“Vjekovite i bez svrhe ni'e pod suncem krepke stvari, a u visocijeh gora vrhe najpri'e ognjeni tries udari.''
Svojevremeno je tako pjevao slavni dubrovački pjesnik Ivan Gundulić. Tako se, iznad magle i tmuše u podnožju, obasjani vide planinski i duhovni visovi, uzdižući se u visine, sve što im se više približavamo. Jedan od takvih visova crnogorske književnosti jeste nesumnjivo Jevrem Brković, koji je tolstojevski zakoračio u 83. ljeto i šest i po decenija stvaralačkog rada. Za to vrijeme prošao je kroz više razvojnih i kreativnih perioda i faza u kojima su nastajala njegova književna djela, čiji je zamašni opus teško obuhvatiti, kojim je zaslužio istaknuto mjesto među crnogorskim velikanima, stvaraocima, umjetnicima i piscima, s jedne strane, a svojim intelektualnim i društvenim angažmanom, s druge. Vremenom je, na razmeđu dva milenijuma, postao metafora savremene Crne Gore. Njegovo stvaralaštvo je, između ostalih opusa velikih pisaca, obilježilo cijelu drugu polovinu XX i početak XXI vijeka. Ogledao se u svim književnim rodovima i žanrovima: poeziji, prozi, drami, eseju, polemici, publicistici, dnevničkim i memoarskim zapisima, književnosti za djecu i td. U crnogorskoj književnosti nema opsežnijeg ni razuđenijeg literarnog opusa od ukupnog stvaralaštva Jevrema Brkovića.
O tome svjedoči Bio-bibliografija koju je 2003. sačinila bibliotekarka Nacionalne biblioteke Đurđe Crnojević Ljiljana Lipovina sa ukupno 2544 bibliografske jedinice, od čega se 1552 odnose na knjegove knjige, tekstove, pjesme i druge priloge u časopisima i zbornicima, na osvrte, intervjue, odgovore na ankete, polemike i reagovanja, dok ostali dio bibliografije registruje književnu kritiku o njegovom djelu.
Ali sa 70 godina neumorni, furiozni, ali i radni i istrajni književnik Jevrem Brković kreće, sa zadivljujućom energijom, u novu stvaralačku avanturu.
Do 2003. godine publikovano je 30 tomova Sabranih djela Jevrema Brkovića, što predstavlja samo dvije trećine njegovog dotadašnjeg stvaralaštva.
Period od 2003. do 2014. godine predstavlja možda najplodniju fazu u njegovom stvaralaštvu. Pored 70 monografskih publikacija (knjiga) na crnogorskom jeziku i nekoliko u prevodu na strane jezike Jevrem Brković je objavio romane: ''Ljubavnik Duklje'' (2006; 2007) u dva izdanja, ''Skotna vučica'' (2009), ''Gospodar kule'' (2011) i tri knjige poezije ''Traktat o suboti'' (2003), ''Jeretički versi'' (2009) i ''Živio i preživio'' (2012), zatim ''Tajna pisaćeg stola''(2010)- knjiga meditativno-memoarske proze, ''Osvjedočeni svjedok'' (2012), u kojoj su objavljeni tekstovi koji svjedoče o tome kako se ''Crnogorski književni list'' borio za Crnu Goru, potom zamašni korpus ''Dnevnici'' I-V (2007) i, na kraju, ''Memoari iz tri doba'' (2014). Ali tajna pisaćeg stola Jevrema Brkovića se nastavlja. Na njegovom stolu na objavljivanje čeka više starih i novih rukopisa.
Ako bi se sada dopunila ranije publikovana personalna bibliografija Jevrema Brkovića, njegovih knjiga i tekstova, kao i drugih o njemu, vjerovatno bi premašivala 5000 bibliografskih jedinica.
U međuvremenu na Univerzitetu Crne Gore rađeni su i odbranjeni magistarski radovi i prijavljene doktorske disertacije na temu iz književnog stvaralaštva Jevrema Brkovića.
Do sada su objavljene četiri knjige književne kritike o njegovom književnom djelu: Duško Arežina ''Crnogorski diptih'' (Zagreb 1998), ''Drama dukljanskog prostora'': književna kritika o djelu Jevrema Brkovića / priredio Blagota Drašković (Zagreb 1996), Ivan Salečić ''Ljepota i prokletstvo legende: studija o književnom djelu Jevrema Brkovića'' (Zagreb 1994) i ''Otkrivanje crnogorske Atlantide (savremena kritika o književnom djelu Jevrema Brkovića)''/ pripremio i predgovor napisao Marijan Mašo Miljić (2006), ali i mnogo drugih objavljenih tekstova u periodičnim publikacijama, kao i predgovori uz njegove nove romane i druga djela (Mirka Kovača, Rajka Cerovića, dr Tatjane Bečanović, Miodraga Radovića, Veljka Radovića i drugih), kao i promotivne besjede prilikom predstavljanja piščevih djela.
Kroz tamni vilajet književnog sazdanja Jevrema Brkovića čitaoca vode, osim pomenutih poznavalaca njegovog djela, Zlatko Tomičić, koji piše o magbetovskoj drami dukljanskog prostora, Duško Arežina o piscu kao ''zatočeniku Duklje'', Sreten Perović kao ''dukljanskom Hamletu'', a Zuvdija Hodžić o ''pjesniku mitskog prostora'' koji vjeruje u moć poezije. Govoreći kao urednik o Brkovićevim ''Sabranim djelima'' Mladen Lompar veli da je taj opus ''stožer savremene crnogorske književnosti''. Vuk Minić je za romane Jevrema Brkovića kazao da su to romani ''za veliku književnost'', ubrajajući njihovog autora u ''klasike'', a prof. dr Milenko A. Perović metaforično veli da je književno djelo autora Monigrena ''brod u kamenici'', uz poruku: ''Narod koji bude umio čitati ''Monigrene'' imaće budućnost'', kao i to da je to djelo ''poetika slobode'', dok Rajko Cerović navedeni roman vidi kao ''vječiti kreativni incident, nastao u vremenu književne sinteze'' i da je harizmatični pisac ''tvorac zavičajne mitologije'', dok je Miodrag Radović izjavio da je roman ''Monigreni'' ''dukljansko-zetsko-crnogorska kultna hronika''. Svakako, pomenuti roman Jevrema Brkovića je prelomno i prekretničko djelo između crnogorske moderne i postmoderne književnosti. Akademik Radoslav Rotković je posvjedočio svojom recenzijom da su ''Monigreni'' ''roman dokumentarne fikcije'' (1990). Književnik i književni kritičar Borislav Jovanović je kao, metaforično kazano, crnogorski Bjelinski, dobar poznavalac opusa Jevrema Brkovića napisao najviše tekstova koji se mogu obuhvatiti jednim njegovim naslovom - otkrivanje crnogorske Atlantide. Od mlađih pisaca o Brkovićevom stvaralaštvu najvisprenije i najutemeljenije su pisali Andrej Nikolaidis, Aleksandar Bečanović, Dragan Radulović, Pavle Goranović, Marinko Vorgić, Bogić Rakočević, Vukica Martinović i drugi.
A. Nikolaidis je, idući kroz lavirinte Brkovićevog teksta kazao zanimljivu misao - ''Jevrem Brković je odabrana vrijednosti nacionalne kulture'', dok je Vukica Martinović zapisala da su djela Jevrema Brkovića ''književni temelji Crne Gore''. Osim Mirka Kovača, o Jevremu i njegovom književnom djelu u posljednje vrijeme pisali su Božo Bulatović, Miraš Martinović, Janko Vujisić, Branko Pavićević, Radovan Radonjić, Lidija Vukčević, Dimitrije Popović, Ali Podrimja, Basri Čaprići i toliko inih.
Možda je Brkovićevo književno djelo najpribližnije pozicionirao i književno-teorijski definisao dr Miodrag Radović da se ono nalazi ''na književnom raskršću između tradicije i duha moderniteta''.
Gundulić je bio u pravu ''a u visocijeh gora vrhe najprije ognjeni tries udari''. Treba sagledati Jevremovo djelo u cjelini da bi se razumjeli njegova veličina, značaj i misija. Njegov stvaralački podvig se, iako i sada vidljiv, može tek u budućnosti cjelovito sagledati i ocijeniti. On je rastao sa vremenom, ne samo kao pisac, nego i kao prorok svoga naroda čijem je samoosvješćivanju i nacionalnom sazrijevanju dao veliki doprinos. Povezao je svekoliku dukljansko-zetsko-crnogorsku prošlost, oživio je u svojim djelima i učinio savremenom, raskrčivši zarasle puteve do sopstvenog nacionalnog, istorijskog, kulturnog, duhovnog i jezičkog bića. Kao ''pjesnik s potjernice'', crnogorski Ovidije, izgnanik iz domovine vratio se u nju da bi se ona vratila sebi. U borbi protiv zla i ništavila, za čast otadžbine i sopstveno dostojanstvo i danas odzvanjaju stihovi njegove pjesme, kao ono tragično Zvono Ivanovo koje je opjevao, ''Dubrovniče oprosti''. To je dijalog prošlosti i savremenosti. I poruka Gunduliću ''U visocijeh gora vrhe'' sa kojih se prozire budućnost i vidi dalje.
Po povratku iz egzila, nakon sedmogodišnjeg izgnaničkog života u Zagrebu, Jevrem se vratio u Crnu Goru 26. februara 1999. godine. Time je počeo novi period u njegovom životu i stvaralaštvu. Od 2010.godine ima status istaknutog stvaraoca.
Zaista, prošla decenija bila je obilježena Jevremovim zadivljujućim stvaralačkim zamahom. Mirko Kovač je napisao da je Jevrem ''pjesnik koji muzama nije dopustio da šute'', dok ga je poezija uvijek branila i odbranila. Uvijek je bio u milosti Muza! A ko ima tu privilegiju duhovno je i stvaralački mlad.
Bonus video:
