U filmu Milana Karadžića „Gorčilo - Jesi li to došao da me vidiš“, kako su nakon njegove premijere “skromno” zaključili stanovnici grada pod Trebjesom, pola je Nikšićana. Vjerovatno ne znaju da bi i Bora Stjepanovića, koji glumi Maksima Obada, mogli „prisvojiti“. Njegovi vode porijeklo od Ugrenovića iz Nikšića.
„U jednoj knjizi piše da su moji ispod Trebjese, a u drugoj iz Riđana. U svakom slučaju iz ovih su krajeva. Prije 300 godina su se odselili jedni ka Risnu, drugi u Bosnu, a treći u Rusiju“, priča za Vijesti Stjepanović.
Na sebi svojstven način, sa posebnim šarmom, ali i autoritetom, Stjepanović je odigrao Maksima, lika koga muče demoni prošlosti i koji na izmaku života pokušava da uspostavi mir sa sobom i savješću.
“Mnogo toga Maksim i ja imamo zajedničkog, a opet mnogo je toga što nas razdvaja. Blisko mi je sve to, mogu to da razumijem bez obzira što nijesam vjernik, što nijesam bio komunista. Ipak, sve je to dio nas“, kaže čovjek koji je za 69 godina života i pola vijeka glumačke karijere odigrao više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga.
„Mnogo sam radio sa Milanom Karadžićem. Više u pozorištu, manje u filmu. Valjda ćemo raditi i na televiziji zajedno. Jednostavno, to je reditelj sa kojim sam napravio najbolje uloge“, kazao je Stjepanović. Odavno nije snimao u Crnoj Gori i prijalo mu je to što nije morao da putuje 1000 kilometara da bi snimio neku scenu, što je bilo sve tu, „nadohvat ruke“.
U filmu „Jesi li to došao da me vidiš“ sa Stjepanovićem glume i njegovi nekadašnji studenti.
„Radio sam sa svojim starim prijateljima, sa svojim starim studentima, počev od prve (Andrija Milošević, Dubravka Drakić) do posljednje generacije (Kristina Stevović). Naučio sam studente da kada rade sa mnom nema odnosa profesor-student. Mi samo saradnici, kolege. Tako je bilo i kada smo igrali zajedno, a oni još bili studenti, a tako je i danas, kada više nijesam profesor. Trudim se da ne pametujem nikome, da ih ne učim ničemu više. Što sam ih naučio, naučio sam“, iskren je Stjepanović.
Toliko iskren da priznaje da ne voli često da daje intervjue i bude u medijima.
„Ne volim da sam, što kaže narod, zaprška u svakoj čorbi. Šta ja moram da imam mišljenje o svemu, a posebno ako sam namćor kakav jesam, pa imam i loše mišljenje o mnogo čemu. Zašto bih ja neke ljude grdio. Što je rekao papa, što ga zovu Franja - ko sam ja da sudim drugima“, riječi su čovjeka koji je sarađivao sa najvećim jugoslovenskim rediteljima. Glumcu, prema njegovim riječima, nije cilj glavna nego dobra uloga. Ne priznaje odrednicu „velike uloge“.
„Nije to estetska kategorija. Izvrsnost je estetska kategorija. Zato je važno biti dobar“, smatra glumac koji je dobitnik brojnih nagrada.
Radio je kao profesor glume u Sarajevu, Beogradu, Cetinju i Osijeku, jedan je od „krivaca“ što Sarajevo i Cetinje imaju pozorišne akademije, napisao je četiri knjige o glumačkoj umjetnosti (dvije su nagrađene Sterijinom nagradom za teatrologiju) i prije 20 godina je odlučio da se nastani u Crnoj Gori za “cio život“.
„Sigurno je da ću najduže živjeti u Crnoj Gori. Već sam tu 20 godina. Mnogi su se iznenadili, kada se osnivala škola i kada su me pitali na koliko dolazim, a ja rekao - na cio život. U čudu su me pogledali. Ko bi u Crnu Goru došao na cio život. Možda je to i nekakva racionalizacija. Govorio sam mojima, pa i da nije bio rat, da bih se pred kraj, pred penziju, povlačio prema moru“, kazao je Stjepanović.
Kaže da nema nacionalno osjećanje i ne voli svrstavanje u ove ili one vode, a nije ni jugonostalgičar.
„Nijesam jugonostalgičar jer to neke plaši, a ja ne bih želio nikoga da plašim da će sad da se povampiri Jugoslavija, niti bih želio da se povampiri. Vrlo važno. Samo da rata ne bude“, riječi su čovjeka koji je preživio jedan rat, doživio raspad svoje zemlje i bio nasilno mobilisan.
Slobodni umjetnik sa zaposlenom ženom
Stjepanović je sa penzijom dobio i primamljivo zvanje – slobodni umjetnik. Odgovara mu da glumi kada hoće.
„U tako sam lagodnoj situaciji – primam penziju i može mi se kada hoću da glumim. Ženi sam rekao da sam sada penzionisani profesor, ali i slobodni umjetnik.
Jedan satiričar je rekao da slobodan umjetnik može da bude samo onaj ko ima zaposlenu ženu. A, moja žena radi“, sa osmijehom je kazao Stjepanović koji se nikada pokajao što je odabrao da bude glumac. Mada mu je profesorski posao i prenošenje znanja, kako reče, možda prvo zanimanje.
Bonus video:
