U sitkomu Tine Fej "Unbreakable Kimmy Schmidt" bogata stanovnica Menhetna, Žaklin Vorhis žali se svojoj asistentkinji kako ne može sebi da priušti da se razvede. I pored toga što će dobiti milion dolara za svaku godinu provedenu u braku.
"Trošim sto hiljada dolara mjesečno. Što znači da ću biti švorc za deset godina", kaže ona. "Ne, to nije tačno", odgovara Kimi (Eli Kemper) dok zapisuje cifre markerom na prozoru gospođe Vorhis.
"Dakle, sto hiljada dolara puta 12 mjeseci. To je jedan milion i dvjesta hiljada dolara godišnje. Podijelimo to sa 12 i da - bankrotiraćete za deset godina. Ali ako dio toga investirate i recimo dobijete 7 odsto kamate, koristeći formulu zajedničkog interesa, vaš novac će se praktično duplirati. Gospođo Vorhis, izračunala sam i možete se razvesti", trijumfalno uzvikuje Kimi. Gospođa Vorhis je gleda mrko. "To nisu piši-briši markeri", ističe nezadovoljno.
Ova scena je između ostalog satira Tine Fej na račun holivudskih klišea sa genijima koji crtaju po staklu. Recimo u filmu "A Beautiful Mind" iz 2001. Rasel Krou, koji igra problematičnu matematičku zvijezdu Džona Forbsa Neša Džuniora, piše formule na prozoru svoje sobe u studentskom domu. Ova scena podsjeća na onu iz "The Social Network" is 2010. u kojoj Endru Garfild iscrtava jednačine za Facebookov biznis model na prozoru Harvarda dok ga posmatra Džesi Ajzenbergov Mark Zakerberg. U uvodnoj sceni filma "Good Will Hunting" (1997) čudo od djeteta Met Dejmon piše jednačine na ogledalu u kupatilu.
Zašto holivudski matematički čarobnjaci izbjegavaju papir? Matematičar sa Stenforda Kit Devlin pokušao je da objasni.
"Prikazivati matematičara kako piše formule na parčetu papira je možda preciznije, ali sigurno ne dočarava sliku osobe koja je strastveno zaljubljena u matematiku, niti je filmski dramatično kao scena u kojoj vidimo nekoga kako te formule piše na prozoru ili ogledalu", kaže on.
I ima smisla. Kada gledamo "A Beautiful Mind" i kroz prozor vidimo našeg Rasela, najbolje građenog matematičara u Holivudu, prolazimo kroz nedostupne jednačine i ubjeđujemo sebe da vidimo genija na djelu. Čak i pored toga što su se neki kritičari žalili da Raselovi hijeroglifi nemaju apsolutno nikakvo značenje.
No postoji još jedan način na koji filmovi o matematičarima oduzimaju dosadu iz jednačine - tako što ostavljaju crnu rupu na mjestu gdje bi trebalo da bude matematika.
"The Man Who Knew Infinity", novi film u kojem glavne uloge igraju Dev Patel i Džeremi Ajrons, a koji govori o velikom indijskom matematičaru Srinivasi Ramanudžanu, intrigantan je u ovom aspektu. Mada vidimo Ramanudžana kako se bavi matematikom, film je više zainteresovan za druge stvari - kako se on zaljubljuje u svoju kasnije suprugu, koliko mu bolno pada kada mora od nje da se razdvoji i otputuje iz Madrasa kako bi studirao na Kembridžu, rasizam sa kojim se bori u Engleskoj i prije svega cijeli narativ o tome kako od običnog prodavca postaje svjetski priznati matematičar.
Film ima svoje šarmantne momente. Kad Hardi posjećuje Ramanudžana u staračkom domu žali se na to kako je dosadan broj taksija koji ga je doveo tamo. Ramanudžan mu kontrira tvrdnjom da je to najmanji broj koji se može izraziti zbirom dva broja na kubni na dva različita načina. I danas je 1,729 poznat kao Hardi-Ramanudžanov broj.
Ramanudžanov mentor G.H. Hardi je ateista i racionalista, razočaran što indijski genijalac ne može da stvori dokaze za njegov rad i što pri tom sumnja da dokazi mogu da objasne neobjašnjivo.
"Pitaš me odakle dobijam moje ideje. Tako što mi ih Bog govori", objašnjava mu Ramanudžan. Ali dok film možda prikazuje dvije različite matematičke filozofije, publika bioskop napušta sa toplinom koja je potiče od bilo čega, samo ne od napornog razmišljanja.
Ako želite da naučite više o Ramanudžanovom doprinosu matematici iznajmite "High School Musical". Obratite pažnju kad pametna Gabrijela Montez izaziva svoju učiteljicu. Na tabli su dvije jednačine inverzne broju pi, koje je Ramanudžan objavio prvi put u Engleskoj. "Zar ne bi druga jednačina trebalo da glasi 16 kroz pi", pita Gabrijela. I naravno da bi.
Ponekad, međutim, filmovi mogu da daju realan uvid u intelektualni proces. U filmu "Agora" iz 2009. Rejčel Vajs, koja igra antičku filozofkinju Hipatiju, vršo eksperiment na brodu kako bi testirala relativno kretanje. Ona tvrdi da ako bacimo težak džak sa jarbola dok se brod kreće naprijed, on će pasti na palubu nekoliko koraka iza jarbola. Džak je bačen i pada mnogo bliže jarbolu nego što je očekivala. Hipatija pljeska rukama oduševljeno i pored toga što joj kapetan govori da je pogriješila.
"Da, ali ovo je dokaz. Džak se ponaša kao da brod stoji", kaže ona. "Što to znači?", pita kapetan. "Ne znam, ali se isto može primjeniti i na Zemlju. Ona se možda kreće oko Sunca, a da mi nismo ni svjesni toga", odgovara Hipatija.
Ona na neki način izvodi zaključak o revolucionarnoj heliocentričnoj kosmologiji iz njene pogrešne hipoteze. Film nam na taj način prikazuje ono što nam je efektno oduzeto iz "Good Will Hunting" i "A Beautiful Mind" - kako neko pametan razmišlja o problemu. To je protivotrov za holivudsku viziju genija, jer sugeriše da je griješiti gotovo jednako bitno u priči o ljudskom intelektualnom progresu koliko i biti u pravu.
Matematika je često svedena na ništa više od Mekgafina. U filmu "Rushmore" iz 1998. recimo Maks Fišer čita novine dok njegov učitelj pokazuje na tabli najtežu geometrijsku jednačinu na svijetu. Jedan učenik pita što će dobiti ako je riješi.
"Pa s obzirom da nikad nisam vidio da ju je neko riješio, uključujući i mog mentora doktora Likija, pretpostavljam da ako neko odavde riješi problem ja ću se pobrinuti da nikad više ne otvorite knjigu iz matematike do kraja života", odgovara učitelj.
Fišer sklapa novine, odlazi do table i nonšalantno ispisuje rješenje dok sipa sebi espreso. Film nam u ovom trenutku ne govori ništa osim da je Fišer genije. Da li zaista vjerujemo da Džejson Švarcman, koji ga igra, može da izračuna površinu elipse? Kako da ne.
Genije je tu da ponovo pomogne Holivudu da ispriča sentimentalnu priču od koje se izgleda nikada neće umoriti, priču o nekome, ko je obično poremećen i redovno nedovoljno priznat, kako pljuje u lice establišmentu. Ništa od ovoga nam ne pokazuje da možemo iz filmova naučiti matematiku.
U "Mean Girls" Tine Fej Lindzi Lohan igra finalistikinju matematičkog turnira države Ilinoj. U uzbudljivom finalu ona u presudnom trenutku donosi pobjedu svom timu izračunavši jednačinu koju može svako ko razmisli više od minut. Što nam ova scena pokazuje? Da vi koji ste mislili da Lindzi Lohan ne zna matematiku treba malo da popričate sa sobom.
Kako na filmu jednostavno objasniti komplikovane ideje
Filmovi često muku muče sa dramatizovanjem komplikovanih ideja, posebno ako su iste apstraktne. Jedan način prevazilaženja tog problema je metaforično objašnjenje. Kao npr. u filmu Nikolasa Roga "Insignificance) iz 1985. djevojka slična Merilin Monro demonstrira teoriju relativiteta koristeći igračku voza i treptanje svijetla. U "The Theory of Everything" Džejn Hoking koristi grašak i krompir kako bi objasnila razliku između kvantne teorije i generalnog relativiteta, dok njen muž objašnjava "Hokingovu radijaciju" uz pomoć piva i čipsa.
Filmska objašnjenja komplikovanih stvari doduše ponekad mogu više da zbune nego da prosvijetle. Neki reditelji ovo dobro znaju i dobro se zabavljaju prikazujući limite svog medijuma, ali i svoje publike. U filmu Adama Mekeja "The Big Short" (2016) recimo Margot Robi sjedi u kadi dok sipa šampanjac i objašnjava kako funkcionišu krediti onima od kojih se očekuje da imaju poteškoća da ih isplate.
Njeno objašnjenje je bez sumnje ispravno, ali teško je gledati u prelijepu ženu u kadi i razmišljati o kreditima u isto vrijeme. Kasnije u istom filmu Entoni Bordejn ljušti ribu u kuhinji dok objašnjava kako funkcionišu administrativne zabrane. Na kraju gledamo Selenu Gomez za ruletom koja treba da ilustruje kako je kladiti se na kockanje drugih ljudi.
Svaka od ovih scena je parodija objašnjenja. One su dio filma koji ismijava tebe, siromašnog smrtnika i tvoje intelektualne aspiracije. Nikada nećeš shvatiti kako komplikovane stvari funkcionišu iz filmova, koliko god to želio.
Jednačine u kojima nije sve na broju
Možda najupečatljivija matematička scena u Holivudu dolazi iz jedne veoma stare komedije. U filmu "In The Navy" iz 1941. Lu je brodski kuvar. On je spremio 28 krofni i misli da je to dovoljno kako bi dao po 13 svakom od sedam oficira.
Ali 28 podijeljeno sa sedam je tri, žali se njegov asistent. Ne, tvrdi Lu i dokazuje to na tabli vrhunskom iluzijom. Ova scena na pravi način pokazuje da u holivudskim jednačinama nije uvijek sve na broju.
“Gardijan”, Priredio S.Strugar
Bonus video:
