Poznata češka spisateljica Marketa Hejkalova, rođena je u Pragu, a živi u Havličkovom Brodu. Potpredsjednica je češkog PEN kluba i članica izvršnog odbora svjetskog PEN kluba. Osnivačica je Srednječeškog jesenjeg sajma knjiga. Prevodi sa finskog na češki. Knjige je počela da objavljuje krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Napisala je četiri romana i biografiju finskog pisca Mike Valtarija. Knjige su joj prevedene na engleski, njemački, ruski, bugarski i albanski. Kao diplomata službovala je u Finskoj. Njen roman “Rujni zraci sjevernog sunca” objavio je KLIO u prevodu Vladana Matića.
Šta vas je podstaklo na pisanje knjiga “Rujni zraci sjevernog sunca”?
- Ja uvijek vidim sliku, sliku pred očima, kada počnem da pišem roman. I u ovom slučaju, vidjela sam mali hotel u Seulu, mračnog hodnika, sa ne vrlo jasnom figurom. Žene? Ili čovjeka? Možda špijuna iz Sjeverne Koreje? I počela sam da razmišljam o njima, ko je taj čovjek, ko je ta žena, da kreiram njihove živote...
Zašto je Koreja pozornica vašeg romana?
- Bila sam u Južnoj Koreji dvaput tokom 2012, kada je tamo bio svjetski kongres PEN kluba. Južna Koreja je zanimljiva zemlja. Ili čudna. Na prvi pogled, čini ti se kao da si u svakom velikom gradu u zapadnom svijetu. Neboderi, gužva, Starbucks coffee, šoping centri. Ali, u isto vrijeme, potpuno ste izgubljeni. Ne razumijete korejske znakove, ne razumijete ono što vam kažu. Azijati su vrlo ljubazni, oni nikad ne govore negativne stvari, ali zapravo, što oni stvarno misle? Vi to ne znate i možete biti vrlo lako izmanipulisani. A samo nekoliko kilometara odatle je Sjeverna Koreja, najizolovanija zemlja na svijetu, pakao... Šta predstavlja ova zemlja za vaše junake, Moniku i Mihala? A šta za vas?
- Za Moniku i Mihala Koreja je mogućnost da učine nešto sa svojim životima. Oboje su u “krizi srednjih godina”. Za Moniku, to je povezano sa njenim brakom: Da li me moj muž i dalje voli, da li on želi da bude sa mnom, i da li ja želim ovakav život? Biti sama cijelu sedmicu, sa svojom kćeri, kojoj nijesam više potrebna toliko puno kao i ranije, sa svekrvom?... ona postavlja tipična ženska pitanja. Za Mihala, kriza se tiče više njegovog posla: Da li još uvijek želim da radim svoj posao? Da li ovaj rad, istraživanje prošlosti totalitarnih režima, ima smisla, da li je to i dalje važno za društvo? Ili su i ljudi i društvo zaboravili prošlost, i idu prema novom totalitetu? I u ovom periodu života, Mihal dobija ponudu da ode na nekoliko mjeseci u Južnu Koreju, na učešće u međunarodnom projektu. Za njega nije važno, što je to Koreja, on bi išao bilo gdje, i Monika s njim. To je prilika, izazov. Nakon toga, Koreja za njih oboje postaje vrlo važna, iz različitih razloga, oni će saznati nešto važno o sebi samima i jedni o drugima... ali ne želim da otkrivam puno.
Možemo li čitati ovaj vaš roman kao knjigu o potrazi za identitetom i ljubavi?
- Upravo tako. Za mene, glavna tema je bila ljubav, ljubav koja ne može “preživjeti” u svakodnevnom životu. Ali, to je do svakog čitaoca, da li će i kako on ili ona prihvatiti knjigu. Možete je čitati i kao knjigu o slobodi i manipulaciji, kao romantičnu ljubavnu priču, kao ushićenu i uzbudljivu priču (nadam se, da je uzbudljiva)...
Pišete o špijunaži u Koreji. Ali, u bivšim komunističkim zemljama, uključujući i Češku špijunaža je bila dio svakodnevnog života. Kako danas gledate na to?
- Da li čitate moje misli? Postavljate vrlo dobra pitanja. Mislim, da ja ne bih napisala ovu knjigu, da nijesam provela dio mog života u komunističkoj zemlji. Stoga je sloboda tema ove knjige i mojih drugih knjiga, a to je ujedno i jedna od najvažnijih vrijednosti za mene - i za druge ljude, koji su odrastali u komunističkim zemljama.
Ali špijunaža u komunističkoj Čehoslovačkoj nije bila ništa romantično, nema Džejms Bond filmova, čista diktatura. Komunistička partija i policija državne bezbednosti su bili svemoćni. Njima nije bila potrebna nikakva manipulacija, oni su mogli učiniti sve što su htjeli. Jednog dana u avgustu 1951. godine tri službenika Državne bezbednosti došli su u kuću moga djeda i uhapsili ga, i on je osuđen na dvanaest godina zatvora. Zašto? Zato što je bio pisac i pisao romane (prije Drugog svjetskog rata), koji su “promovisali hrišćansku ljubav, a ne socijalističku revoluciju” - to je službeno napisano u njegovoj presudi. I naravno, to nije bio jedinstven slučaj. Mnogi pisci su uhapšeni, mnogi sveštenici, zemljoposjednici, poljoprivrednici, profesori ...
Tokom 1970-ih i 1980-ih, kad sam bila mlada djevojka i mlada žena, situacija je bila na neki način drugačija. Nije bilo više direktnog terora, već apsolutne kontrole države, i licemerja, koje se smatralo kao sasvim normalno i kao prirodna stvar. Za mene je bilo potpuno jasno, da ja nikada ne mogu reći, šta ja i moji roditelji kod kuće stvarno mislimo ne samo o politici, već gotovo o svemu. U školi, na poslu... ali znali ste da morate biti oprezni i u restoranima, tokom telefonskih razgovora, u vozu... Mogli ste biti iskreni i otvoreni samo sa vrlo dobrim prijateljima... ali ne uvijek.
Kako je ova knjiga primljena u Češkoj? Šta kaže kritika, a šta čitaoci o njoj?
- Neke moje knjige mogu se smatrati političkim romanima, trilerima, a istovremeno i ljubavnim pričama. To je prednost, ali neki muškarci se mogu “plašiti” ljubavnih priča, a neke žene se plaše politike. Možda bih imala više čitalaca, ako bih pisala čiste ljubavne priče ili čiste trilere, ali ja ne želim i ne mogu. Moram pisati ono što osjećam, a ne ono što čitaoci žele, to bi, vjerujem, bio put do pakla. Ali pored svega, ne žalim se: moje knjige, a ova posebno, imaju dobre kritike i mnogo zainteresovanih čitalaca. Kritika vas poredi sa Bohumilom Hrabalom, što je velika čast, ali i obaveza. Šta vi kažete na to?
- Da, to je velika čast, ali... to je problem književnih kritičara, ne moj. Ne bih rekla da su moje knjige slične knjigama Bohumila Hrabala, ili inspirisane njime. Možda postoje neke tipične češke karakteristike: melanholija, oprez prema patetici, nikakvih iluzija prema istorijskim istinama, ironija... Ali pisci treba da pišu, a ne da objašnjavaju svoje radove. Ako neki čitalac ili kritičar upoređuje moju knjigu sa Bohumilom Hrabalom, ja mogu biti samo ponosna i srećna, i jesam naravno, Bohumil Hrabal je veliki i važan češki i evropski pisac. Radili ste kao diplomata u Finskoj i prevodilac sa finskog jezika. Kako se Finci, kao pisci, i kao narod razlikuju od Čeha i šta vas privlači Finskoj?
- Počeću moj odgovor od kraja. Finskoj me privukao moj otac. Kao mladić, hungarist (nastavnik istorije i mađarskih studija Univerziteta u Brnu) dobio je u toku 1960 -ih jedinstvenu priliku, UNESCO-vu stipendiju na godinu dana u Finskoj, da uči drugi ugro - finski jezik, finski. Nijesmo mogli poći sa njim - bila sam vrlo mala, moja sestra je bila novorođenče... bila sam kod kuće sa svojom majkom, i razgovarali smo puno o Finskoj. Šta otac radi u Finskoj, šta da radimo, kad se vrati, itd, a Finska je postala za mene bajka, egzotična zemlja irvasa, snijega, ljudi iz Laponije u šarenim kostimima... Nakon srednje škole, otišla sam da studiram finski na univerzitetu, otputovala sam na kurs jezika u Finskoj, počela da prevodim književnost. I nakon naše Plišane revolucije, konkretno 1995. godine, ponuđeno mi je da radim u Češkoj ambasadi u Helsinkiju kao kulturni ataše i konzul. Mnogi pisci i prevodioci su pozvani u diplomatiju u to vrijeme.
Morali smo da zamijenimo stare komunističke diplomate i napravimo nove korisne kontakte. Mi (diplomate iz postkomunističkih zemalja) možda i nijesmo bili tako profesionalni kao naše zapadne kolege, nijesmo tako dobro govorili engleski, nijesmo znali mnogo o malim razgovorima, diplomatskim etiketama itd, ali mi smo bili poletni, promovisali smo naše zemlje, marljivo radili za naše članstvo u EU i NATO. Finska i diplomatija su bili vrlo zanimljivo iskustvo za mene, i isto tako značajni za moje pisanje.
Finski pisci (finska književnost je sada vrlo popularna u Češkoj) su otvoreniji, grublji - pišu o seksu, nasilju, problemima, svakodnevnom životu... Vi ste autor brojnih knjiga, koje teme vas kao pisca posebno interesuju?
- Glavni likovi mojih romana su uglavnom žene, a njihove priče se često dešavaju u nekim stranim zemljama - Koreja, Kina, Finska, Brisel, Kosovo, Rusija. Oba aspekta su mi zanimljiva: emocije, odnosi, ljubav (koji su manje ili više isti ili slični u različitim zemljama) i priče o savremenom svijetu, koji je komplikovan, nije crno-bijeli, mijenja se... ali je vrlo, vrlo zanimljiv. Koliko se uloga i pozicija pisca promijenila ako posmatramo period komunizma i postkomunizma?
- Tokom komunizma (neki) pisci bili su (a u nekim zemljama kao što su Kina i Kuba i dalje su) progonjeni i ućutkivani - i ljudi su iščekivali njihove riječi, pisci su bili “savjest nacije”. Sada možemo pisati i objaviti što god želimo - ali da li ljudi toliko iščekuju naše riječi? Možda nemamo više snage da promijenimo svijet, a možda više nije ni potrebno da ga mijenjamo, ali vjerujem da mi ipak možemo reći nešto važno - o životu, o svijetu, o društvu. Vi ste aktivni u Češkom i Svjetskom PEN centru. Da li vam se čini da je danas moć pisca slaba? Kako to komentarišete?
- Na neki način da, kao što sam već rekla u prethodnom odgovoru, ja ne mislim da je to loša stvar. Vjerovatno bi mnogi pisci htjeli da imaju isti uticaj kao što je imao ruski pisac Aleksandar Solženjicin, čije su knjige pomogle da se uništi komunizam. Ali verovatno niko ne bi volio da ima njegovu sudbinu - da mnoge godine provede u logorima. Šta nam možete reći o savremenoj češkoj književnosti. Koje biste pisce preporučili?
- Najznačajnija karakteristika savremene češke literature vjerovatno je, da su pisci zainteresovani za prošlost iz naše novije istorije. I ja mogu preporučiti dva pisca, koji su prevedeni barem na srpski jezik. Prvi od njih je Jirži Kratohvil, jedan od najzanimljivijih čeških i evropskih pisaca, autor maštovitih, ne realističnih romana i priča. A drugi je mladi pisac Jan Njemec, čiji je roman “Istorija svijetla” objavio isti izdavač kao moje knjige, “Klio”. To je roman o čuvenom češkom fotografu Františeku Drtikolu, ali iznad svega je jako dobar roman o krhkosti života ljudi.
Objavljujemo knjige koje su važne za nas
Sa svojim mužem Martinom vodite izdavačku kuću “Hejkal”. Kakav je profil vaše izdavačke kuće (planovi, naslovi i autori)?
- Bilo je fantastično veče početkom decembra 1989. godine, nedugo nakon naše Baršunaste revolucije. Bila sam sa mojim mužem u kafani, pili smo pivo i planirali šta da radimo sada, kada je sve moguće. Jedan od planova bila je izdavačka kuća. Mogli smo objaviti ono što želimo, ali samo knjige, koje su važne za nas! I to će biti pravi porodični posao: knjige koje su napisali moj djed, moja majka, moje knjige (samo jedna je napisana u to vrijeme), prevodi finske književnosti, art direktor i štampar će biti naš zet, ilustrator naš dobar prijatelj... biće to fantastično vrijeme - to smo sanjali.
I to je još uvijek fantastično vrijeme, čak i ako je realnost drugačija od sna, uvijek je drugačija. Mi smo vrlo mala izdavačka kuća, uradimo do 5 knjiga godišnje - češke fikcije i finske fikcije. Ali i dalje mi objavljujemo samo one knjige, koje su stvarno važne za nas.
Bonus video:
