Uliks Fehmiu: Ljepota našeg posla je u traženju različitosti

Glumac Uliks Fehmiu tokom svoje dugogodišnje karijere ostvario je značajne uloge u projektima “Crni bombarder”, “Bulevar revolucije”, “Vizantijsko plavo”. Onda se 1993. godine preselio za Ameriku i od tada rijetko ga gledamo na malim ekranima. Prihvatio je ulogu u filmu “Ustanička ulica” koja mu je donijela “Srce Sarajeva” na SFF-u, a takođe smo imali priliku da ga gledamo i u seriji “Ubice mog oca”. Već od januara Fehmiu će igrati jednu od glavnih uloga u prvoj regionalnoj seriji koju je producirao HBO. Premijera serije zakazana je za 6. januar u 20 časova, a prva epizoda kao poklon za novogodišnje paznike može se odgledati na Youtube servisu. Kompletna serija će istog datuma biti dostupna korisnicima servisa HBO GO.

U šest epizoda, koje su rađene po tekstu Marjana Alčevskog i u režiji oskarovca Danisa Tanovića, Fehmiu igra uspješnog arhitektu koji svoj život želi da promijeni iz korijena.

Više o ovoj seriji, ali i o glumačkoj profesiji Fehmiu priča za Vijesti.

Za pojedine uloge u seriji “Uspjeh” producentima i režiseru bilo je teško da nađu glumce, kako ste dobili ulogu u ovom regionalnom projektu?

Danisa Tanovića veoma cijenim kao reditelja i kao čovjeka. Upoznali smo se prije skoro 15 godina. Čini mi se da smo odmah „kliknuli“ i na ličnom i na profesionalnom planu. Posljednjih godina smo već neko vrijeme razgovarali da radimo nešto zajedno. Prošlog ljeta napravili smo jedan kratak film, onda je Danis krenuo da radi na “Uspjehu” i desilo se da je jedna od uloga pružala mogućnost da glumac mojih godina bude u mogućoj podjeli. Radio sam „screentest“, kao i sve ostale kolege, i dobio ulogu. Preko veze.

Scenarista serije Marjan Alčevski posebno je ponosan na to kako ste skinuli govor zagrebačkog momka. Znamo da je to glumcima često najteži dio i da ih upravo po akcentu publika otrkije, koliko je bilo teško prilagoditi akcenat zbog ove uloge?

Mene dijalekti sa svih naših bivših prostora užasno pale. U kojoj god se sredini nađem, istog trenutka krenem da govorim dijalektom te sredine. To bez neke ozbiljne pripreme ne liči ni na šta. S obzirom na to da se glumci služe raznim sredstvima kako bi što bolje odigrali ulogu, a jezik je samo jedan od njih, upravo mi je dijalektski dio posla bio užasno uzbudljiv i privlačan. Mama mi je iz Novog Vinodola, kao dijete sam provodio po dva mjeseca ljetnjeg raspusta tamo. Iako se tamo govori potpuno drugim dijalektom, imao sam puno drugara kao klinac koji su bili iz Zagreba, pa mi je jezik veoma blizak. To ne znači da nisam itekako morao da radim na njemu. Imao sam svoju fonetičarku Anitu Tripalo koja mi je mnogo pomogla. To što mi je pošlo za rukom, a nekom drugom nije možda je razlog što nam se često učini da nešto možemo.

U stvari su te razlike u jeziku gdje se ofiramo tanane i nježne. Potreban je ekspert da bi vam ukazao na momente gdje mi koji govorimo, recimo ekavicu, griješimo i gdje su naše dužine kraće, a one su na mjestima gdje ih mi ne čujemo. Rad sa njom mi je veoma pomogao. Inače, u glumačkom procesu je slušanje više od 50 odsto posla, i ako slušam kolegu koji sa mnom govori onda se, negdje, hvatam i za njegov jezik. U seriji su zastupljeni razni dijalekti sa hrvatskog govornog područja. Ljepota našeg posla leži u traženju tih različitosti, a kada se desi da u tome uspijete onda je to super.

Od ove serije mnogi puno očekuju, šta će gledaoce “Uspjeha” vezati za male ekrane?

Duboko vjerujem da će gledaoci u svakoj sredini moći da prepoznaju sebe. Naša serija se bavi raznim temama koje su aktuelne, ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, već u regiji. Siguran sam čak da će i gledaoci u nekim drugim sredinama moći da se identifikuju sa glavnim junacima ove priče o malim, običnim ljudima čiji životi nijesu jednostavni i laki, i čini im se da su ostavljeni sebi samima. Oni pokušavaju da prežive, ali se stalno sudaraju sa tim, naizgled, nevidljivim sistemom koji predstavljaju moćni ljudi. Svako od nas to može da osjeti. Pri tom, serija je brza, zabavna, ima zagonetku koja mora da se otpetlja do kraja.

Koliko Vam kao glumcu znači to što imate priliku da učestvujete u projektu iza kojeg stoji jedna ozbiljna kuća kao što je HBO. Da li je zbog toga posao bilo lakše odraditi?

S jedne strane sam bio rasterećen, a sa druge i opterećen. Mislim da je sjajno što su oni našli razloga i interesa i odlučili da rade kod nas, jer posao rade maksimalno. Živim u Americi i bio sam svjedok da je HBO u renesansi televizijske produkcije koja se desila 90-ih godina sa Sopranosima čiji je producent, napravio zaokret. Odjednom se unutar te produkcijske kuće napravila atmosfera gdje se više cijeni kreativnost, nego ostvarivi profit po određenoj holivudskoj recepturi. Kreativni ljudi čeznu za tom vrstom posla. Nije problem da izađe jedan Supermen, nismo baš protiv toga, ali su upravo takvi projekti uništili sve ostalo, jer je to provjerena matematika za pravljenje novca. HBO je pokrenuo čitavu revoluciju sa Sopranosima i od tada su napravili mnogo značajnih projekata. Televizijski projekti mnogo su mi uzbudljiviji od velikog broja filmova.

Mislim da je sjajno da su oni tu i želio bih da ostanu, da ovo dobije neki kontinuitet. Pretpostavljam da oni imaju svoje razloge što su tu. Neke priče su ispričane, a oni su stalno u traženju novih. Mislim da mi imamo priča, imamo apsolutno kvalitetne ljude koji mogu na uzbudljiv način da ispričaju priču, a ono što nam nedostaje su uslovi. Oni su stvorili pristojne uslove kako bi se jedna priča ispričala na pravi način.

Kad pogledamo vašu biografiju, nemate mnogo projekata na kojima ste radili. Doduše, od početka 90-ih živite u Americi, ali zahvaljujući serijama kao što je „Uspjeh“ vidimo da vas nije teško dovesti, ako postoje pravi projekti. Da li je to zato što ste birali uloge ili vam je trebala pauza od glume?

Otišao sam ‘93. godine i negdje do našeg prelaska u Njujork ‘99-2000. godine ništa nijesmo radili ni Snežana ni ja. Naravno da mi je posao nedostajao. Nikad nijesmo ni pomislili da ćemo prestati da se bavimo glumom. Kad, kako i gdje nijesmo znali. Koga nema bez njega se može, to je veoma praktična stvar i onda smo u tim našim ranim njujorškim godinama odlučili da ako nas ne budu zvali, krenemo tim poslom sami da se bavimo. Naš prvi projekat u Beogradu, nakon odlaska, bila je pozorišna predstava koja je doživjela veliki uspjeh i postala hit „Diplomac“. U njoj je Snežana igrala gospođu Robinson, a Gordan Kičić Bendžamina.

Od tada je prošlo 14 godina i od te 2004. mi ipak sa nekim kontinuitetom radimo. Naravno, najviše u Beogradu, a onda i u regiji. Nešto od toga su projekti u našoj sopstvenoj produkciji, a za neke će nas drugi zvati. Naravno da postoje projekti koji su nam nuđeni, a za koje nijesmo našli dovoljno razloga da u njima učestvujemo.

Postoje i projekti u kojima bismo voljeli da učestvujemo, ali je razlog zbog kojih nijesmo dio istih ili taj što smo daleko ili prosto neko ne misli da su to adekvatni poslovi za nas. Zadovoljan sam ritmom, kvalitetom i kvantitetom poslova u kojima učestvujemo.

U malim zemljama kultura mora mati podršku države

Često čitamo o tome da su glumci u Holivudu plaćeni za jednu ulogu nekoliko miliona dolara. Kod nas to vrijeme teško da će doći. Može li se promijeniti išta u kulturi kod nas, ako na kulturne radnike gledamo isključivo kao na zabavljače?

U malim zemljama kultura mora da bude podržavana od države. Ona ne smije da bude izložena tržištu, jer kao takva ne može da opstane. Nije to slučaj samo sa našim mikro zemljama. Kad odete u Njemačku koja je velika zemlja i ima veliko tržište, milioni eura se odvajaju za kulturu. Sve dok se to ponovo ne uspostavi na način na koji je to bilo u onoj prethodnoj zemlji i kod nas, stvari će biti onakve kakve jesu. Ali neke stvari se lagano mijenjaju na bolje, nadam se da će se taj trend nastaviti.

Kad sam otišao u Ameriku, nije mi bio cilj da tamo nastavim karijeru

Jeste li, kad ste otišli za Ameriku, razmišljali da tamo nastavite da se bavite glumom. Koliko je tamo uopšte teško doći do uloge?

Kada sam napustio tadašnju zemlju, nijesam otišao u Ameriku da bih u tom trenutku nastavio da se bavim glumom, niti mi je karijera kao takva bila cilj. Otišao sam iz nekih drugih razloga. Snežana je došla za mnom, osnovali smo porodicu, rodila nam se ćerka. Prvih pet-šest godina u kojima ništa nijesmo radili nije bilo nikakve ambicije da se tamo bavimo svojim poslom. S druge strane imao sam iskustvo svog oca koji je i te kako radio vani. On je cijelog svog života, ako se sjetimo da je njegov maternji jezik albanski, a ne srpsko-hrvatski, radio na stranim jezicima. To je za glumca veliki hendikep.

On je 90 odsto svog rada na svakoj ulozi posvećivao radu na jeziku. Bez obzira na to koliko mi dobro govorili engleski, uvijek se čuje akcenat i svjesni ste da možete da igrate samo jedan mali dio, nekog istočno-evropejaca i to je zanimljivo jednom ili dva puta. Međutim, ako ozbiljno želite da se bavite svojim poslom, a ne morate od toga da živite, kao što mi ne živimo od toga vani, morate da shvatite da to prosto nije vrsta posla koji vas suviše zanima.

Tako da nam je bilo značajnije da radimo u regiji na svom jeziku, da radimo kvalitetnije stvari, nego da tamo snimamo neke projekte. Karijere se uglavnom dešavaju tamo glumcima sa ne-engleskog govornog područja koji su napravili uspjeh prvo u svojoj sredini.