Vudi Alen ima 80 godina, vrijeme mu ističe i on to dobro zna. Svaki dan mu je isti: probudi se, radi, svira klarinet, radi, večera, gleda TV, spava. Osim danas, kada se, po njegovom mišljenju, bavi nevažnim stvarima.
“Uvijek sam smatrao da nema poente razgovarati sa novinarima. Ne vjerujem da je iko ikada pročitao neki intervju i rekao: 'Hej, želim da vidim taj film'”, priča on za “Gardijan” uz benigni osmijeh.
Alen kaže da ne čita ništa o sebi i da su mu susreti sa novinarima i finansijerima najdosadniji aspekti filmskog stvaralaštva. Zašto se onda uopšte bavi sa tim?
“Ljudi zaduženi za odnose sa javnošću misle da je to važno. Pa radim to da bih ispao fin prema njima. Ali ne mislim, i to sam i njima rekao, da je to uopšte bitno. A oni mi samo kažu: 'Istrpi i odradi to'.
Ne želim da budem neko ko uzima pare, a odbija da pomogne", objašnjava on.
Reditelj je trenutno u centru pažnje zbog svoje prve TV serije koju je uradio za Amazon - “Crisis in Six Scenes”, projekat za koji je izjavio da je “katastrofalna greška” što je uopšte pristao da učestvuje.
“Amazon me je cimao dvije godine, ulagivao mi se do tačke kad više nisam mogao da ih odbijem”, priča reditelj.
Alen nije mogao da dobije bolje uslove - dogovorio je šest polučasovnih epizoda, dobio dozvolu da snima gdje god želi, sa bilo kojim glumcima i u bilo kojem periodu, nije morao da im pokazuje scenario, samo je trebalo da se javi kad završi. I to je i uradio, nije iskoristio priliku da pobjegne u Vegas i pošmrče zaradu.
“Ja sam odgovoran. Neću da uzmem njihov novac i bacim ga”, kaže on.
Alen je jednako skroman i kada priča o svom aktuelnom filmu “Cafe Society”.
“Moja namjera je bila da ljudi daju novac za neku vrstu ljudskog doživljaja”, priča reditelj, dok kritičari ocjenjuju da je “Cafe Society” dobra investicija i njegovo najbolje ostvarenje od filma “Blue Jasmine”.
Film prati Džesija Ajzenberga, scenaristu koji traži sreću u Holivudu. U 30-im godinama prošlog vijeka filmske zvijezde su bogovi, a menadžer Stiv Karel je zamolio svoju sekretaricu i ljubavnicu koju igra Kristen Stjuart da Ajzenbergu pokaže grad. Njih dvoje sa oduševljenjem gledaju vile sa velikim prilazima i kapijama. Moraš se sažaliti na ljude kojima trebaju velike kuće da bi se osjećali važnim, kaže on. Ali on nije baš siguran povodom toga, a nije ni Alen.
“Ja nisam jedan od onih koji gaje antipatiju prema bogatstvu. Ja volim da gledam bogataše i razgledam njihova velika imanja”, otkriva reditelj.
Ne, on kaže da ne želi da je bogatiji, mada priznaje da zna da potroši sto dolara sedmično na loto listiće. Ali osvajanje džek pota ne bi puno toga promijenilo.
“Pričao sam o tome sa svojom suprugom i zaključili smo da bismo i dalje živjeli u istoj kući, išli na posao... Ne želim da imam brod ili avion”, kaže Alen.
Zašto se onda radi to što radi?
“Kvota da osvojite nagradu je veća od astronomske. Više šanse imate da promiješate karte i onda sve redom pogodite koje su. Nikad nisam pogodio više od dva broja. Vjerovatno bih se ubio da pogodim pet i promašim za jedan. To bi me zaista ubilo, ali nemam taj problem”, objašnjava on.
Zar ne misli da druge gradove možda više od Holivuda, pokreću seks, novac ili umjetnost?
“Seks je ultimativni kraj. Ambicija je da svi ispune svoje seksualne nagone, to je nešto za što se svi bore, to je ono životinjsko u nama. Ljudi su u besmislenoj frci oko reprodukcije svoje vrste, a niko ne zna zašto. Ista žena koja govori kako su ljudi užasni, kako je život tužan i besmislen, i dalje želi da ima dvoje djece. To je nešto što se opire intelektu, striktno je emotivno”, smatra Alen.
Kao i sva njegova ostvarenja, “Cafe Society” se dobrim dijelom bavi našom borbom sa idejom smrtnosti. Dobro je poznata rediteljeva izjava da bi više volio da besmrtnost ostvari tako što neće umrijeti, umjesto kroz svoje filmove. U njegovom najnovijem djelu imamo jevrejskog gangstera koji postaje katolik u iščekivanju smrtne kazne, kako bi utješio sebe. Zar nije to najbitnija tema svijeta, kad bi ljudi prihvatili da je smrt neizbježna i da je konačni kraj, onda bi ISIS imao dosta problema u pronalaženju novih regruta?
“Bez čvrste vjere u zadgrobni život, mnogi ne bi radili to što rade. Oni zaista vjeruju da će ime se, kada dignu sebe u vazduh, to isplatiti. Da to neće biti samo kraj, mada bi možda neki od njih to odradili svakako, gledajući na svoj čin kao na časnu žrtvu radi višeg cilja. Mislim da ih je tu neko prevario, ali se oni neće složiti sa mnom”, priča Alen kroz smijeh.
A za što bi on dao svoj život? Samo za svoju porodicu, odgovara. Da je bio 15 godina stariji ne bi osjećao potrebu da se prijavu za služenje vojnog roka.
Holivud, grad lažnog sjaja koji pokreće ego
Nemojte da vas zavara sjaj Holivuda u “Cafe Society”, filmski biznis je “dosadan, nemoralan”, a Holivud je prema riječima Alenovog naratora “grad koji pokreće ego”.
No, danas se tako može reći za svako mjesto i svaki biznis, smatra Alen.
“Siguran sam da je svaki posao pun prevaranata i ljudi koji ti ne uzvraćaju telefonske pozive, a glume face. Siguran sam da to postoji i na Volstritu i u Londonu i u Rimu, ali Holivud će uvijek imati takvu reputaciju zato što je tamo to toliko očigledno. Suočavaš se sa jednom za drugom divom”, tvrdi reditelj.
Ljudi traže žrtveno jagnje
Da li je primijetio u posljednje vrijeme novo jačanje antisemitizma? Lično ne, kaže on, ali njegovi prijatelji jesu.
“To me ne iznenađuje. U prirodi je ljudi da imaju neko žrtveno jagnje. Da nema Jevreja, vjerovatno bi se bacili na crnce. Da nema crnaca, prebacili bi se na katolike. Nema katolika? Pronašli bi nešto drugo. Na kraju bi vjerovatno ljevoruki ljudi ubijali desnoruke. Samo ti treba neko ko je drugačiji da plasiraš ka njemu svoje frustracije”, smatra on.
Ipak, Alen se nada da će jednom ljudi shvatiti da to nije problem i fokusirati se na prave probleme.
"Ali svijet je pun netolerancije i predrasuda. Frojd je izjavio da će antisemitizam uvijek postojati jer su ljudi jadna sorta. Zaista jesu", ističe on.
Bonus video:
