Predstava “Hotel slobodan promet” Žorža Fejdoa u režiji Borisa Liješevića premijerno je izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 23. decembra. U predstavi igraju Nikola Đuričko, Srđan Timarov, Nataša Tapušković, Anđelika Simić, Dragan Jovanović, Bojan Dimitrijević, zatim mladi glumci Milica Gojković, Miodrag Dragičević, Amar Ćorović, Anđela Jovanović, Marija Klanac, Sanja Marković i Tea Gjorgjioska.
Igra glumaca, koji su mahom generacijski blizu - dobro je usklađena i funkcioniše kao organizam - donosi trenutak vremena koje svi živimo onako kako ga generacijski doživljavaju glumci u jednoj ravni, a to se moglo postići samo međusobnim povjerenjem i saradnjom koju nepogrešivo osjetimo u publici. Što je na jedan način paradoks - jer o čemu govori Fejdo? O svijetu bezličnih odnosa. Ono što nosi priču je mehanizam pripovijedanja, vodvilja, nesporazuma… Odnosi su bezlični a vrijednosti, u svijetu Fejdoovih junaka naopake. Fejdo stvara u vrijeme bel epoka, ovaj komad piše na samom kraju XIX vijeka, a bel epok je pokušao da intimizuje svoj odnos sa svijetom kapitala. To je brak dva sistema vrijednosti koji je osuđen na neuspjeh, jer kapital je nesenzitivan za umjetnički izraz. Bel epok nije dao pristup brutalnosti kapitala. Plod tog odnosa je ekstravagancija otetosti, unikatni proizvodi, ali za uživanje pojedinca, za uživanje nekoga tamo… Bezličan je teren na kojem Fejdo postavlja svoje junake - jednog arhitektu i jednog preduzimača i njihove žene… Jedan pokušaj nevjerstva u hotelu “Slobodan promet”. Zato na kraju niko ne otkriva opačinu - neće da je vide - svako se, kako kaže reditelj, vraća u sopstvenu rupu tik pošto je iz nje promolio nos, jer je tamo poznato.
Komad se postavlja danas u drugoj deceniji XXI vijeka kada kapitalizam djeluje u svoj svojoj brutalnosti. Ideologije mijenjaju lica kroz vremena, ali ostaju iste. Sve je opravdano u cilju slobodnog kretanja kapitala. Kapital postaje persona, proglašava neljudske postupke humanim ako mu služe. Do kad? Dok se ne probudimo i ne kažemo da je dosta.
Reditelj pažljivo orekstrira Fejdoove partiture, ova predstava je po mom utisku poput građevine, sa puno stepenica i zabuna, ono čega se Liješević ne libi to je da od početka do kraja prikaže svu sumornost Fejdoovog svijeta, koja bije ispod te građanske površine, prisustvo splačine, to je utisak koji sam imala tokom čitavog komada. Naspram Fejdoove brzine u obrtima vidi se druga strana - taj svijet zaglibljen u nekom polusnu, obezličen. Pomijeranje žanra - to je ono što čini - čitanje vodvilja danas - ne čita ga kao laku komediju, to je možda jedno posebno čitanje farse koje otvara gledaocu put do njene srži do koje idemo osjećajući sav njen apsurd i besmisao i opet - bez zazora pokazujući svijet koji je strašan u svojoj hladnoći i bezličnosti. Dragocjeno u rediteljevom postupku jeste što on osvjetljava ono, na jedan odlučan način, o čemu Fejdo govori, a što ljudi ne žele da vide - ljudi se u životu zapravo ne susreću, mimoilaze se a da se nisu ni sreli. Što je tragično. Niko tu od junaka zapravo ne vidi onog drugog. Taj doživljaj glumci vještom igrom spretno prenose u publiku. To potresa. Ono što Liješević iz te kontre koju slika opaža- jeste da je umjetnost u ovom i u onom, u svakom vremenu odstupnica slobode ljudske svijesti, žudnja koja nas poziva da ispitamo druge realnosti.
Na predstavu sam otišla kao pozorišni kritičar, noseći uzbuđenje pred premijeru i iskusno ostavivši očekivanja ispred vrata. Da se sretnemo čisto predstava i ja u jednom prostoru susreta i dijaloga. Izašla sam i spustila se na željezničku stanicu u onoj mješavini uzbuđenja nakon dobre predstave i nahranjenosti doživljajem pitajući se: da li prolazimo slična pitanja tokom svođenja naših životnih balansa? To potvrđuje ono staro vjerovanje da je pozorište opasno mjesto, jer vas poljubi direktno u usta. Nema okolišanja. Pa vi vidite šta ćete.
Spajanje različitih svjetova ili onog što je uvijek isto
Dramaturg Miloš Krečković donosi slike i jezik, ritam tačan i jasan u prepoznatljivoj fejdoovjskoj dinamici. Scenografija Aleksandra Denića govori o spajanju različitih svjetova ili tačnije govori o onom što je vazda isto.
Velike kule na platnu koje otvaraju scenu naravno bilo su koje savremeno naselje, pečat kapitalizma danas (naravno mogu biti i Beograd na vodi), a hotel… hotel je moćan u svojoj oronulosti - on predstavlja liniju koja pokazuje/povezuje razna vremena.
On svjedoči o stanju apsurda u čovjeku i vapaju za smislom kao njegovim naličjem. Uz sliku hotela sjajni su kostimi Maje Mirković koji govore o svevremenosti likova i teme, jednako kao i scenski pokret koji je radila Sonja Vukićević.
Bonus video:
