Griješiš, veli, što pominješ Duška Kovačevića. Nije zaslužio.
Podrazumijeva se, rekoh, da nije zaslužio. Podrazumijeva se i da će mi oprostiti. Duša je to od čovjeka - dobra i široka.
Nije greška u predznaku, greška je što ga pominješ. Nebitno je pominješ li ga u pozitivnom ili u negativnom kontekstu. Nije zaslužio.
Pominjao sam, rekoh, i bolje i gore od njega...
A toliko je, veli, drugih tema, mimo Duška...
Nije Duško tema, rekoh. Nije tema ni Duškov “Horhajmer”. Tema je taj vrlo prisutan i vrlo iritantan, pseudointelektulni manir pozivanja na filozofe - na svakom mjestu i u svakoj prilici - ne bi li se taj ko se poziva legitimisao kao visoki intelektualac. Na filozofe se ovdje poziva direktno, najčešće putem netačnih ili pogrešno prevedenih citata - iščupanih iz konteksta - bez obaveze uvođenja neupućene publike u originalni kontekst citata. Bez objašnjenja i pojašnjenja. Neko bi pomislio da je barem polovina Crnogoraca - i nešto oko 25 posto CG Srba - izvrsno upućeno u filozofiju. Do u tančine. Od Sokrata, preko Kanta, Hegela i Hajdegera, strukturalista i poststrukturalista, sve do Adorna i Horkhajmera, Habermasa i Sloterdijka - nema tu nijedne nepoznanice. I nema nauke preko filozofije, naravno - filozofija je vrh.
Oprosti, veli, rekao si, ako se ne varam, da namjeravaš da se obratiš institucijama po pitanju intervencije na krovu stambene zgrade u Ulici Vuka Karadžića u Podgorici, a pominjao si i BEKO...
OK, hajde da prvo završim priču o “Horhajmeru” koju sam načeo - pa BEKO, naravno - BEKO je velika tema - i onda ide serija obraćanja institucijama i istaknutim pojedincima po pitanju potktovlja. Obećavam.
Pusti Duška...
Samo još ovaj put.
Ako moraš...
Ne toliko radi Duška, koliko radi Duškovih obožavateljki...
Ako baš moraš...
Osvrnuću se, dakle, na samo jednu rečenicu iz Duletovog Facebook posta, na posljednju rečenicu, koja glasi: “Ili što bi rekli Horhajmer (sic) i Adorno u Negativnoj dijalektici: “Imamo slobodu da biramo između onog što je stalno istovetno””.
U Njujorkeru (New Yorker) je 15. septembra davne 2014. godine objavljen tekst stanovitog Aleksa Rosa (Alex Ross), naslovljen “The Naysayers/Walter Benjamin, Theodor Adorno, and the critique of pop culture” (naysayer je čovjek koji sluti zlo, koji je konstantno skeptičan, negativno nastrojen, koji osporava, koji donosi/unosi negativne vibracije - nagativac - kao opozit pozitivcu - što je, ujedno, jedan od stereotipa koji prate filozofe i teoretičare koji su djelovali pod okriljem Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu - pod okriljem tzv. Frankfurtske škole - kojoj je Adorno pripadao i sa kojom je Benjamin bio usko povezan). Tekst je preveden (Pop kultura i moć, Milica Jovanović) i objavljen na Internet stranici pescanik.net.
Recimo da je Rosov tekst, u prvom redu, zanimljiva priča - svojevrsni bleferski vodič za sve kojima je potrebno par biografskih informacija i par ključnih informacija o djelima dva velika mislioca XX vijeka - vrlo senzibilnog i otvorenog Valtera Benjamina i autoritativnog i vrlo iritantnog Teodora Adorna - a nemaju vremena za studiozne analize. Ros je svoju priču utemeljio na činjenici da su djela obojice u posljednje vrijeme reaktuelizovana - i da su se pojavili novi naslovi - i o njima i o njihovim djelima - što nikoga ne čudi, naravno, jer nijedan od faktora koji karakterišu ovo vrijeme i koje Ros nabraja - ekonomska i ekološka kriza, terorizam i protivterorizam, sve veće nejednakosti, nekontrolisani tehnološki i medijski monopoli, odumiranje intelektualnih institucija, tobož oslobađajuća Internet kultura gdje neprestano provjeravamo da li nas prate - ne bi “iznenadio frankfurtske proroke”.
Što se tiče pop kulture, “Benjamin je popularnu scenu video”, piše Ros, “kao potencijalno mesto otpora, odakle levo nastrojeni umetnici poput Čarlija Čaplina mogu preneti subverzivne signale. Adorno i Horkhajmer, sa druge strane, smatrali su pop kulturu instrumentom ekonomske i političke kontrole, koji iza permisivnog paravana sprovodi konformizam”. Ros zatim konstatuje da “Industrija kulture”, nudi “slobodu da se bira između onog što je istovetno”. Danas nam je jasno - uz opasku da ta priča nije ni najmanje jednostavna - da je istina negdje između - umjetnici i dalje prenose “subverzivne signale”, ali teško da postoji mogućnost da neki od “subverzivnih signala” doživi dramatičan odjek - a konformizam je, sa druge strane, nešto što se podrazumijeva - i što niko ne dovodi u pitanje.
Ros se još jednom u svom tekstu poziva na Adornov i Horkhajmerov čuveni esej “Kulturna industrija (danas bismo prije rekli - Industrija kulture): Prosvjetiteljstvo kao masovna obmana” (poglavlje u knjizi pomenutih autora “Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofski fragmenti”, iz 1944. - prva verzija rukopisa, odnosno 1947.) kad kaže da “Internet preti konačnom potvrdom Adornovog i Horkhajmerovog diktuma da kulturna industrija omogućava “slobodu izbora između onog što je stalno istovetno””.
Kako mi je pomenuti naslov pod rukom - ah taj Internet, ah ta (sve)dostupnost - nije mi bilo teško da pronađem tu rečenicu (prevod: Nadežda Čačinović-Puhovski, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974.), koja glasi: “Ali, sloboda u izboru ideologije, koja uvijek odrazuje privrednu prinudu, u svim se odjelcima pokazuje kao sloboda za uvijek isto”. Ili na engleskom (prevod: Edmund Jephcott): Bur freedom to choose an ideology, which always reflects economic coercion, everywhere proves to be freedom to be the same”. Ros kaže: ”freedom to choose what is always the same” - e pa neće biti - što nas upućuje na original, svakako: “Aber die Freiheit in der Wahl der Ideologie, die stets den wirtschaftlichen Zwang zurückstrahlt, erweist sich in allen Sparten als die Freiheit zum Immergleichen”.
Ros kaže da je najveća uvreda među teoretičarima iz Frankfurtske škole bila konstatacija da je nečiji rad nedovoljno dijalektičan. Dakle, nema ništa gore od prihvatanja ideologije - svi Frankfurtovci su nastupali sa pozicija Marksovog učenja, ali su jednako bježali i od komunističke i od buržoaske ideologije - jer ideologija, bez obzira na predznak, osuđuje na to konstantno jedno te isto - što će reći da sloboda u izboru ideologije nije sloboda - isto kao što prinuda, ili bilo kakvo ograničavanje, što prihvatanje neke ideologije svakako podrazumijeva - ne može rezultirati slobodom.
Dakle, “Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofski fragmenti”, odnosno poglavlje “Kulturna industrija: Prosvjetiteljstvo kao masovna obmana”, a ne “Negativna dijalektika”, kako kaže Duško Kovačević - “Negativna dijalektika” je, usput da pomenem, Adornovo djelo (bez Horkhajmera) - i zaboravite ono “imamo slobodu da biramo između onog što je stalno istovetno” - jer to nisu rekli Adorno i Horkhajmer, niti Ros, nego Dule Kovačević - što ne znači da nije u pravu. Ta vrsta “slobode” - da biramo između onog što je stalno istovjetno - ili da biramo istovjetno - što bi bilo bliže Adornu i Horkhajmeru - jedna je, ako mene pitate, od ključnih odrednica našeg društva. Ovdje alternativa ne postoji. Dobrilo Dedeić i Marko Milačić sigurno nisu alternativa Rašku Konjeviću i Boženi Jelušić - niti su oni, svi zajedno, alternativa Milu Đukanoviću.
Eto - toliko o tome. Nadam se da nije boljelo. Podsjetite me da u jednom od narednih brojeva pokušam da vam objasnim kako Adornov i Horkhajmerov koncept industrije kulture funkcioniše u oblasti crnogorske arhitekturice i pripadajućeg joj urbanizma.
Bonus video:
