(Marija Krivokapić i Nil Dajmond: Slike Crne Gore u anglo-američkoj književnosti i filmu, Cambridge Scholars Publishing, 2016. - Marija Krivokapić and Neil Diamond: Images of Montenegro in Anglo-American Creative Writing and Film, Cambridge Scholars Publishing, 2016)
Slike Crne Gore u anglo-američkoj književnosti i filmu, u izdanju renomirane britanske kuće Cambridge Scholars Publishing, obrađuje slike Crne Gore u angloameričkom pismu od kasnog 18. vijeka do danas.
Osnovni podsticaj za pisanje ove knjige, autori kažu, dolazi iz njihovog iskustva života na zapadu koji je Crnu Goru, i onda kada je znao da se Montenegro nalazi negdje na Balkanu ili Jadranskom moru, zamišljao u fiktivnim formama primjerenim fantastičnom, gotskom ili akcionom žanru. Tako su 2007. svjetske novine objavile da je film Casino Royal, u kojem čuveni britanski detektiv slavno igra poker u istoimenom kazinu budvanskog "Splendida," omogućio crnogorski debi na turističkoj sceni (iako film nije snimljen u Crnoj Gori). Mnogi savremeni putopisni blogovi na engleskom jeziku počinju citiranjem engleskog romantičara Džordža Gordona Bajrona, koji je navodno napisao da se nebo i zemlja nigdje ljepše ne spajaju nego u Crnoj Gori. No, Bajron, baš kao ni Bond, nikada nije posjetio Crnu Goru.
Da bi razumjeli kako se istorijski razvijalo ovo paradoksalno prisustvo Crne Gore u očima zapada, autori su u hronološki strukturiranom tekstu, zasnivajući svoje čitanje na recentnoj kritičkoj teoriji balkanističkog diskursa i putopisa, na tri stotine teksta, izveli mozaik uvida i vinjeta koji osciliraju od ushićenja preživjelim, ali primitivnim, vrlinama crnogorskog čovjeka do gadljivog skretanja pogleda od nedoličnog "drugog".
Od pretpostavki da je Šekspirova Ilirija morala biti smještena na ovom prostoru, preko kratkih pomena Šćepana Malog u engleskim arhivima, te zapisa ranih putnika koji su o Crnogorcima pisali na osnovu saznanja koja su dobijali od sofisticiranih im komšija Kotorana, Mletaka, Austro-Ugara, ova knjiga ulazi u bogato putopisno pismo 19. vijeka, kada imamo prve putnike koji su se usudili kotorskim serpentinama zaći u, kako ga često opisuju, vanzemaljski prostor golog crnogorskog kamena. Na ovom putu često ih je znao sačekati Petar II Petrović Njegoš lično, koji u zapisima koji slijede postaje junak bajronovskog tipa. Značajniji i angažovaniji putopisi prate razvoj tzv. "Istočnog pitanja", pa čitamo o romantičarskom uzletu britanskog liberala Williama Gladstona, koji je nadahnuto govorio o stradanjima "male Crne Gore", koju, međutim, nikada ni on nije posjetio; zatim, o dovijanjima gospođica G. M. Mekenzi i A. P. Irbi preko naših goleti i kroz cetinjsku zimu, o ushićenju viskontese Strangford, i komičnim zaključcima Atola Mejhjua.
U trećem dijelu knjige, posvećenom slikama Crne Gore u prvoj polovini 20. vijeka, susrijećemo se sa društveno i politički najangažovanijim putnikom u ovim krajevima, Idit Durham, zatim sa Harijem De Vindtom, sa najdužim i vjerovatno najznačajnijim zapisom na engleskom jeziku ovoga vremena, koji je došao iz pera Reginalda Vajona i Džeralda Pransa, budući da su oni zašli mnogo dublje u Crnu Goru nego što je utabana staza od Kotora, preko Cetinja, do Rijeke Crnojevića i Starog Bara. Tu je i Roj Trevor, te čitamo i o hrabrim mladalačkim idealima Džojsa Kerija, koji je učestvovao u balkanskim ratovima, kao i zaprepašćenjima bračnog para Jana i Kore Gordon srcem crnogorske tame. Ovom dijelu pripada i - sigurno pomalo razočaravajuće, kako u smislu dubine analize, koja je u svakom slučaju bila upečatljiva kada se radilo o drugim jugoslovenskim zemljama, tako i u smislu projektovanja opšte modernističke žudnje za primitivnim drugim - i vjerovatno najpoznatije putopisno dijelo Rebeke Vest, Crno jagnje i sivi soko. Ni u ovom periodu mraka i previranja, a usljed višestruke pređašnje izolacije, Crna Gora nije mogla izbjeći da se predstavi izazovnim prostorom za razvoj gotskih priča, kao što je ona o Plavim planinama Brama Stokera, autora čuvenog Drakule.
Četvrti dio bavi se prikazima Crne Gore u drugoj polovini 20. vijeka. U ovom dijelu čitamo o detektivu Neru Vulfu, junaku 36 romana američkog pisca Reksa Stauta, koji je rođen negdje u "Black Mountain", a kojoj se u istoimenom romanu vraća radi krvne osvete. Crna Gora u ovom romanu projekcija je ideologije hladnog rata i, pošto stoji sa druge strane virtuelnog zida, zemlja je komunističkih špijunskih shema. Poput britanskog Šerloka Holmsa, Nero Vulf ima mnoge obožavatelje i grupe na društvenim mrežama. I danas se savjetuje putnicima da pročitaju roman prije nego kod nas kroče: bilo je putnika koji su Crnu Goru prošli stopama Nero Wulfa, a ima i onih koji su razočarani jer nigdje u Crnoj Gori ne nailaze na reference na čuvenog detektiva! Jan Moris je jos jedna od velikih putnica; no, ona se samo kratko zadržala na Cetinju, da bi zapazila skoro fantastičnu pojavu kraljevine na evropskoj političkoj mapi. Devedesetih godina, kako je to bio slučaj i sa ostatkom Balkana, putopisne mape određene su ratnim haranjima. Ipak, kako Crna Gora nije mogla ponuditi onoliko koliko njene komšije, veliki putopisci kao što su Pol Terou i Bil Brajson su nas zaobišli, dok nas Robert D. Kaplan pominje samo kao dom političkog disidenta Milovana Đilasa. U ovom periodu Sajmon Vinčester boravi kod nas kao novinar, ali dio posvećen Crnoj Gori u putopisu The Fracture Zone završava riječima da nas mora napustiti jer mnogo interesantnije ponude nalazi na Kosovu. Ali smo zato ponovo uspjeli dobiti malo fiktivnog prostora. Američki romanopisac Starling Lorens objavio je 1997. godine roman Montenegro, dok je Predrag Antonjević odlučio da za seting filma Savior, u kojem glavnu ulogu igra Denis Kvejd, a koji se bavi strahotama ratova u Bosni, odabere, u literaturi već tradicionalno, crnogorsko srce tame - Rijeku Crnojevića i Skadarsko jezero.
U 21. vijeku posjetila nas je irska putnica Dervla Marfi i opisala u putopisu U ugarcima haosa (Through the Embers of Chaos). Poslije sticanja nezavisnosti, Crna Gora se javlja u turističkim brošurama i zapisima kao do sad neotkrivena zemlja, "undiscovered Montenegro", pa se putnici savjetuju da se prije nego krenu u otkrivanje naših egzotičnih čari vakcinišu protiv raznih bolesti. Govorimo sada o drugoj vrsti imperijalnog pogleda, koji putnik ne može da izbjegne čak i kada želi, jer on je uvijek taj koji ima privilegiju da putuje, a neki od njih svojoj knjizi, kao što je Crna Gora ili ništa (Montenegro or Bust, 2010) Pola Ričarda Skota, određuju zadatak da podrije turistički diskurs o Crnoj Gori koji ide na liniji "Montenegro ili Monte Carlo". Godine 2014. Fulbrajt profesor na Univerzitetu Donja Gorica, Pol Dišman, objavljuje putopis The Full Monte, koji autori ocjenjuju kao najvažniji putopisni zapis iz ovog perioda.
Krivokapić i Dajmond zaključuju da, iako su se ovi uvidi o crnogorskim društvenim, kulturnim, poiltičkim, kao i prirodnim prostorima često gradili na stereotipima, informacijama iz druge ruke, budući da su se njihovi autori obično slabo, ili nimalo, služili crnogorskim jezikom, te da nijesu mogli izbjeći projektovanje kulturne politike zemalja iz kojih su putovali, i još uvijek putuju, radi se o veoma vrijednom književnom naslijeđu koje istovremeno oslikava one obrise crnogorske stvarnosti koje mi često ne opažamo ili izbjegavamo da uočimo, ili nam ostavlja zapise o mjestima, građevinama, ljudima koje je odnijelo vrijeme, a o kojima rijetko možemo saznati iz drugih tekstova.
Iako se oslanja na savremenu kritičku teoriju u datom polju, monografija Slike Crne Gore pisana je u stilu prijemčivom ne samo za istraživače iz oblasti humanističkih nauka, već i za širu čitalačku publiku, te stoga predstavlja izuzetno dragocjenu, zanimljivu i edukativnu publikaciju.
Bonus video:
