Iako će svjetsku slavu steći ogromnim bestselerom i, po mnogo čemu, ključnim modernim horor romanom Istjerivač đavola (1971), William Peter Blatty je svoju spisateljsku karijeru zapravo počeo kao autor komedija kome nije bila strana ni satira i farsa, što je vidljivo još od njegovog prvijenca Which Way to Mecca, Jack? (1960). Taj svoj kvalitet Blatty će pokazati ne samo u ranim romanima, nego i u scenarijima za, recimo, A Shot in the Dark (1964) i What Did You Do in the War, Daddy? (1966) Blake Edwardsa.
Činilo se da je pisac jasno odabrao svoj žanr, perspektiva dobrog humoriste je bila obezbijeđena, no sam autor je htio da promijeni retorički pristup i posveti se serioznijim temama. Još dok je bio u jezuitskoj školi, on je pročitao tekst u Washington Postu koji je govorio o famoznom posjednuću četrnestogodišnjeg dječaka iz Mount Rainiera u Marylendu, i suočen sa personalnom krizom vjere, Blatty u ovoj priči pronalazi idealni kontekst za odigravanje vlastitih religioznih sumnji i strahova. Njegova prvobitna ideja je bila da napiše istraživačku, dokumentarističku knjigu koja će ’učiniti više za Crkvu i hrišćanstvo nego što bi to moglo osamdeset romana’, ali na kraju se, srećom, ipak odlučuje da činjenice i spekulacije vezane za demonski uticaj u Mount Rainieru prevede u fikcionalni okvir.
Rezultat je bio roman koji je, na početku sedamdesetih, sa do tada nezabilježenom snagom, ukrstio problematiku vjerovanja, dezintegracije tradicionalnih vrijednosti (koje su uvijek već religiozno utemeljene) i porodične strukture u eksplozivnu alegoriju što se doticala akutnih i bolnih društvenih anksioznosti. Ako su dva filma iz 1968, Night of the Living Dead i Rosemary’s Baby (po romanu Ire Levina), pokazali da je žanr strave i užasa postao temeljni topos za analizu posvemašnjeg socijalnog sloma, onda je Blattyjev Istjerivač đavola superiorno definisao horor kao glavni generički okvir za registrovanje najdubljih strahova i tjeskoba modernog čovjeka u svijetu koji se radikalno mijenja, prije svega u samom njegovom domu, u prostoru koji se do tada činio zaštićenim. Kroz višestruki, opsceni napad na sakralno (bilo da se ono tumači sekularno ili transcedentalno), roman je tako do zadnjeg limita dramatizovao postojeće tenzije i unutrašnje protivrječnosti savremene evro - američke civilizacije. Trinaest miliona prodatih primjeraka samo u Americi, svjedoči koliko je Istjerivač đavola klinički precizno markirao referencijalni raspon ansksioznosti koje su do tada bile prećutkivane, tj. ostavljene izvan ozbiljne književne artikulacije, ali i da je u ovom oslobođenom saspensu i metafizičkoj jezi pronađen neodoljivi katarzični efekt. Blattyjeva intimna drama koja se događala maltene isključivo u jednoj kući u Georgetownu imala je univerzalni kvalitet i realističnost.
Najkontroverzniji dio piščeve strategije sastojao se u odluci da za simbolički smještaj vječitog sukoba svjetlosti i tame, anđeoskog i demonskog, nade i očaja uzme tijelo dvanaestogodišnje djevojčice. To je podrazumijevalo da su sve dijabolične manifestacije poprimile još ekstremniji melodramatični i hororični karakter, bilo da je riječ o seksualnom, socijalnom ili religioznom kontekstu kojih se roman vrlo domišljato doticao, zbog čega je Blattyjeva retorika u Istjerivaču đavola uvijek autentično šokantna, blasfemična, ikonoklastična i stravična, ali i filozofska i iskupiteljska. Iako je pisac težio izvjesnosti, iako je motivacija zahtijevala nedvosmislene stavove, samo pismo je suštinski prožeto ambivalencijama koje, i pored sve emocionalne ’transparentnosti’ izazvanog straha, semantički obogaćuju tekst. Zbog toga, i izvan žanrovskog određenja, Istjerivač đavola i jeste jedan od istinski velikih romana druge polovine dvadesetog vijeka.
Kada je - po Blattyjevom, Oskarom nagrađenom, scenariju - William Friedkin ekranizovao The Exorcist (1973), postalo je očevidno da je sve preraslo u masovni kulturološki fenomen, nakon koga mnoge stvari u hororu kao žanru, pa i u Hollywoodu kada je je riječ o konceptu blokbastera, neće više biti iste.
Ako je prije Blatty htio da pobjegne od tipizirane uloge komediografa, sada je bio osuđen na oznaku horor pisca, u kojoj se nije baš uvijek najudobnije osjećao. Ostatak njegove književne karijere protekao je u težnji da krene nekim novim putem, ali i konstantne presije od strane izdavača da, kao nesporni moderni horor klasik, ne prekida sa žanrovskom prozom.
Legion (1983), ’nastavak’ Istjerivača đavola, nastao je očigledno pod tržišnim pritiskom da Blatty održi svoju ’franšizu’, ali u isto vrijeme sadrži - u određenom vidu - i internu polemiku pisca sa svojim remek-djelom, gdje posjednuće kao tema dobija drugačiju interpretaciju. Zanimljiva je i novela Elsewhere (1999) koja se prvobitno pojavila u monumentalnoj antologiji 999, pod uredništvom Ala Sarrantonija. Radi se o svojevrsnoj Blattyjevoj replici na roman Kuća na ukletom brdu Shirley Jackson. Postavljena naracija ostaje u granicama ’ukleta kuća’ podžanra, ali Blatty generičke stereotipe uspjeva adekvatno da oživi i osvježi, odnosno da u njih unese presudni momenat razlike. Tako je naizgled sasvim prepoznatljiva priča gdje bi čitalac mogao lako da predvidi zaplet, pretvorena u tekst prepun neočekivanih scena. Blatty akcent precizno stavlja na saspens, dok se u pozadini postavlja scena za elaboriranje autorovih opsesija koje zahtijevaju specifičnu epistemologiju.
U posljednje vrijeme, jedan dio Blattyjevog stvaralaštva je posebno naišao na zasluženu kritičku revalorizaciju: radi se o dva njegova filma, The Ninth Configuration (1980) i The Exorcist III (1990), koje je i napisao i režirao. Oba ostvarenja sada uživaju kultni status i pokazuju veću autorovu spremnost za eksperiment nego što je to bio slučaj u njegovoj prozi. U The Ninth Configuration - baziranom na romanu Twinkle, Twinkle, ’Killer’ Kane - Blatty koristi nadrealističko brisanje granica između normalnog i ’ludog’ da bi kreirao mračnu komediju u kojoj klasične teološke i humanističke teze dobijaju nimalo utješni obrat. Ekranizacija Legiona, The Exorcist III - kao jedan od svakako najinteresantnijih filmova sa serijskim ubicama - uobličuje možda i najmračniju Blattyjevu viziju kroz kompleksno tretiranje pitanja zla.
Posljednja rečenica Istjerivača đavola glasi: ’U zaboravu, trudili su se da zapamte’. To bi mogao da bude i moto (za) samog Blattyja, umjetnika koga će se, ipak, najšira publika prevashodno sjećati kao autora Istjerivača đavola. Što nikako nije loše, budući da se radi o romanu koji zaista vrijedi kao ’osamdeset’ nekih drugih.
Bonus video:
