Marko Živić jedan od najuspješnijih srpskih glumaca priča za “Vijesti” o životu, glumi, o osmijehu. Iako je osmijeh njegovo glavno “oružje”, Kruševljanin koji je diplomirao na Akademiji dramskih umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Rada Markovića, priznaje da ni njemu uvijek ne “sija sunce”, ali se trudi da koliko je god to moguće drugima i sebi uljepša dan.
“I Marko Živić plače, tužan je, umoran, neraspoložen, ali se trudim da drugačije gledam stvari. Trudim se jer nemamo mnogo života. Svaki trenutak treba iskoristiti jer on se više neće ponoviti. Tako posmatram stvari, trudeći se da ne remetim druge ljude”, kaže Živić, i priznaje da bi, da nije glumac, bio vozač Formule 1, ako bi stigao dotle.
Obožava motore, automobile, ali i pivo što baš i nije u skladu sa sigurnom vožnjom. Uvijek pije pivo grada u kome boravi, a "nikšićko" mu godi i kad je u Beogradu.
Prijatelji za njega kažu da je pošten i odan, dobar drug, požrtvovan za ono što misli da je važno. Nema puno pravih prijatelja, jer je davno naučio da pravi razliku između drugarstva i prijateljstva, ali ono što ima sasvim mu je dovoljno. Njegovi prijatelji su uglavnom ljudi koji se ne bave glumom, koji drugačije od njega posmatraju stvari i od kojih uči ono što ne poznaje.
Smatra da publiku nije teško nasmijati ako si iskren na sceni, ako ti oni koji te gledaju vjeruju, ali je i svjestan koliko je gluma težak posao.
“Igramo se stalno emocijama. To je težak posao. Sve javne ličnosti, pa i glumci, imaju kompleks da budu viđeni. I svi se rađamo sa tim kompleksom i željom da budemo viđeni i poštovani. Kada čovjek uđe u tu trku, a ima sreće i dara da tu trku može da trči, zamislite koliko je nesrećan glumac koji ne radi. Viđao sam mnoge nesrećne glumce, ne ulazeći u njihov dar, ali sam viđao i nesrećne ljude u ovoj profesiji. Zato ja glumca mnogo branim. Glumice pogotovo, jer u svemu tome još ste i žena”, iskren je on.
“Marko Živić šou” bio je prvi te vrste na ovim prostorima. Publika je voljela da gleda emisiju uz koju je mogla da se opusti i nasmije, a koja nije pružila samo laku zabavu.
“Volim tu emisiju i uživao dok sam je radio. Bili smo preteča svega, puni pozitivne energije, ljudima smo darivali osmijehe. Donijeli smo nešto novo i prezadovoljan sam kako je publika na to reagovala. Međutim, nikada to više ne bih radio, jer me više ne zanima”, iskren je Živić.
Dok priča o mladim kolegama koristi termin djeca jer, kako reče, pređeni kilometri glume čine da se osjeća starijim nego što jeste.
“U posljednjih pet godina sam samo u Beogradskom dramskom imao oko 90 izvođenja, a plus predstave sa strane. Imao sam preko 60 premijera. Shvatim da sam igrao 150 večeri godišnje, a sezona traje devet-deset mjeseci. To su ogromni kilometri i zato se možda osjećam stariji nego što jesam”, kaže glumac kome i film i pozorište jednako dobro leže.
“Ne znam šta više volim, film ili pozorište. To je kao da me pitate kuća ili dom. Volim pozorište, mislim da je tu baza svega. A film je opet kombinacija mnogih umjetnosti, lijep, zanimljiv, potresan. Nažalost, publika glumce uglavnom zna iz filmova. Pozorište vam dođe kao vaterpolo. Toliko truda, rada, odricanja, toliko medalja, a svi gledaju fudbal”, kaže Živić, kome su daske koje život znače veoma često i više od života.
“Materijalizacija tvoje glume je u aplauzu, smijehu, mišljenju, a nemaš realno šta si ti to uradio. Ja volim da živim na sceni i možda je to jedini moj pravi život , što je možda i tužno. Ali, nekako ne znam da živim drugačije. Moj stvarni život često prolazi pored mene”, iskren je glumac koji za sada, kako kaže, ima sreće da može da živi od svoga posla.
Međutim, spreman je, da ako se ta situacija promijeni uhljebljenje traži u nekom drugom poslu. To je odlika zrelih ljudi, a Živića je život naučio na zrelost, iako mnogi zbog njegovog osmijeha misle da je glumac navikao da sve posmatra na šarlatanski način.
“Mladim glumcima želim svu sreću i da uvijek u glavi imaju da ta skupa igrarija živcima, emocijama, može skupo da ih košta. I da ne zaborave da čovjek mora sa osmijehom da se obraća drugim ljudima. Marko Živić je običan, emotivan tip, krhke građe, počesto tužan i sjetan, ali svjestan da ako ima samo nekoliko trenutaka na ovom svijetu, ima da ih provede sa osmijehom i da uživa u svakom tom trenutku”, zaključio je glumac koji se duže vrijeme bavi humanitarnim radom.
„ Sine, niže od ovoga ne možeš da padneš”
“Mislim da je Vlastimir Đuza Stojiljković najkompletniji glumac, ako uopšte mogu da sudim o tome, ili sam ja možda najemotivniji prema njemu. 'Pozorište u kući', snimano prije 40 godina, modernije je u svakom smislu te riječi od svih gluposti koje mi danas snimamo. On je enciklopedija moderne glume, modernog razmišljanja”, kaže Živić koji je glumi sa velikanima kao što su Danilo Bata Stojković, Branislav Ciga Jerinić, Nikola Simić, Rade Marković…
Dobio je mnoge savjete od starijih kolega, a posebno pamti onaj koji mu je dao Predrag Ejdus.
“ Sine , poslije ove uloge tvoja karijera ide samo uzbrdo. Niže od ovoga ne možeš da padneš”.
Ne pristaje na uloge u kojima su Srbi negativci
Ne pristaje na uloge u kojima su Srbi negativci.
Nudili su mu ih, priznaje, ali, kako reče, ako ne može “da brani Sirijca, može valjda Srbina”.
“Skoro sam u Brčkom snimao film. Priča je zanimljiva, riječ je o divnoj porodici i odjednom otac dobija poziv da će da ga uhapse i vode za Hag. On bježi i kreće priča kroz prizmu djece. Pitao sam što ti ljudi moraju da budu Srbi. Znam ja vrlo dobro ko je moj narod, ali takvi ljudi su bili uvučeni u rat svih nacija. Rekao sam da ne ću da glumim, pa su promijenili imena. Neka bude Džon Vejn, otac i djeca, kako god hoće, ali zašto mora da se odnosi na bilo koju naciju konkretno?”, priča on.
Galerija
Bonus video:
