Goran Bogdan pripada novoj generaciji glumaca sa ex Yu prostora, ali se već polako profilisao u zvijezdu. Bar ako sudimo po njegovom CV-u, koji sadrži niz popularnih serija i uspješnih filmova sa ovih prostora, ali i svjetski poznate američke i britanske naslove kao što su “Fargo” i “The Last Panthers”, te danski “All Inclusive”. Ipak, glumac rođen u Širokom Brijegu koji se školovao za ekonomistu nikad nije imao takav pristup. Uvijek dostupan novinarima koliko može, uvijek u dobrom raspoloženju bez obzira na radoholičarski tempo i činjenicu da je jedan od najtraženijih glumaca sa ex Yu prostora. Mada je najviše poznat po ulogama sa ekrana, podigao se u Zagrebačkom kazalištu mladih, još dok je bio student proslavila ga je uloga u filmu “Sonja i bik”, a jedan je i od organizatora West Herzegovina Festa. Prošle godine je na festivalu u Lećeu dobio nagradu za najbolje evropskog glumca.
Krajem 2018. završio je snimanje filma “Otac”, gdje je upao umjesto preminulog Nebojše Glogovca, a ovu je započeo snimanje popularne serije “Senke nad Balkanom”, o čemu je pričao za “Magazin”.
Nova godina je tek počela, kako biste ocijenili prošlu, a kakva su vam očekivanja od ove?
Pa dobro, ne dijelim baš periode po datumima, da mi je 1. januar sad nešto posebno. Ne volim novogodišnje odluke, ali na neki način srećan sam sa prošlom godinom što se tiče posla, najviše što su mi se desile serija “Uspjeh” sa Danisom Tanovićem i “Otac” sa Srdanom Golubovićem. To mi je nekako najviše značilo.
Dosta ste radili, a krajem godine završeno je snimanje filma “Otac”, kakve utiske nosite budući da ste zamijenili Glogovca u toj ulozi?
Trebalo je da počnu sa Glogovcem, to je veliko strahopoštovanje sa moje strane - i strah i poštovanje, velika mi je čast bila što sam pozvan sa nekom idejom da ga mogu zamijeniti. Ja mislim da je Glogovac nezamjenjiv. On mi je bio prijatelj i sigurno da mi nije bilo zgodno. Imao sam veliku žal za izgubljenim prijateljem, a o njegovoj glumačkoj veličini da i ne govorim. Teško nas je bilo razdvojiti. Čitao sam to zamišljajući njega, tako da smo morali naći neki novi ključ za sve to. Želio sam da tu dam neki svoj omaž Nebojši, ali kad smo počeli morali smo ići dalje i stvarati sa nekim novim premisama, varijantama... Srdan Golubović je stvarno po meni jedan od većih i vodećih reditelja današnjice cijelog regiona. Sarađivali smo više nego dobro, povezali smo se i na prijateljskom nivou. Na profesionalnom smo našli neki zajednički jezik, tako da i pored toga što je snimanje bilo naporno, mi smo baš uživali. Mogu reći da mi je to jedan od dražih projekata do sada.
Željno se iščekuje nastavak serije “Senke nad Balkanom”, vaš lik Mustafa Golubić je tu jedna od najmisterioznijih ličnosti, pa me zanima kako ste Vi pristupili toj misteriji?
Koliko se može, nije da sam kopirao, ne postoji o njemu toliko nekakvih zapisa i snimaka da sam morao to da radim. Mustafa sam po sebi, što se njegovog života i biografije tiče, je bio veliki igrač i samo je bilo potrebno priključiti se na to. On je bio kao Džejms Bond, tajni agent, špijun, tako jedna zanimljiva persona, zanimljiv život i sve što je potrebno je prikačiti se na taj talas i pustiti da te vodi... To je toliko nesvakidašnja osoba da zaslužuje sam svoju seriju koliko se može o njemu reći. Tek sam počeo da snimam, priključio sam se ekipi koja je krenula sa radom u novembru i tek smo jedan mali dio završili, čeka nas više od tri mjeseca snimanja, tako da imam osjećaj da će nova sezona biti bolja od prve, bar na osnovu onoga što sam do sad čitao.
Ta serija se izdvaja od većine ostalih sa ex Yu prostora na više nivoa, ali najviše po tome što je bliža aktuelnim popularnim serijama sa Zapada. Koliko nam je to potrebno da se dešava sve više i kad ćemo vidjeti da se neka serija sa ovih prostora probije globalno, poput nekih drugih iz Evrope?
Dogodilo se sa “Novinama” Dalibora Matanića, događa se sa “Uspjehom” koji je HBO producirao. Mislim da nije to stvar nekog našeg izbora, već nužnosti. Ne možemo mi zatvarati oči, ne možemo se praviti ludi, kao da je region opasan Kineskim zidom... Danas u doba interneta nama je konkurencija cijeli svijet, konkurencija su nam američke serije. Nismo mi ostrvo odvojeno od svega, pa da se možemo praviti mutavi, kao da imamo pravo na neki poseban stil, posebnu estetiku... Trebalo bi da budemo svjesni da sve što radimo se upoređuje sa svim na svijetu, moramo kao autori prije svega da budemo pošteni prema publici i svjesni da ta publika danas ima neka ogledna mjerila u naslovima kao što su “Breaking Bad”, “The Sopranos”, “Game of Thrones”, sve najveće svjetske serije... Njih bi trebalo da gledamo kao konkurenciju i učimo kao autori iz toga, to smo dužni našoj publici. Mislim da je našoj publici više pun k**ac ovih ovdje prebiranja krvnih zrnaca. Rat je samo tužna prekretnica u našim skorijim istorijama. Djeca rođena 1991. godine danas imaju skoro 30 godina, to su odrasli ljudi i samo je pitanje vremena kad će reći “dosta je” i poslati sve nas u naše rodno mjesto. Nemamo mi više prava na obračunavanje s tim nekim našim demonima. To prvobitno nije ni muški, nije viteški, trebalo je intimno te stvari riješiti... A kao autori smo dužni da budemo svjesni naše publike koja je skoro na pola životnog vijeka od 90-ih. Tako da taj odliv prema svjetskim produkcijama nije stvar nekog našeg oholog izbora, već stvar nužnosti, nivoa ka kojem svi moramo stremiti.
Izjavili ste da bi svaki glumac trebalo da voli zahtijevne uloge, te da ih i sami volite. Za koju biste mogli da kažete da Vam je bila najzahtjevnija do sada i da li ste nju najviše i voljeli?
To je kao da nekoga pitate koje mu je najdraže dijete (smijeh). Svaka ona koju trenutno radim. Pošto sam umjetnik, svaki dan sam posvećen onome što trenutno radim što više mogu. Tako da nije to stvar generalizacije, nego težnje da napravite samom sebi život zanimljivim. Zašto bi voljeli nezahtjevne uloge? Mislim, okej, na kraju krajeva dokolica je prirodna težnja čovjeka, dokolica je lijenost, znači mi težimo da nekako ostanemo na kauču, ali nakon što nešto dobro uradimo. A kad već radimo, onda bi nekako to trebalo do kraja raditi, da se da sve od sebe. Čak i kad idemo do kraja veliko je pitanje da li ćemo uspjeti. A onda nema logike kad se već upuštamo u tu igru da je radimo lijevom nogom. Jer je i ovako pitanje da li će se postići nešto dobro, tako da bar sa naše strane moramo dati sve da nekako povećamo procenat mogućeg uspjeha. Zato je zahtjevna uloga jednako zahtjevni projekti, što je jednako posvećeni projekti, jednako dobri projekti. Ne možemo misliti da zahtjevno znači lako, aljkavo, to nema nikakvog smisla... Osim toga, ne snima se film ili serija svaki dan. To je toliko skupa igračka, sa toliko puno varijabila i toliko uključenih, sedma umjetnost - vrh brijega svih umjetnosti, tu se sliva sve. Tako da je to već samo po sebi nešto teško i rijetko. S toga kad se već događa, daj da se desi kako treba.
Kazali ste da je najveći problem zemalja sa ovih prostora odliv mozgova, to što intelektualci odlaze, a da smatrate da su oni snaga koja bi mogla da donese promjene?
Sad ću preformulisati te svoje prethodne izjave i reći da nije problem fizički odliv mozgova, problem je odliv mozgova koji se događa unutar samog čovjeka, koji se odliva u neki etar kad čovjek ostane ovdje. Odliv mozgova kao neka glupost koja nam se ovdje događa, ne zna taj mozak da ode, pa onda ovdje trne. Zato što je zatrovan svim tim pizdarijama kojim ga hrane - i politički i ekonomski, što su ljudi stješnjeni i otjerani u neke ambise, ambivalentnosti, odustajanja... Mi ne izazivamo svoje mozgove da idu dalje, nego su oni ovdje primorani da bi ostali normalni da budu zabijeni u pijesak. Mislim da je to najveći problem ovih prostora. Što smo mlade ljude natjerali da bez obzira na talenat odustaju, da nemaju nade, da gledaju kako sve što se oko njih događa nema smisla... Kad pogledaju svijet oko sebe oni nemaju želje za napretkom, za rastom, samo da bi se spasili odustaju. E to je problem, to je najgori odliv mozgova.
U jednom intervjuu rekli ste da Vam više odgovaraju filmske od pozorišne uloga, jedan ste od rijetkih ex Yu glumaca sa takvim stavom?
Nije to baš tako. To je samo trenutno, nekako sam se više profilisao u tome, ali ne želim ja da budem definitivan čovjek, jer nekako nastojim da svojim mislima i rečenicama ne stavim nikad tačku, nego tri tačke. Sve je otvoreno, sad sam u takvom periodu, posljednjih par godina, prije toga sam bio dosta prisutan i u pozorištu, a što će sjutra biti nemam pojma. Svako bi trebalo da prije svega teži slobodi, slobodi od samog sebe, slobodi od društva, slobodi od pogrešnih želja...
Bonus video:
