Legendarni holivudski glumac Al Paćino upisao se u anale filmske istorije kroz brojne uloge u kultnim filmovima koje će se pamtiti. Iako iza sebe ima višedecenijsku karijeru, još ne planira da ode u penziju. Zašto mu je riječ "penzija" strana Paćino je probao da objasni u razgovoru za "The Talks".
Kako se nosite sa bremenom vaših uspjeha?
Ne znam. Ne razmišljaš na taj način. Ne gledaš na uloge kao na uspjeh. Na uloge koje si igrao gledaš kao na slike. Mislim, zamislite da glumac kaže - neću da nastavljam jer ne mogu bolje od prošlog filma. To bi bilo ležanje na lovorikama, a pretpostavljam da to ne bi trebalo raditi. Naravno, to mi se sviđa skroz - ležanje na lovorikama, dobiješ veliki ček, nađeš drugu profesiju... Ali iz nekog razloga uvijek imam želju da se vratim.
Jer želite da probate nešto novo?
Da, ako nađem nešto gdje osjećam da mogu da doprinesem, gdje mi se čini da mogu da kažem nešto - upadam. Ako uspijevam da izrazim nešto što osjećam, ako mogu da komuniciram sa ljudima kroz moju ulogu, to ću i probati. Neću da pominjem penziju, jer je to čudna riječ za umjetnika.
Ne žalim ni za čim. Možda sam griješio, birao pogrešne uloge... Ali sve što radiš je dio tebe
Kažu da umjetnici ne idu u penziju, već samo umru?
Ali ima onih koji odu u penziju. Kao Filip Rot recimo, po čijoj knjizi "The Humbling" sam radio film. On je prestao sa pisanjem i veoma je srećan. Radi to što radi. Mogu to da shvatim. Ponekad upadneš u rutinu. Dobiješ scenario, moraš da ga pročitaš, naučiš... Prolaziš konstantno kroz taj proces. I zato tražiš nešto drugačije, reditelja koji želi da te iskoristi.
Ali vas sigurno žele svi reditelji?
Kad smo snimali “Kuma” niko me nije htio. Samo Frensis Ford Kopola. A ja to nisam razumio. Niko nije znao za mene, ljudi iz producentske kuće me nisu željeli. Ali kad je reditelj zainteresovan za mene, onda ga ne odbijam tako lako. Uvijek tražiš rizike, izazove, priliku da padneš, pa da ustaneš i nastaviš.
Zašto?
Kad radiš dovoljno dugo ovaj posao želiš da ostaneš otvoren. Jer je ranjivost važna. Ne smiješ da dozvoliš da ti koža postane previše otporna. “Čovjekova koža je previše meka za ovaj svijet”, zapisao je Breht u 22. godini. Zato se čovjek trudi da mu koža postane što otpornija dok na kraju ne počne da udara o stvari, a da to ni ne osjeća.
Da li žalite zbog nekih uloga na koje ste pristali jer ste htjeli da testirate sebe?
Ne žalim ni za čim. Možda sam griješio, birao pogrešne filmove ili uloge... Ali sve što radiš je dio tebe. Dobiješ nešto iz toga. To je više od sjećanja, takva iskustva te informišu o životu. Zato ne žalim ni za čim.
Čak ni zbog odluke da odbijete "Star Wars"?
Da, to je bila moja prva greška.
Da li danas imate drugačiji pristup glumi nego ranije?
Da, pretpostavljam, inače ne bih mogao ovako dugo da budem u ovom poslu. Svi prolazimo kroz životne cikluse i mislim da je to poenta staranja. Pomisliš da si negdje stigao, a ono nisi. Da sam slikar niko me ne bi pitao za moje godine. “Ja sam umjetnik”. Ne volim to da govorim. To sam brzo naučio. Žena sa kojom sam živio mi je rekla da nikad ne govorim nikome da sam umjetnik. I to izbjegavam da radim već godinama. Recimo ovako onda - mislim da sam umjetnik. Nadam se. Ali mislim da kad bih bio slikar, pitanja bi bila drugačija.
Ali svi glumci imaju taj problem?
Zbog toga što je film vizuelna stvar. Zbog imidža. Zato što moramo da se izborimo sa našim imidžom, bez obzira što igramo drugačije uloge, imidž je uvijek tu... Zato postoji doza pretencioznosti kad kažeš da si umjetnik, jer nakon svega, ti si zapravo filmska zvijezda. A čak i to je pogrešno. To je takođe pretenciozno. “Ja sam filmska zvijezda”. Šta to dođavola znači?
Galerija
Bonus video:
