Ekipa britanskih filmadžija, nadgledana od strane Alfreda Hičkoka, je 1945. godine otišla u Njemačku da snimi užase koncentracionih logora. Iako je film u svoje vrijeme nazivan remek-djelom, nikada nije prikazan. Nakon nekoliko decenija u bunkeru, dokumentarac “Night Will Fall” će konačno doživjeti premijeru.
"U proljeće ’45...” čujemo glas naratora ispod slike idiličnog njemačkog krajolika u proljeće "...saveznici su napredovali u Njemačkoj sve do Bargen-Balzena. Uredni voćnjaci i sređene farme momentalno su ostavili pozitivan utisak na britanske vojnike. Sve dok nisu osjetili smrad..."
Tako počinje britanski film o Holokaustu koji je čamio na polici cijelih 70 godina, prije svega iz političkih razloga. Smrad je dolazio od izgorjelih leševa i od logoraša koji su bili zatvoreni u koncentracionom logoru Bargen-Balzen, tik pored onih urednih voćnjaka.
Dok su saveznici oslobađali jedan po jedan koncentracioni logor, britanski ministar informisanja Sidni Bernštajn (koji je kasnije osnovao televiziju Granada) izabran je da snimi film koji će dokumentovati dokaze o nacističkim zločinima.
Bernštajn je formirao imponzantan tim, sastavljen od budućeg laburističkog šefa kabineta Ričarda Krosmana (koji je napisao poetičan scenario) i Alfreda Hičkoka, koji je doputovao iz Holivuda da bi savjetovao Bernštajna o strukturi samog filma. Radni naziv je bio “German Concentration Camps Factual Survey”.
Tokom rada na filmu, konstantno im je stizao materijal sa terena. Britanske, američke i sovjetske trupe su im slale snimke i fotografije iz 11 koncentracionih logora uključujući Aušvic, Buhenvald, Dahau i Bergen-Belzen. Ti dokumenti su prikazivali mrtve, osakaćene, bolesne, ali i takve gorozote kao što su ostaci ljudskih tijela u pećima.
U jednom snimku iz koncentracionog logora Majdanek, vidimo velike džakove pune ljudske kose. Kosa je odsječena sa leševa, pažljivo je sortirana i izmjerena.
"Ništa se nije bacalo", čujemo naratora. "Čak su im i zubi vađeni iz vilica".
Bernštajnov film u jednom trenutku prikazuje gomilu naočara.
"Ako jedan od 10 ljudi nosi naočare", kaže narator, "šta mislite, koliko njih je ubijeno da bi se napravila ova gomila?”
Sedamdeset godina nakon što je sve ovo snimljeno, režiser i antropolog Andre Singer je napravio dokumentarac “Night Will Fall” koji će krajem januara biti prikazan na BBC televiziji.
Singer je intervjuisao preživjele zatvorenike, koji su se pojavljivali u originalnom, Bernštajnovom filmu. Jedna od njih je Anita Lasker-Valfiš (danas ima 89 godina), koja se sjeća dana kada su britanski vojnici ušli u Balzen-Bergen.
"To je bio nevjerovatan trenutak. Odjednom, čuli ste upozorenja na engleskom jeziku: "Ostanite mirni, ne napuštajte logor, pomoć samo što nije stigla". Nismo mogli da vjerujemo šta čujemo."
Lasker-Valfišova i njena sestra Renata su u Balzen-Bergen došle iz Aušvica, nakon što su nacisti počeli da se povlače pred Crvenom armijom. U Aušvicu, Anita je bila članica logoraškog orkestra i svirala je violončelo svako jutro dok su zatvorenici odlazili da rade, kao i kada su se vraćali u logor. Takođe je svirala i koncert za SS trupe.
"To je jako teško opisati", Anita Lasker-Valfiš priča o danu kada je osjetila slobodu.
"Provedeš godine spremajući se da umreš i onda shvatiš – još uvijek si tu. Imala sam 19 godina tad. Svaki britanski vojnik nam je izgledao kao bog lično. Nismo očekivali da ćemo doživjeti i preživjeti logor, ali jesmo. Bili smo tu i disali smo”.
Poslije rata, sestre su se preselile u Englesku, a Anita je postala istaknuti član Britanskog kamernog orkestra u kome je svirala, naravno, violončelo.
"Sudbina sestara Lasker-Valfiš je više izuzetak nego pravilo", priča Andre Singer.
"Mnogi logoraši su ostajali tamo i do pet-šest godina nakon oslobođenja. Oni najčešće nisu imali gdje da idu – posebno ne u Britaniju ili Ameriku. Nismo ih željeli”.
"Provedeš godine spremajući se da umreš i onda shvatiš – još uvijek si tu. Imala sam 19 godina tad. Svaki britanski vojnik nam je izgledao kao bog lično. Nismo očekivali da ćemo doživjeti i preživjeti logor, ali jesmo. Bili smo tu i disali smo”
Singer je intervjuisao još jednog zarobljenika Balzen-Bergena, Hrvata Branka Lustiga. U trenutku kada su saveznici došli da oslobode logor, Branko je bio toliko bolestan, da kada je čuo zvuke i buku po dolasku vojnika, pomislio je da je u raju i da sluša orkestar anđela koji svira trube. U realnosti, to su bile gajde koje su svirali škotski vojnici.
Mnogo godina kasnije, Stiven Spilberg je izabrao Lustiga (koje se tada bavio filmom), da bude producent filma "Šindlerova lista". Lustig ima teoriju zašto britanske vlasti nisu bile raspoložene da se prikaže Bernštajnov dokumentarac.
"U to vrijeme, Britanci su imali dovoljno svojih problema sa Jevrejima", kaže on.
Pod tim Lustig misli na agitovanje cionista da Jevreji dobiju svoju zemlju, a sve to dok je Velika Britanija imala protektorat na Palestinom. Britanske vlasti su strahovale da će ovaj film samo raspaliti to osjetljivo pitanje.
Singer kaže da je već dobio oštre kritike zato što je uvrstio Lustigovu opasku u svoj film.
"Nema nekakvih čvrstih dokumenata zašto film nije toliko dugo prikazan. Međutim, mislim da je Branko ipak u pravu.”
Singer dodaje da je 1945, sekretar za inostrane poslove dolazeće laburističke vlade Ernest Bevin bio anti-cionista i da nije blagonaklono gledao na stvaranje jevrejske države. Međutim, za to ne postoje čvrsti dokazi.
"Jedini zvanični dokument koji imamo na tu temu, jeste pismo ministarstva inostranih poslova u kom se kaže “da prikazivanje takvog filma nije dobra ideja”.
Bilo kako bilo, film kog oni koji su ga vidjeli nazivaju remek-djelom britanske dokumentarne filmske istorije, čekao je 70 godina na polici. Bernštajn je preminuo 1993, i Singer kaže da je do kraja života žalio što nije kompletirao ovaj dokumentarac.
Snimci iz Bernštajnovog nezavršenog filma dokazuju krivicu komandanata koji su vodili koncentracione logore, a koji su kasnije osuđeni u Nirnbergu i Linebrugu. Anita Lasker-Valfiš se sjeća koliko je bila preplašena dok je u Lineburgu svjedočila protiv komandanta logora Bergen-Balzen Jozefa Kramera, koji je imao nadimak "zvjer iz Balzena".
Njeno svjedočenje su potvrdili snimci iz filma, koji su bili potpuno kontradiktorni od Kramerove odbrane.
"Kramer je rekao da nije imao hranu, da nije imao čime da hrani zatvorenike i da je to jedini razlog zašto su oni u tako lošem stanju. Na snimcima iz filma se jasno vidi da to nema veze sa istinom", kaže Singer. Kramer je osuđen na smrt vješanjem 1945.
"Ja sam rođen 9. maja 1945, tako da pripadam generaciji koja je znala o tim događajima, ali moj odrasli sinovi na primjer, znaju vrlo malo. Trebaju nam ovakvi snimci da bi nove generacije bile upoznate sa istorijom”
Krosmanov scenario se završava sljedećim riječima: "Ako svijet ne nauči lekciju kojom nas ove strahovite slike uče, pašće noć. Ali mi koji smo uz božju milost preživjeli, sigurno ćemo naučiti".
Da li se Singer slaže sa ovom opaskom?
"Volio bih da je Krosman bio u pravu, ali nažalost poslije 1945. desilo se mnogo genocida, koje nisu spriječila saznanja iz Drugog svjetskog rata”.
Uprkos tome, Singer misli da ovi duboko uznemirujuće slike, koje na trenutke izgledaju jezivije od najgoreg filma strave i užasa, treba da se pogledaju.
"Ja sam rođen 9. maja 1945, tako da pripadam generaciji koja je znala o tim događajima, ali moj odrasli sinovi na primjer, znaju vrlo malo. Trebaju nam ovakvi snimci da bi nove generacije bile upoznate sa istorijom”.
Da li Singer misli da će se “Night Will Fall” prikazivati u školama?
“Mislim da hoće, iako postoji veliko protivljene, jer je film zaista uznemirujući. To je istina, ali mislim da ako film sagledamo u pravom kontekstu, on nam samo može pomoći da bolje sagledamo šta se desilo. Sve strave i užase rata možemo razumjeti samo ako vidimo ovakve slike i snimke", zaključuje Singer.
Bonus video:
