Ljudi koji su živjeli u jednom drugačijem vremenu od današnjeg i znaju za ‘bolje’, mladi ljudi sa vizijom o slobodi, ‘alternativci’ koji hrle nečemu nesvakidašnjem - u današnjem društvu su marginalci, a vrijeme iskrenog rokenrola (Rock and roll) i rokenrola kao načina života, izgleda, prolazi prilagođovajući se svakodnevici i savremenim (ne)prilikama, može se zaključiti iz razgovora sa poznatom hrvatskom glumicom, rediteljkom i producentkinjom Senkom Bulić.
Bulić je gostovala na ovogodišnjem Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2018 i tom prilikom je izvela predstavu, monodramu, “Dream of Life” koju je sama režirala i u kojoj igra poznatu predstavnicu američke rok scene iz perioda ‘70. i ‘80. godina prošlog vijeka Peti Smit (Petty Smith). Uz jednu od ikona rok kulture je i sama hrvatska umjetnica odrastala, a za “Vijesti” kaže da pronalazi sličnost sebe sa njom. Predstava je nastala po tekstu Jelene Svilar i Morane Foretić, po motivima autobiografije čuvene pjevačice “Tek djeca” i iako prati život, stvaralaštvo i odaje počast velikoj Peti, izvedba Bulićeve je energično i emotivno otvorila svevremene teme i kritičke poglede bacajući publiku u trans. U drugom segmentu komada Bulićeva je na sve prisutne prenijela pravu atmosferu iskrenog i vrijednog rokenrola izvodeći pjesme Peti Smit. Publika je uživala u snažnom, energičnom i jedinstvenom glasu glumice koja je ostvarila jaku povezanost sa prisutnima.
Senka Bulić, koja vodi i svoje privatno Kazalište Hotel Bulić, nakon izvedbe na FIAT-u, kazala je “Vijestima” da tokom svog života još uvijek nije spoznala šta je to posao jer živi za pozorište u pozorištu i pozorište je njen život, a ne posao. O univerzalnim umjetničkim i društvenim temama, svom iskustvu i počecima, planovima, i o crnogorskoj publici, Senka Bulić govori za “Vijesti”.
“Peti Smit nazivaju kumom panka, na neki način ja kroz sebe i kroz svoju ličnost kao da razgovoram sa tom nekom svojom sestrom koja se zove Peti Smit i pronalazim nju u sebi. Zato je ta moja energija vrlo slična njenoj energiji koju je imala ‘70. godina prošlog vijeka. Ja to povezujem sa tim godinama, jer je to vrijeme slobode, potpuno jedno drugačije vrijeme”, počinje priču Biluć.
Peti Smit je svojom muzikom, poezijom, aktivizmom, inspirativnim životom i djelom uopšte, poznata svim generacijama. Koliki je izazov pripremiti monodramu o jednoj tako velikoj ličnosti?
Ja obožavam Peti još od dana kada sam odrastala. Uz njenu muziku sam sazrijevala. Čini mi se da sam, zapravo, samo čekala momenat kada ću raditi nešto vezano za nju. Uz pomoć mog prijatelja Ivice koji me je pogurao, odlučili smo da napravimo ovu predstavu. Tekst je radila Jelena Svilar i Morana Foretić. Kada sam dobila tekst sve mi je bilo jasno. Znala sam kako ću tačno da iznesem predstavu i to je moralo biti krajnje čisto: monolog u prvom dijelu i da će drugi dio biti posvećen samo muzici. Nijesam željela da bude neki ‘entertainment’, odnosno da ja nešto kao malo pjevam pa nešto kao govorim, već sam baš željela tu artističku formu i da sve vrijeme suočavam nju sa samom sobom, a da njene rečenice prolaze kroz mene najiskrenije. I to je uspješno prošlo, jer pronalazim dosta sličnosti između nas dvije. Ja sam obožavala Remboa kao dijete i apsolutno u njenoj biografiji vidim sebe, kao što to može još mnogo drugih ljudi kada je ona u pitanju. Svi smo odrasli uz Peti i ona je jedna od onih ikona koje svi obožavamo.
U jednom dijelu predstave vičete: “Sve smo bliži rokenrolu!”... Šta mislite, da li smo se danas možda udaljili od rokenrola na način da to više nije život i sloboda i stav i vrijednost, već samo muzika, što nije bio slučaj u početku? Nijesmo li, možda, danas “Sve dalji od rokenrola”?
Odlično ste to i primijetili i rekli. Mi jesmo sve dalje od rokenrola, što je tužno. Nekako se danas zatvaramo u male zajednice i male formate, posebno kao ljudi. Ljudi postaju nekako čudni, postaju neki ljudi koji se ne zabavljaju i nijesu slobodni, pod uticajem su politike, religije, raznih nekih floskula, to su ljudi koji su odustali od života, jer sve to znači odustati od života. Peti je osoba koja je cijeli život živjela i kroz pjesmu i kroz život. Meni su njena načela i životni put veoma bliski, ali moram priznati da je sve teže i teže živjeti to danas, zato što smo okruženi strašnim i čvrstim mehanizmima koji ne daju čovjeku da diše i baca ga na margine. Ljudi koji su moja generacija i mladi ljudi koji imaju ideju o slobodi u današnjem životu su marginalci. Izgleda kao da se dogodilo neko drugo vrijeme... Ili sam ja u krivu.
Ne krijete da ste oduvijek željeli biti rok pjevačica, a publika u Podgorici se mogla uvjeriti u vaš izvrstan glas, ali jednom prilikom ste izjavili da ste prije toga željeli biti i nešto drugo. Da li biste otkrili čitaocima o čemu se radi?
Da, ja sam prvo htjela biti narikača na groblju jer mi je to oduvijek bilo genijalno počevši od toga kako se one uvijek bacaju, kako viču, plaču, mijenjaju emocije i svašta nešto što uz to rade. Kažem, uvijek mi je bilo fenomenalno, ali i previše slično nekom putu koji vodi ka rokenrolu, kao načinu izražavanja. Zapravo sam i završila kao neka od tih narikača, jer evo stalno igram neke monstruozne uloge - Agave koja ubija svog sina ne znajući da joj je sin, te Medeju, Elektru i ostale teške dramske uloge što sam izgleda samoj sebi priznala.
Koliko je bitno igrati klasična djela i mitske drame u današnjem teatru? Ipak su to univerzalne okolnosti svakog vremena...
Mi se, kao ljudi i društvo, uvijek suočavamo sa istim pitanjima. Stavljati neku dramu u bukvalan kontekst kako je i napisana ne bi imalo smisla, već se mora vidjeti misao koja vodi predstavu i problem na koji predstava ukazuje. Problematika je ostala ista, to se nije mnogo promijenilo bez obzira na to koliko je godina prošlo. To je put u pozorištu koji svi obrađuju, ali na različit način. Neko o tome pravi angažovane predstave, neko avangardne... Ja sam pristalica toga da se radi aktivistički, ali ne suvoparno već umjetnički. Treba istaći subverzivnost u art formi.
Šta mislite o alternativnom teatru, o ‘alternativi’ koja uvijek postoji među ljudima, pa i u muzici? Da li to ‘alternativno’ može probuditi slobodnu misao i pokrenuti teme, možda, nedovoljno zastupljene?
Znate li šta se dogodilo prije desetak godina? Velike nacionalne kuće su počele raditi na predstavama služeći se alternativnim metodama, ili onim ‘skoro alternativnim’, a alternativna scena je počela raditi neke lakše predstave ili pak neke još jače, teže i uticajnije. Smatram da je danas sve izmiješano po tom pitanju. Savremenost, klasika, alternativa to su pojmovi koji se polako stapaju, a mislim da je eksperiment i eksperimentalno nešto u šta polako ulazimo. Čim čovjek eksperimentiše kroz prizme društva, politike, nauke, filozofije, i na taj način radi teatarski komad, to je ono što je nekada bilo alternativno ili savremeno, a danas je eksperimentalno. Takav teatar bi trebalo da bude najsavremeniji. Sve manje ga ima i čini mi se da na tržištu nema neke potrebe za njim, nažalost... Teatar uvijek održava društvo na neki način. Ako je društvo konzervativno, onda je i umjetnost kozervativna, pa biva teško u tom konzervativnom i malograđanskom modelu raditi nešto savremeno i eksperimentisati, ali to je naša sadašnjost. To je naše poslanje. Moramo govoriti svoje misli, stavove, moramo pokušati da utičemo na svijet i da ga mijenjamo. Moramo potezati bitne teme, počevši od migranata, silovanja, nasilja u porodici, problema u politici... Teatar mora preuzeti jaku i odgovornu ulogu, jer je zadatak teatra da prikaže ono što se događa. Naravno, teatar rijetko nudi odgovore, ja ne znam odgovore na sva pitanja koja sam pokrenula, zato i postavljam predstave kao pitanja, a ne kao odgovore. Ja od tih pitanja ne odustajem...
Crnogorska publika je bila oduševljena, ali i ranije kada ste gostovali kod nas.
Svaki put kada bih došla u Crnu Goru ljudi su, fakat, bili oduševljeni, bez obzira da li sam je režirala ili igrala u njoj, reakcije na sve predstave sa kojima sam gostovala su bile odlične. To znači da ovdje ima takav neki krug ljudi koji prate umjetnost, koji su umjetnici, kojima fali raznovrsnog teatra, a to mene na neki način i tješi. Mislim da uvijek treba raditi ono što čovjek osjeća kao svoju potrebu i služiti se svim tehnikama i svim imaginacijama da bi se do publike doprlo. Nadam se i da će moja predstava “Nora” naći put do crnogorske publike i gostovati kod vas.
Ne bi se reklo da teatru pristupate kao poslu i radnoj obavezi, mislim da publika to i primjećuje. Kako biste opisali vaš pozorišni život, odnosno angažman?
U pravu ste. Iskreno, ja ne znam šta znači posao. Pozorište je moj život.
Jedinstvo sa muzikom je nevjerovatan osjećaj
Igrate u predstavi “Sniježna kraljica” koja je, prije svega, dobro poznata bajka. Da li pozorište donosi drugačiji pogled ili kontekst jednoj toliko poznatoj i, često omiljenoj, priči?
Bajke nijesu jednodimenzionalne. One imaju toliko slojeva, a kada ih shvatite to biva strašno. Zato bajke i treba igrati u svim mogućim slojevima koji se nude. Tek tada uloga može zaživjeti na sceni - ako je igrana sočno i na više načina. Mislim da zbog toga djeca i vole bajke, jer uvijek daju više mogućnosti, više načina za sagledavanje, nude pitanja, rebuse, šifre za kodiranje i dekodiranje...
Nastupali ste i na poznatom hrvatskom InMusic festivalu koji okuplja najveća svjetska muzička imena. Kakvo je to iskustvo bilo za vas?
Na InMusic festivalu sam nastupila dva puta. Bilo mi je veoma zanimljivo jer su “The Black Keys” bili na drugoj sceni, a ja na jednoj pored. Nevjerovatan je osjećaj vidjeti da ljudi idu slušati njih, pa mene, pa nekog drugog, nevjerovatno je to jedinstvo sa muzikom. Bili smo veoma zadovoljni i srećni, a festival je super. Oni imaju taj pozorišni dio u koji smo upali moja ekipa i ja. Smatram da je to jedan veoma lijep segment koji znači i publici i festivalu.
Ljubav i uživanje u istom, bez obzira na godine
Jedno od pitanja koja vam se često postavljaju, a i odgovor, izgleda, zanima publiku jeste i razlika u godinama između vas i vašeg partnera. Koliko smo, kao društvo, još uvijek malograđani kada nas interesuje tuđi, privatni život?
Ljudi uvijek imaju nešto u sebi zbog čega ih uvijek mnogo više zanimaju tuđi životi, nego što bi to trebalo. Meni je to pitanje postalo normalno, pa i razumijem zašto novinare zanima. Ja mislim da nema ništa spektakularno u tome što je moj dečko mlađi od mene toliko koliko jeste. Mi smo jedan običan par koji se voli i koji uživa u ljubavi, životu, u tome što smo zajedno i dijelimo lijepe stvari zajedno.
Na nezavisnoj sceni je teško uspjeti bez komercijalnosti
Koliko je podržana vaša produkcija Kazalište Hotel Bulić, da li kao nezavisna produkcija nailazite na materijalne teškoće?
Zapravo smo mi kao marginalci, ali ja se ne dam. Ja svaki put pokušavam napraviti događaj od svojih predstava i stvarno svaki put dođu fantastični ljudi koji to isprate. Mi ne igramo često, jer nemamo novca da bismo igrali često, a uz to igramo repertoar koji nije komercijalan što znači da smo u još goroj poziciji. Nije isto biti na nezavisnoj sceni i raditi komercijalne stvari ili art forme koje prosvjetljuju ljude. Malo pomalo se stiče publika, ali moram priznati da je to veoma teško.
Galerija
Bonus video:
