Već nekoliko decenija Vudi Alen nas zasmijava svojim komedijama, od kojih su mnoge ušle u filmske anale, ali njegovi pogledi na život i ljubav nisu baš pozitivni. Legendarni američki režiser, glumac i scenarista pričao je o tome, kao i plakanju u bioskopu, starenju i kad će prestati da se bavi filmovima za “The Talks”.
Da li zaista vjerujete da je nemoguće biti srećan u životu?
To je i uvijek je bilo moje gledište. Imam prilično pesimističan i tmuran pogled na život. Oduvijek je bilo tako, još otkad sam bio dijete. Nije to postalo lošije s vremenom. Mislim da je život bolna noćna mora, besmisleno iskustvo i da neko može biti srećan jedino ako laže i vara samog sebe.
Mislim da se mnogi ne bi složili?
Ali ja nisam prvi koji je to rekao niti sam neko ko je to najbolje objasnio. To je rekao i Niče, to je rekao Frojd, Judžin O'Nil. Moramo se zavaravati da bismo živjeli. Ako na život gledaš previše iskreno i jasno, on postaje nepodnošljiv, jer morate priznati u pitanju je prilično mračna zabava.
Ne mogu da zamislim da Vudi Alen ima tako težak život
Život je pun dobrih momenata - dobiješ na lutriji, vidiš prelijepu ženu, ali cijela stvar je tragična
Imao sam sreće, zahvaljujući mom talentu iza mene je dosta produktivnih godina, ali ni u čemu drugom nisam dobar. Nisam dobar u prolaženju kroz život, čak kroz najjednostavnije stvari. Neke stvari koje su dječija igra za druge ljude, za mene su trauma.
Možete li da date neki primjer?
Čekiranje u hotelu ili na aerodromu, održavanje veza sa drugim ljudima, izlazak u šetnju, razmjena stvari u prodavnici... Radim na istoj pisaćoj mašini još otkad sam imao 16 godina i ona i dalje izgleda kao nova. Svi moji filmovi napisani su na njoj, a do skoro nisam umio ni da zamijenim traku na njoj sam. Dešavalo se da zovem ljude na večeru samo da bi to odradili umjesto mene, to je tragično.
Ne vjerujete u dobre stvari u životu?
Život je pun dobrih momenata - dobiješ na lutriji, vidiš prelijepu ženu, imaš divnu večeru, ali cijela stvar ukupno je tragična. Postoje samo oaze zadovoljstva. Uzmimo za primjer Bergmanov film “The Seventh Seal”. To je film o velikoj tragediji, ali u jednom momentu vidimo ga kako sjedi sa djecom, pije mlijeko i jede divlje jagode. Ali kad taj divan trenutak prođe vratiš se u realnost i ono što postojanje stvarno jeste.
Da li ste jednako pesimistični kad je u pitanju ljubav?
Mnogo više zavisimo od sreće nego što nam se čini. Ljudi kažu da ako želiš kvalitetnu vezu moraš da radiš na tome. Ali nikad ne čuješ da kažu tako za nešto što zaista voliš, kao što je jedrenje ili odlazak na fudbal. Nikad ne kažeš "moram da se potrudim oko ovoga". To jednostavno voliš. Ne možeš da radiš na svojoj vezi, ne možeš je kontrolisati. Moraš da imaš dovoljno sreće, a ako je nemaš moraš da budeš spreman da patiš. Zato je većina veza komplikovano i sadrže određeni procenat patnje. Ljudi ostanu zajedno zbog inercije, nemaju dovoljno energije za nešto novo. Zato što su uplašeni da će ostati sami ili zbog djece.
Može li čovjek da voli više od jedne žene?
Može i više od dvije. (smijeh) Mislim da može. Zato su romanse komplikovane, bolne... Možeš da budeš sa svojom ženom, srećno oženjen, a onda upoznaš neku drugu ženu i zaljubiš se u nju. Ali ti voliš i svoju suprugu, zaista. A voliš i ovu drugu. Ili ona upozna drugog muškarca i voli i tebe i njega. I tako od dvoje postane troje, zašto da ne. (smijeh)
Moglo bi da bude opasno ako ljudi poslušaju vaš savjet?
Radoholičar sam, volim rad. A gdje drugo bih razvio svoje ambicije? Umjetnik uvijek poseže za nekim ultimativnim dostignućem, ali ga nikada ne dokuči. Snimiš film i uvijek si mogao bolje...
Bitno je kontrolisati se, jer život postane prekomplikovan ako nemaš kontrolu. Neki kažu da bi naše društvo trebalo da bude otvorenije. Mislim da to ne bi funkcionisalo. To je situacija u kojoj svi gube. Ako tražiš drugu ženu, to je situacija u kojoj sigurno gubiš i to nije dobro za tvoj brak. Ako je tvoj brak otvoren i ako ti je to dopušteno, ni to nije dobro. Zaista je nemoguće da na kraju svi budu srećni, osim ako baš nemaš sreće.
Da li ikad plačete?
U bioskopu stalno plačem. To je vjerovatno jedino mjesto gdje plačem, jer inače ne volim to da radim. Ali u bioskopu, to je kao magija. U bioskopu lijem suze. Van njega teško.
Kako gledate na to što starite?
To je užasna stvar. Starenje ne donosi ništa dobro. Ne postaješ pametniji ni mudriji, ljubazniji, ništa se dobro ne dešava. Leđa te bole, imaš loše varenje, ne vidiš niti čuješ dobro... Preporučio bih svakome ko to može da izbjegne starenje, jer jednostavno ono ne posjeduje taj romantični kvalitet.
Da li ćete ikada prestati da pravite filmove?
Radoholičar sam, volim rad. A gdje drugo bih razvio svoje ambicije? Umjetnik uvijek poseže za nekim ultimativnim dostignućem, ali ga nikada ne dokuči. Snimiš film i rezultat je uvijek da si mogao bolje od toga. Onda probaš opet i ponovo ne uspiješ. Na neki način to mi se sviđa. Nikada ne gubiš iz vida svoj cilj. Ne radim svoj posao da bih zgrtao novac ili razbijao bioskopske rekorde, jednostavno isprobavam razne stvari. Što bi se desilo ako bih jednog dana dostigao savršenost, što bih radio onda?
Bonus video:
