaković-Lopušina). Šta vas je podstaklo da napišete roman “Balkanski Hudini”?
- Podsticaj je da se napiše jednostavna lična priča o velikom i univerzalnom slučaju: očinstvu. Osnovna razlika između muškarca i žene je veza sa rađanjem; žena ne može roditi dijete a da to ne zna. Teško da je moguće. Muškarac može. Njega može telefonom nazvati desetogodišnjak i reći: “Ti si moj otac”. To je važna fizička razlika između muškarca i žene. Drugi podsticaj je bio da se koncentrišem na odnos oca i sina; da ne pišem knjigu o majkama. Pa sam izabrao putovanje dva oca sa njihovim sinovima koji su prijatelji. S druge strane, želim da pišem o mojim srpskim prijateljima u Amsterdamu. I na kraju sam izabrao lokaciju koju stvarno dobro znam: na jugu Francuske, u neposrednoj blizini Jera, gdje moji prijatelji i ja svake godine u junu igramo turnir u malom fudbalu. Poznajem vrijeme tamo, more, vjetar, znam kako ljudi razgovaraju i ponašaju se, a sviđa mi se teren malog grada. Htio sam da napravim kombinaciju: očinstva, srpskih prijatelja, juga Francuske. Odatle je potekla priča.
Vaš junak Ivan je vojni bjegunac iz bivše Jugoslavije. Kako ste došli na ideju da stvorite Ivanov lik?
- Kada sam se preselio u Amsterdam 1990. godine, mnogo bivših Jugoslovena je došlo u taj grad. Većina momaka koji su postali moji prijatelji bili su iz Srbije. Oni su pobjegli od dužnosti u vojsci. Smatrali su da stvari ne idu u dobrom pravcu u to vrijeme. Jedan od mojih prijatelja je bio crtač, jedan od od sporednih likova u romanu. On je još uvijek moj prijatelj, zabavan momak, opušten i pun humora, topao karakter. Stvar koja nam je zajednička je da smo daleko od kuće. Došao sam u Amsterdam da studiram, on je imao drugi razlog, ali smo obojica bili u nepoznatom gradu. Upoznali smo se u barovima, dobro smo se provodili. Nikada nismo razgovarali o ratu, već smo razgovarali o porodici. Svake nedjelje on je pozivao svoje roditelje u Srbiji. Samo da zna da su dobro. To je ono što sam i ja činio, ista priča. Porodica je važnija od politike, od rata. Tako je “Balkanski Hudini” postao porodični roman.
Pišete o neukorijenjenim emigrantima. Kako izgledaju novi životi emigranata. Šta im nudi vaša domovina?
- Danas se mnogo ljudi iz Sirije seli u Evropu, takođe i u Holandiju. Sistem u Holandiji je jednostavan: samo “prave” izbjeglice su dobrodošle. Dakle, neko mora da odluči ko je “pravi” i ko može da ostane. Ja mislim da je to primitivni sistem. Ljudi ne napuštaju svoje zemlje bez razloga, čak ni izbjeglice koje se sele iz ekonomskih razloga. Razlike u našem svijetu su zaista velike i zemlje pokušavaju da zadrže dobar život. Za ono što se događa vani, njih nije briga. To je pasivan stav. Mi djelujemo kao da nam je stalo za Siriju, ali se nadamo da te izbjeglice ne čine to u Holandiji. Granice su danas ponovo otkrivene, a biće i gore.
Svjedoci smo i novog talasa emigranata koji dolaze sa Bliskog istoka u Evropu. Po čemu se ovi emigranti razlikuju od emigranata sa Balkana?
- Kao što sam već rekao Sirija i Bliski Istok su sada izvor emigranata, više od deset godina to je još kao jedno područje. Gotovo da nema nikakve razlike: ljudi bježe od rata, od siromaštva i ljudi koriste priliku. Pomislite šta bi se desilo kada bi se Kina slomila i pala u veliko siromaštvo. Milioni i milioni ljudi napustilo bi tu zemlju, bila bi ista priča kao i sada, milioni stanovnika napustilo bi kinesku unutrašnjost i presali se u gradove. Ljudi su u pokretu, a granice stoje. U romanu “Balkanski Hudini” ističete snagu roditeljstva. Ipak, čini se da se roditeljstvo mijenja. Iz kojih razloga?
- Otac Holanđanin u romanu je posmatrao njegovo dvoje djece kako odrastaju, posebno sina od deset godina i kad vidi njegovog srpskog prijatelja kako uspostavlja kontakt sa sinom, i da kontakt izgleda još prirodnije i dublje nego njegov kontakt sa sinom, on sebe pita: gdje sam to pogriješio? Možete se brinuti o djetetu, a da ne poznajete to dijete. To je teškoća roditeljstva. Nekada sam pitao mog sina (13 godina): “Da li si se spremio za školu?” To mu je stvaralo pritisak, mrzio je to. Sada ga pitam: “Šta ćeš dobiti iz testa iz engleskog?” Samo ga pitam koji je njegov plan. To funkcioniše malo bolje. U školi vidim dosta roditelja, majki i očeva koji žele da budu prijatelji svoje djece. Oni ne vode svoju djecu kroz život, oni zabavljaju svoju djecu. Ja mrzim to. Djeci su potrebne granice, i ako roditelj ne postavi granice, klinac je izgubljen. Oni su razmaženi, ne mogu krenuti malim korakom unazad ili napraviti grešku. Sa dječije tačke gledišta, sve mora biti savršeno. To stvara čudovišta.
Ovo je roman i o potrazi za identitetom. Vaši junaci tragaju za svojim identitetom, kako u krugu porodice, tako i u nacionalnim krugovima. Šta nam govori ta činjenica?
- Biti daleko od svojih rođaka je teško. Biti daleko od svog jezika, hrane, muzike, tramvaja, ulica je takođe vrlo teško. Kada sam došao u Amsterdam morao sam da izgradim svoj put u ovom novom svijetu, toliko različitom od sela na jugu Holandije. Govorio sam isti jezik, ali na neki drugi način i ljudi u Amsterdamu su uočavali moj naglasak i mislili su da sam iz Belgije. To nam govori da je prilagođavanje teško. Drugo mjesto daje mogućnosti, ali i vi se mijenjate kao osoba. Nikad nijesam mogao da pišem romane na jugu, morao sam da se preselim u Amsterdam, da ponesem selo sa sobom i onda da pišem o tome. Teško je pisati o nacionalnim krugovima. Ja ne pišem o svim Srbima, samo o mojim dragim prijateljima. I ja pišem o svom životu, sam sebi postavljam pitanja o očinstvu, djeci, igranju fudbala, prijateljstvu... Traganje, bjekstvo i sloboda su akcije koje obilježavaju vaše junake. Šta sloboda predstavlja za vaše junake?
- Sloboda je ništa kada nijeste povezani sa drugim ljudima. Bježanje izgleda kao sloboda, ali nosite svoj život sa sobom, svoja osjećanja, svoje srce. Sin i veza koju Ivan sa njim ostvaruje čine da on nije samo usamljenik. On ima roditelje, brata, sina. On je izgubio brata, ali dječak čini njegovog brata ponovo živim. Sloboda je čudna, na način da vaša sloboda može biti ograničena slobodom nekog drugog. Dakle, kontakt je važan, važniji od slobode. Ići zajedno na put da igrate fudbal na jugu Francuske je sloboda, ali morate sarađivati sa svojim prijateljima, pratiti duh grupe. Muškarci koji se bave samo svojim sopstvenim stvarima i ne doprinose putovanju i atmosferi, brzo će biti izvan grupe. Kritika ističe jedinstven jezik i stil kojim je ova knjiga napisana. Možete li to pojasniti?
- Moj stil je vrlo trezven. Ja nikada ne koristim riječi koje moja majka ne može da shvati. To je važan princip. S druge strane, ja se fokusiram na osjećanjima, ali ne opisujem osjećanja. Ja pišem o onome što se događa i ono što ljudi kažu, kao što je potez, bez daljnjih objašnjenja. Cilj je: da čitalac može popuniti ostatak. Čitaocu treba prostor kako bi osjetio osjećanja mojih likova. Tako da ja ne pišem esej, dajem priču sa puno osjećaja kroz redove i riječi.
Kako je ova knjiga primljena u Holandiji? Šta za nju kaže kritika, a šta čitaoci?
- Primljena je veoma dobro. Nagrađena je nagradom F. Bordewijk, za najbolji roman 2014. To je bilo sjajno, posebno što su mnogi drugi dobri romani napisani te godine. Mišljenja su da se moj stil i emocionalni slojevi ističu, i to je bio moj cilj. Dakle... stvarno je dobro, i ja sam ponosan na činjenicu da su ovi romani stigli do čitalaca, i to ne samo u brojkama nego i u intenzitetu. Kada mi čitalac pošalje e-mail i prizna da je on ili ona morala da plače prilikom čitanja mog romana, to mi govori da je roman odradio svoj posao.
Šta nam možete reći o savremenoj holandskoj književnosti. Koje biste nam pisce preporučili?
- U kući mog prevodioca (Jelica Novaković-Lopušina) vidio sam dvije knjige koje je ona takođe prevela: “Večera” Hermana Koha i “Stražar” Petera Terina, koji je iz Belgije. Bilo je dobro vidjeti te lijepe kolege na polici za knjige. Dopadaju mi se njihovi stilovi. Moja pozicija u holandskoj književnosti je posebna zbog mog trezvenog stila i moje intenzivne priče, puno knjiga su eksplicitne, loše napisane, ne daju čitaocu prostor za osjećaj. Knjige su lične na način ako samo govore priču o životu poznatog fudbalera ili zločinca, o kraljevskoj porodici i drugoj poznatoj osobi. Ja pišem o običnim ljudima iz malog mjesta sa normalim životima, ali i sa isto tako velikim problemima koje svako ima. Takvi životi me interesuju.
Između lokalnog i globalnog
Vi ste autor brojnih romana. Koje vas teme kao pisca interesuju?
- Mene interesuju veze među ljudima. Porodica, prijatelji, ali i neprijatelji su zanimljivi... Ja sam stvarno težak za neprijatelje. Mojoj porodici i mojim prijateljima vjerujem slijepo, to je važno. Svijet je veliki, ali svijet je i mali. Ja se brinem za moju porodicu i rodbinu koja živi u ovom svijetu. Lokalno i globalno, u tome je stvar. Gledam moju djecu i partnerku i prijatelje više nego što gledam - na primjer - Trampa. Oni su bliži, oni su važniji. Globalne stvari su samo u pozadini. Na holandskoj televiziji izbori u Americi su prenošeni uživo, a svako veče jedine vijesti su bile ti izbori, kao da smo Amerikanci. Ono što se dogodilo na istoku, u to vrijeme se ne spominje. Šta se dogodilo u Kini? U Rusiji? U Africi? Znam da ljudi i u ovim krajevima svijeta takođe brinu o svojoj djeci, svojoj rodbini, prijateljima. To je moja priča.
Bonus video:
