Neće biti mnogo pametan onaj ko zaključi da prva trilogija Zvjezdanih ratova Džordža Lukasa predstavlja svojevrstan preokret u Holivudu, filmskoj industriji i industriji zabave uopšte. Štaviše, fascinantno je da je ambiciozni projekat tada mladog režisera, otpadnika Džordža Lukasa, koji je samo želio da mu se producenti i distributerske kuće ne miješaju u posao, toliko toga promjenio.
Prve Zvjezdane Ratove, koje danas znamo kao Epizodu 4: Nova nada, su skeptično prihvatili distributeri iz Foksa, mnogi bioskopi nisu htjeli da ga prikažu a glumci Harison Ford i Ser Alek Gineš (Sir Alec Guiness) su otvoreno prezirali svoje dijaloške sekvence a sam film smatrali banalnim. Ipak je došlo do nevjerovatnog preokreta, publika je bila očarana, spoj viteškog romana, vesterna, arhetipske priče o dobru i zlu sa savremenim specijalnim efektima, svemirskim bitkama i mitologijom Sile je privukao ljude, uzburkao njihovu maštu i stvorio najveći pokret obožavatelja u istoriji zabave koji ni dan danas ništa ne može prevazići. Zvjezdani ratovi su najveća moderna bajka, i to niko ne spori.
Odjednom su svi željeli da imaju figurice omiljenih likova, oblačili su se u kostime i u suštini željeli da posjeduju sve što je na sebi imalo žuti logo „Star Wars“. Tako je industrija zabave preokrenuta za sva vremena. Nije više bila bitna samo prodaja ulaznica, već koliko proizvoda vezanih za film može biti prodato – kasete (posle diskovi), majice, igračke i sve ostalo.
Tako smo i došli do blokbastera danas, filma koji košta besmisleno mnogo, ali koji se plasira samo ako može da ispuni određenu formu, tj. koji se mogu isplatiti na više frontova.
Zato mnogi preziru Zvjezdane ratove, smatrajući ih suštinskom prekretnicom u sedmoj umjetnosti – kada su filmovi izgubili svaku umjetničku vrijednost i pretvorili se u sredstvo za pravljenje basnoslovnih svota novca što vidimo i kroz samog kreatora Lukasa, koji dvadeset godina posle „Epizode 4“ nije snimio nijedan film, dok se basnoslovno bogatio na pomenutim suvenirima vezanim za filmove.
To je ipak pogrešan vid posmatranja, jer ne predstavlja cijelu priču. Za početak treba istaći da niko nije pravio klasične filmove tipa Ben Hur iz bilo kojeg drugog razloga sem da zaradi novac, Zvjezdani ratovi su tome samo dali jednu novu notu. Osim toga, napravili su nešto čudesno. Kao nikad ranije, ljudi su bili opčinjeni jednim fiktivnim fantastičnim svijetom i može se reći da je ova franšiza, kao nijedna do tad, navela ljude da stvaraju, da istražuju svoj kreativni gen.
Količina fan-fikcije, bilo da su zaljubljenici pisali nove avanture već stvorenih likova, da su izmišljali nove ili jednostavno sebe ubacivali u taj fantastični svijet svemirskih čarobnjaka i kauboja, samo svjedoči o nevjerovatnoj ljubavi koji su fanovi imali prema ovom svijetu i njegovim junacima.
A količina mržnje prema likovima iz takozvanih „prequela“, nastavaka koji se dešavaju prije originalne trilogije objašnjavaju naslov – zabava je odjednom postala bitna, fanovi su zaključili da su oni vlasnici djela koje obožavaju, da polažu pravo na to da se osjećaju izdanim ako ta djela ne ispune očekivanja. Čuvena je priča o fanu koji je 13 puta išao u bioskop da gleda “Epizodu 1 – Fantomsku prijetnju” u nadi da će mu se konačno svidjeti.
Odjednom Zvjezdani ratovi ne postoje u dijalektici stvaralac – publika, jer nakon svog emotivnog investiranja, publika zahtjeva od stvaraoca da je ne razočara i svaki nedovoljno kvalitetni proizvod tretira kao svojevrsnu izdaju. Nije dovoljno da im se kaže – ako ti se ne sviđa, nemoj da kupiš kartu, već se nove priče traže od stvaralaca, ali uz nevjerovatnu dozu kritičnosti, cinizma i neobičnih standarda.
Franšiza više ne pripada vlasnicima i kreatorima, već pripada publici. Samim tim, Zvjezdani ratovi sigurno nikad više neće biti na kvalitativnom nivou originalne trilogije, jer moraju i suviše sitnih zahtjeva da ispune. Ali to je u redu jer čim se pojave zlatna slova na ekranu, krene čuvena muzika Džona Vilijamsa uz prolog bilo koje nove avanture, svako od nas, čime god se bavio i koliko god ozbiljan bio, postaje ponovo ono dijete koje skače po kući sa bilo kakvim štapom imitirajući zvuke svjetlosne sablje i boreći se sa unutrašnjim i spoljnim Dart Vejderom.
Zato je ovo naša savremena bajka i zato je pozdrav „neka sila bude s tobom“ svuda prepoznat uz osmjeh.
O samom fenomenu i čitavoj subkulturi bi se moglo još naveliko govoriti.
Zvjezdani ratovi: Buđenje sile su sasvim pristojan film, i po standardima opšte zabave i po standardima Zvjezdanih ratova. Obećavaju novu trilogiju koju ćemo voljeti, likove sa kojima ćemo se saživjeti i na kraju krajeva, suvenira koje ćemo kupiti. Film nije epohalno ostvarenje ali on to ne treba da bude. Treba da nas vrati u to dječačko doba i da nas nasmije i usreći.
U tome, savršeno uspjeva. Dobro je što su bioskopi u Crnoj Gori puni, što je organizovana premijera u ponoć kao i u drugim evropskim gradovima, što je interesovanje publike bilo ogromno, što su se čuli aplauzi pri pojavljivanju Han Soloa, Čubake i drugih klasičnih likova.
To daje svemu jednu specifičnu notu, prikazivanje ovog filma nije isto kao odlazak na bilo koji drugi, ono je iskustvo za sebe. Iako nivo origalne trilogije neće biti dostignut lijepo je znati da u ovom ciničnom svijetu na ivici totalnog rata, ljudi traže načina da opet probude ono dijete u sebi, da povjeruju u pobjedu dobra i da u miru i smjehu dožive još jedno dječačko putovanje.
Galerija
Bonus video:
