Svi misle da je Samjuel L. Džekson bar 15 godina mlađi nego što zaista jeste. To je zbog kose vjerovatno, ili nedostatka iste. Bez promjena iz tamne u sivu, pa u bijelu, čini se kao da je ovaj energični i komunikativni glumac zaustavio starenje. Mogao bi da prođe kao 45-godišnjak, a ima 67.
Posljednja uloga koju je Džekson dobio, u filmu "Legenda o Tarzanu", figura je iz stvarnog života umetnuta u fiktivni univerzum - Džordž Vašington Vilijams. Za nekoga ko je zainteresovan za istoriju poput Džeksona, koji je bio tinejdžer kada je građanski pokret u Americi bio na vrhuncu i član Crnih pantera kada je FBI vodio krvničku borbu protiv njih, ova rola mu je dozvolila da zađe u neke do sada mu nepoznate vode afroameričkog iskustva.
"Sa 14 godina se borio u američkom građanskom ratu, a onda se pridružio meksičkoj revoluciji protiv kralja Maksimilijana. Znam i da se borio u indijanskim ratovima i da je ubio gomilu Indijanaca. Bio je kongresmen, propovjednik, istoričar... Uradio je mnogo stvari i imao ispunjen život, koliko god da je kratak bio. Čak sam posjetio njegov grob prošle godine u Blekpulu", navodi Džekson.
Pročitali ste dobro - Blekpul, Lankašir. Vilijams je u engleskom gradu preminuo 1891. od tuberkuloze, na putu ka SAD nakon veoma bitne intervencije protiv proto-holokausta koji je sprovođen nad narodom države Kongo. On je dokumentovao okrutnosti belgijske industrije gume i pokazao ih ni manje ni više nego belgijskom kralju Leopoldu lično.
Noćne more kolonijalnog Konga upravo su ugravirane u fantazijski svijet serijala "Tarzan" Edgara Rajsa Borouza. Glavni zlikovac, kojeg igra Kristof Volc, još jedna je ličnost iz stvarnog svijeta - kolonijalni administrator i masovni ubica kapetan Leon Rom, koji je vjerovatno poslužio kao inspiracija za gospodina Kurca iz Konradovog klasika "Srce tame".
Od 1918. imali smo praktično na stotine filmova o Tarzanu, ali je ovo prvi ozbiljniji pokušaj od "Greystokea" iz 1984. da se ova priča smjesti u mračnu i uznemirujuću istoriju.
"Nadam se da bi ovaj film mogao da natjera ljude da istraže priču o Džodžu Vašingtonu Vilijamsu i kroz njega saznaju više o tom prvom holokaustu u Kongu. Vilijams u filmu pokušava da ubijedi Tarzana, koji nije bio u Africi 20 godina, da ode kući i ispita kralja Leopolda. Pričao je sa nekim vojnicima koji su radili loše stvari i želi da zaustavi to, da obustavi pomoć koju Britanci i Amerikanci pružaju Leopoldu u građenju pruge, jer je kralj ostao bez para, mada mi nije jasno kako je to uspio, jer je odatle crpio dijamante i gumu, koja je tad bila tečno zlato", objašnjava Džekson.
"Legenda o Tarzanu" ponovo je uspostavila saradnju Džeksona sa scenaristom Kregom Bruerom, koji je osmislio magičnu ulogu za američkog glumca u melodrami "Black Snake Moan" iz 2007, a koji je ovdje stvorio provokativnog crnačkog lika, kao što je znao da učini u svojim filmovima poput "Moan" i "Hustle and Flow". To je prava stvar Džeksona radoholičara. Kada mu je ponuđena uloga Stivena, "kućnog crnje" Leonarda Dikaprija u “Đangovoj osveti”, Džekson je kazao reditelju Kventinu Tarantinu: “Znači stvarno želiš da igram najomraženijeg crnca u filmskoj istoriji? OK, uradimo to!”.
Mnogi zaboravljaju da je prije nego što je 1994. eksplodirao u našoj kolektivnoj svijesti kroz ulogu u filmu “Petparačke priče”, Džekson bio poznat kao njujorški pozorišni glumac. No, bio je poznat i po svojim demonima i neutaživim apetitima. Igrao bi nekoliko bitnih uloga prvim serijama prikazivanja predstava Augusta Vilsona, ali bi ga redovno zamijenili prije nego se presele na Brodvej.
Otrežnjenje je donijelo nove dimenzije njegovoj glumi, prisjeća se on.
"Uvijek sam imao moju suprugu Latanju, koja je moj najoštriji kritičar. Ona je znala da mi kaže: 'Ti si toliko inteligentan da kad prvi put pročitaš nešto, misliš da si to shvatio intelektualno i emotivno, onda nađeš facijalne ekspresije, vokalne i to je to. Ali nema srca u tome'. A ja sam joj govorio da je to sve kobajagi svakako i da ne znam o čemu priča. Tek kad sam se otrijeznio sam shvatio. Nekada sam gledeao reakcije publike i razmišljao - aha, ovo im se svidjelo. Jednom kad sam naučio da ignorišem to i fokusiram se na moj odnos sa ljudima sa kojima dijelim pozornicu konačno sam mogao da procvjetam u ono što sam sada", priča Džekson.
On je počeo da glumi u Morhaus koledžu, poznatoj instituciji za djecu tada srednje klase crnaca u uzletu. Ali se osjećao tamo zaglavljenim između oprezne administracije koledža i nestrpljivih studenata koji su pred njihovim očima svaki dan gledali kako građanski pokret raste.
"Bukvalno sam morao da ostanem u školi, inače bi me poslali u Vijetnam. Morhaus je stvarao politički korektne crnje. Stvarali su nove martin luter kingove. Nisu to govorili jer nisu željeli da budeš toliko politički aktivan, a i bili su više ponosni na činjenicu da je on propovjednik, nego što je lider građanskog pokreta. To je bio njihov trip - stvarali su poslušne crnce. Mi smo željeli da učimo crnačku istoriju, ali nam nisu dali", prisjeća se glumac.
Ipak, istorija je zakucala na njihova vrata.
"Upoznao sam brucoše koji su već bili u Vijetnamu i nosili afrofrizure. Ti likovi su ubijali ljude i znali su što se dešava, imali su disciplinu i znali su kako da nas vode. Odjednom smo svi pričali o politici, o tome kako funkcioniše taj rat, ko gine. Sa jačanjem građanskog pokreta u isto vrijeme, to se nije moglo ignorisati", ističe Džekson.
Zato je napustio koledž na godinu dana 1968. i pridružio se Crnim panterima, sve dok FBI nije posjetio njegovu majku i kazao joj da njen sin rizikuje da bude upucan. Vratio se u školu i maturirao 1971. To je već dosta istorije i politike za jednog 22-ogodišnjaka, što je uobličilo Džeksonov pogled na svijet i Ameriku.
Što misli o prvom crncu predsjedniku i usponu Donalda Trampa?
"Obama je dosta uradio tokom sedam godina. Uradio je koliko je mogao pored ljudi koji su ga maksimalno sputavali. Činjenica da je išta uspio da učini je čudo. Nije mogao ništa da učini kroz normalne procese, pa je morao da čeka kako bi postigao što je želio, jer ljudi sa druge strane nisu željeli da rade za njega. I pored toga što je stvorio dosta poslova, to nije ono na što su ljudi navikli i sve fabrike su nam otišle napolje. To je stvorilo okruženje u kojem likovi kao Donald Tramp i Rafael Kruz cvjetaju", smatra glumac.
Koliko god da prezire Trampa i njegovu svitu, Džekson ipak gaji određeno saosjećanje prema onima koji se pale na njegovu rasističku retoriku.
"Postoji gomila ljudi čije strahove oni eksploatišu. Mnogi ljudi gube poslove i jedva preživljavaju. Njih su ubijedili da im život zavisi od zakona o imigraciji, prijete im da će im ljudi koji dolaze oteti poslove. Ljudi izlaze na ulice, ali se čini da traže pogrešne stvari. Jedini koji su nažalost shvatili što žele su ovi iz ISIS-a. Mi ostali još pokušavamo da shvatimo zašto to rade. E to su ljudi koje je Tramp uhvatio na priču. Jedina iskrena stvar koju je rekao tokom svoje kampanje je da voli neobrazovane", ističe on.
Tokom 70-ih i 80-ih njujorško pozorište je bilo pravo mjesto za crne glumce. Džekson je radio sa svim poznatim imenima.
"Radili smo svi zajedno i onda bi se Denzel Vošington probio. Pa je Lorens Fišburn iskočio, pa Hauard Rolins. Odjednom ni Morgana Frimena nije bilo, i on je krenuo svojim putem u Holivud. Svake godine bi se neko probio, tako da sam shvatio da sam na pravom mjestu i da ću dobiti šansu kad tad", priča Džekson.
Alkohol, marihuana, LSD još od koledža, pa sve do 1991.
Džekson je počeo da pije, puši travu i uzima LSD još na koledžu kasnih 60-ih i priznao je da dok se nije “očistio” 1991, nakon što ga je kćerka pronašla onesviješćenog od kreka u kuhinji, nikada nije kročio na pozornicu bez neke ilegalne supstance u svom tijelu. To je sve relativno, kaže on kada priča o svom kasnom ulasku u svijet filma.
"Imao sam odličnu reputaciju u pozorištu. Naravno, bio sam narkoman i većinu vremena se nisam pitao sa glavom, ali sam imao dobru reputaciju. Pojavljivao sam se na vrijeme, znao sam dijaloge, gdje što i kako treba. Nisam samo zarađivao novac, već sam bio i sa umjetničke strane zadovoljan. Igrao sam u komadima koji su osvajali Pulicera. Radio sam sa ljudima koji su me činili boljim, koji su me izazivali. Tako da sam radio sve kako treba, samo mi je jedna stvar bila prepreka - zavisnost. Kad sam to uklonio - bum! Vrata su se širom otvorila", objašnjava glumac.
Nakon uloga kriminalaca, došli Spajk Li i Tarantino
Nakon što je pola decenije igrao uglavnom kriminalce, pljačkaše, članove bandi, Džekson se probio ulogom u filmu "Jungle Fever" Spajka Lija, prije nego što su "Petparačke priče" učinile da bude poznat svakom domaćinstvu.
"Imao sam jedan ritual sa mojim prvim menadžerom. Nazvao bih ga i pitao da li je bilo poziva iz Holivuda, a on bi rekao - ne. I tako nakon što smo bili u Kanu sa 'Jungle Fever' sam ga nazvao i pitao: 'Je li Holivud zvao danas?', a on mi je odgovorio: 'Zapravo jeste!'. No to je već svakako bio moj četvrti film sa Spajkom", istče glumac.
Jednom kada su ga pronašli, rediteljima Džeksona nikad nije bilo dosta. Glumac je svoju zavisnost zamjenio radoholizmom i naredne dvije decenije bio veoma zauzet. Ipak, još se ne može pohvaliti Oskarom.
"Kad bih brinuo o tome vjerovatno bih napravio veliku frku, skroz u fazonu 'OscarsSoWhite', ali mislim da Oskar ne bi značio puno za moju karijeru. Pitaj bilo koju prosječnu osobu i znaš što će ti vjerovatno reći? Da sigurno već imam jednog", uvjeren je Džekson.
Galerija
Bonus video:
