Javne finansije su u vrlo nepovoljnom položaju, o čemu svjedoče relevantni parametri, pa je Vlada predložila početak štednje. Očigledno je da se uveliko kasni, jer ovakvo stanje traje nekoliko godina sa sve težim posljedicama po ukupni ekonomski sistem. Zašto se nije ranije počelo sa sanacijom? I koji su uzroci doveli do ovakvog stanja? Nema dvojbe - POGREŠNA EKONOMSKA POLITIKA, a u okviru iste vrlo loše UPRAVLJANJE javnim finansijama. Loše se upravljalo u svim segmentima: javni dug, budžet, državni fondovi, i trgovinski bilans. Do 2003. ekonomija je stalno padala i dostigla dno, najniži BDP. Od tada počinje lagani oporavak. Do 2008. stanje javnih finansija bilo je pod kontrolom. Ali, nakon 2008. pa do danas javne finansije su se otrgle kontroli. Javni dug se od tada utrostručio. Ne operišem kvantitativnim pokazateljima jer su uglavnom poznati. Prognoze govore da će u narednih nekoliko godina javni dug dostići čak 80 i više procenata BDP, i to pod uslovom da se ostvaruju svi zacrtani parametri ekonomske politike. Međutim, nikad se ne zna.
Prosta analiza pokazuje da se ovim segmentom nije racionalno upravljalo, odobravale su se garancije bez detaljnijih analiza, što je rezultirao padom istih i tu su podaci poznati. Osim toga, zaduženje za auto-put koje je višestruko uložilo problem javnog duga. Auto-put treba Crnoj Gori i tu nema dilema, ali ponovo isto pitanje - da li je to trebalo baš u ovom trenutku, ili je bilo racionalnije ta sredstva uložiti u revitalizaicju sjevera, pa tek onda graditi auto-put. I druga dilema - da li će posle završetka prve dionice biti nastavljenja izgradnja druge i treće, ili će nastati pauza, pa prva dionica ostati samo slijepo crijevo. I konačno, da li auto-put garantuje povrat sredstava i u kom periodu, kao i efekte na ukupni razvoj. Mnogo je dilema, a najvažnija je da li će javni dug poslije 2020. početi da pada. Nijesam siguran da će planirane stope rasta u narednih pet godina amortizovati porast javnog duga. Upravljanje budžetom, i na prihodnoj i na rashodnoj strani, nije bilo na potrebnom nivou. Nagomilao se enormni poreski dug (podaci su poznati), a nije mnogo učinjeno da se naplati. Odluka da se naplata vrši na bazi odložnog plaćanja je dobra ideja a koliko je ostvariva? Pitanje je koliko će moći najveći dužnici da istovremeno servisiraju raniji dug i tekuću obavezu. Da li je bilo i drugih rješenja? Možda je trebalo kopirati komuniste iz perioda poslije II svjetskog rata. Tada su poreznici naplaćivali porez najboljom imovinom, koju su prvo konfiskovali i odmah pretvarali u novac. Nijesam pristalica da se dug plaća bezvrijednim akcijama, ali jesam da se konfiskuje najvrednija imovina. Smiješna je cifra od 12 miliona eura, koje je moguće naplatiti u 2017, možda je to ipak pogrešan podatak. Na rashodnoj strani budžeta u prethodnih nekoliko godina, dešavala se više neodgovornost nego neznanje.
Prvo, bez ikakve valjane analize fiskalnog kapaciteta donešen je Zakon o doživotnim naknadama za majke sa troje i više djece. Koliko je to traljavo i neozbiljno urađeno, najbolje svjedoči izjava aktuelnog ministra rada koji je tada glasao za Zakon, a danas saopštava da nije vjerovao da će biti toliki broj majki. Drugim riječima, priznao je da je glasao za nešto nepoznato, zli jezici bi rekli čisto populistički. Mislim, da je najgore od svega činjenica, da su predlagač i svi oni koji su glasali znali za težak položaj javnih finansija, a ipak su donijeli Odluku.
Ista je situacija i sa Zakonom o zaradama kada su iste povećane, za funckionere CC-a 30% a za ostale mnogo manje. I u ovom slujčaju nije urađena analiza fiskalnog kapaciteta, što je nedopustivo. Loše je bilo i upravljanje sa fondom PIO. Donošenje Zakona o prijevremenom penzionisanju što nije zabilježeno u regionu. Ljudi su odlazili zbog stečajeva u prijevremenu penziju. Nagomilavao se broj penzionera, tako da je danas odnos uposlenih i penzionera skoro izjednačen, a kada sam ja počinjao bilo je četiri na prema jedan. Trebalo je te ljude slati na biro rada i tražiti im uposlenje. Zbog svega toga deficit fonda PIO danas iznosi između 40% i 50%. Upravljanje trgovinskim bilansom takođe je bilo dosta loše. Pokrivenost uvoza izvozom je ispod 15%. Uvozi se sve i svašta bez ikakve kontrole - ne sporim liberalizaciju i CEFTA-sporazum, ali se ipak mogla uvesti neka bolja kontrola uvoza u cilju zaštite domaće proizvodnje, kao što čine i neke zemlje u okruženju.
Veliki broj novootvorenih megamarketa uvozi velike količine hrane. Ponuda raste iz dana u dan a tražnja će, posebno sad kad počinje štednja, početi da pada, što će dovesti do pada privrednih aktivnosti. Dakle, imamo veliki odliv sredstava, kao negativan aspekt na jednoj strani, a zbog buduće štednje i pada tražnje imaćemo pad privrednih aktivnosti kao drugi negativni aspekt. Ovakvo upravljanje javnim finasijama dovelo je do pomanjkanja sredstava u državnoj kasi i zaprijetilo redovnom servisiranju plata i penzija. U takvoj situaciji, Vlada je predložila mjere štednje. Može neko da kritikuje ovu odluku, ali ovo je po mom mišljenju bio jedini potez da se izbjegnu mnogo teže posljedice. To je trebalo učiniti i prije tri, četiri godine, a ne srljati u još dublje neracionalnosti. Nijesam siguran da će štednja trajati samo dvije godine. Bojim se da Vlada kroz godinu ili dvije ne posegne za još radikalnijim rezovima. Drugo je pitanje da li je teret štednje ravnomjerno raspoređen, pa ću pokušat da o tome dam i svoje mišljenje. Kada su u pitanju naknade za majke moj stav je od ranije poznat. Što se tiče smanjenja plata funkcionerima za 8%, imam drugo mišljenje. Pošto nije postojao dovoljan fiskalni kapacitet za donošenje ovog Zakona, smatram sljedeće: plate TREBA PRVO VRATITI na nivo prije povećanja, pa tek na prethodnu osnovu primijeniti smanjenje. Osim toga, smatram da treba smanjiti sve plate i penzije veće od 600,00 eura, po stopama, 5,6,7,8,9,10 itd. Akciza na gorivo teba da bude manja, a poljoprivredne proizvođače treba osloboditi. Minuli rad i dječje dodatke ne treba zamrzavati. Dobro je što nije predloženo povećanje poreza, bila bi to prava katastrofa posebno u uslovima nelikvidnosti i nekonkurentnosti. Najava progresivnog oporezivanja je izuzetno dobra ideja. Mislim da je malo tretirana siva ekonomija u kojoj se danas obrće 1 milijadrda eura. Da se oporezuje samo 50% ispeglali bismo smo pola deficita budžeta. Nijesu posebno tretirani prihodi od koncesija, a smatram da mogu biti daleko veći. Zli jezici govore da se plaća svaki peti kubik drveta, rude, pijeska i sl.
NAJVIŠE ME BRINE IZOSTANAK DUGOROČNIH MJERA. NAJAVLJENE SU SAMO KRATKOROČNE. Bojim se da ove kratkoročne ne potraju baš zbog izostanka dugoročnih. Dugoročne mjere treba usmjeriti ka strukturnim promjenama privrede i rasta realne ekonomije. U izostanku domaće akumulacije, sve snage treba usmjeriti na dovođenje stranih investitora. Ne treba se plašiti izgradnje hotela i valorizacije prostora. Sve to ostaje Crnoj Gori. Završiću izjavom mog poslovnog partnera iz Izraela koji mi je bio u uzvratnoj posjeti. Vozio sam ga prema moru. Zamolio me da zaustavim kola na Skadarskom jezeru. Posmatrao je jedno desetak minuta i rekao: „Da je ovo naše, izgradili bi smo 50 hotela i drugih sadržaja i od ovog jezera moglo bi da živi 50.000 stanovnika“. Mislim da sam sve rekao. Znači, ne treba tjerati strane investitore kako saopšti Filip, ali bi bilo dobro i da saopšti ko je to činio.
Bonus video:
