Kao tinejdžerka u svom dnevniku je zapisala: „Daj Bože samo da u životu svake večeri budem na sceni. Ništa mi drugo ne treba, samo da budem na sceni“.
“Naravno da mi je drago što mi se želja ostvarila. Gluma mi je poklon s neba. To je posao koji i nije posao. Čini vam se da bi to radili za džabe. A još kada od toga živite, to je pravo zadovoljstvo”, priča za “Vijesti” Jelisaveta Seka Sablić, jedna od najboljih srpskih glumica.
Tinejdžerska želja joj se ostvarila. Počela je da glumi sa 16. godina u amaterskom pozorištu „Dadov“, čiji je i jedan od osnivača. Diplomirala je 1965. kao najbolji student u klasi profesora Mate Miloševića i te iste godine debitovala u predstavi Aleksandra Popovića „Pepeljuga“. Četiri godine kasnije pojavila se na filmu, u „Vranama“. Uslijedile su njene kultne role u ostvarenjima „Maratonci trče počasni krug“, „Kako sam sistematski uništen od idiota“, „Davitelj protiv davitelja“...ali i uloge u serijama „Bolji život“, „Srećni ljudi“, „Lud, zbunjen, normalan“... Gotovo da ne postoji nagrada koju nije osvojila.
„Strahovito sam mnogo radila ove sezone i moram priznati da sam jako umorna. Prvi put ne ‘vatam mamac’ i iako mi nude uloge odlučno ih odbijam”, priznaje glumica čiju su karijeru obilježile komične uloge.
„Nijesam u privatnom životu vedrog duha. Vrlo sam ozbiljna, nerijetko i gunđalo, veoma često jako bijesna jer ne podnosim nepravdu i burno reagujem na nju. Često nijesam prijemčiva za ljude i nijesam sklona druženju. Nijesam nešto nikada bila šarmantna i slatka. Ali mnogi komičari su mrgudi - Nikola Simić, Zoran Radmilović, Cica Perović, Mija Aleksić”, kaže glumica, koja dok razgovara sa novinarkom “Vijesti” plijeni šarmom i uz smiješak odgovara na svako pitanje, pa je teško povjerovati da je “mrgud”.
Ili je kontakt sa novinarima i publikom, koja je strpljivo čekala da se fotografiše sa njom, još jedna briljantno odigrana uloga.
Na pitanje da li je teže nasmijati ili zaplakati publiku, Sablić odgovara da pravila ne postoje i da sve zavisi od toga da li je riječ o kvalitetnom projektu.
“Ako bih morala da biram, onda su to suze. Mislim da je teže rasplakati ljude. Danas ih je lako nasmijati, jer je smijeh postao jeftina roba. Ljudi se često smiju na najniži humor koji najbolje prolazi. Mi iz teatra ipak ne možemo da siđemo na tu trivijalnost. Ali, borim se i neću dopustiti da ne pređem tu rampu i ne zasmijem ljude”, kaže Seka Sablić koja bi se, da nije glumica, bavila organizacijom.
“Znam mnogo informacija, vrlo sam sposobna i prijatelji me pitaju za sve. Vjerovatno je to zato što sam ipak sama prošla kroz život pa sam navikla da budem ekonomična i pazim na sve. Zbog toga sam se vjerovatno okrenula tim praktičnim stvarima”, riječi su dive kojoj je
Vojislav Brajović prilikom uručivanja “Dobričinog prstena” kazao da je “radost, ponos i dika glumaca”. Ali, i ta glumačka dika je u jednom trenutku htjela da napusti scenu.
“Kada sam posumnjala u sebe, poželjela sam da napustim glumu. Prvo posumnjaju drugi u vas, pa vi u sebe i to tako krene. Pravi glumci ne žele sredinu - ili ćeš biti glumac od vrijednosti, ili nećeš biti glumac. Sjećam se tog momenta. Tada sam rekla sebi da ne moram da budem glumica, da mogu biti medicinska sestra, raditi neke niže poslove u pozorištu... I dan danas sumnjam u sebe i smatram da je to nešto prirodno, jer dok sumnjaš ti si živ”, kaže Sablić.
Istina je za nju jedina prava vrijednost i u glumi, i u životu, nešto bez čega sve gubi smisao.
Iako je ostvarila više od stotinu uloga, priznaje da je sa sinom Stefanom, uspješnim pozorišnim rediteljem, uradila možda i najljepše role. Jelisaveta je žensko ime nastalo od starohebrejske riječi eliseba, što u prevodu znači: Bog je moja zakletva, Bogu se klanjam.
“Ne klanjam se ja nikome, već sam samo zahvalna za sve što mi je život dao”.
Kultura je ranije bila na cijeni
U doba njene mladosti kultura je bila visoko na cijeni. Danas, neki drugi vjetrovi duvaju.
“Nekada su ljudi bili okrenuti kulturi, išlo se masovno u pozorište. To je bilo nešto što se podrazumijevalo. Sjećam se da smo u gimnaziji jedni druge cijenili po tome koliko ko šta zna, koliko je angažovan u kojoj sekciji, nagrada dobio, koliko jezika govori. Tačno smo znali ko koliko vrijedi. Sada to nijesu reperi po kojima se neko cijeni. Danas imate divnu djevojku, lijepo obučenu, usred Beograda, koja nikada nije ušla u pozorište. I to je nešto najprirodnije. Da ne govirm o knjizi ili tome slično. A sve je to počelo prije 90-ih.”
Nikad nijesam čuvala privatnost i tako sam je sačuvala
Iako će ove godine proslaviti pet decenija uspješnog rada, Seka Sablić nikada nije voljela komplimente, zato i ne pamti najdraži, a uspjela je da sačuva privatnost i bude nezanimljiva za tabloide.
“Nikada nijesam čuvala privatnost i tako sam je sačuvala. Shvatila sam da treba otvoriti vrata i tako će vidjeti da nema ništa zanimljivo. Imam naizgled konvencionalan život, nezanimljiv ljudima. U jednom kvartu sam rođena, tu sam učila školu, završila, i dan danas živim u tom kvartu”.
Bonus video:
