Iza sebe ima više od 30 filmskih uloga, glumio je u mnogim TV serijama, ostvario veliki broj uspješno odigranih pozorišnih rola, jednako je uspješan i kao režiser. Dokazao se kao tekstopisac, oprobao se u ulozi voditelja kviza “Ruski rulet”, a pokazao je i da zna da se bavi marketinškim poslom.
Prije 62. godine, u Sarajevu je rođen Irfan Kurić, koji je u jednom trenutku života odlučio da ime oca uzme za prezime i danas ga svi u bivšoj Jugoslaviji, ali i šire, znaju kao Irfana Mensura. Kako sam reče, sarajevske dane pamti po “baraberluku” i tome da su ga u trećem gimnazije zbog nemirnih “pubertetskih bubica” izbacili iz škole, koju je završio u Nišu, a zatim slijedi Beograd i studije na Akademiji za pozorište, film i televiziju.
“U Sarajevu sam bio baraba i ponosan sam na svoj baraberluk kada sam bio mlad, jer sam uspio da pobjegnem od toga. Iako su ostali neki tragovi to neću nikada priznati. U Sarajevo rijetko odlazim jer ljude koje bih volio da nađem više nijesu tamo. Priznajem da sam jugonostalgičar, ali ne za prostorom i geografijom, već za ljudima koji su me okruživali“, priča za „Vijesti“ glumac koji je u prvoj srpskoj telenoveli „Jelena“ glumio jednu od glavnih muških uloga.
Od Zorana Radmilovića je naučio da je za uspješnog glumca bitno da na sceni bude čovjek koga igra, da „poništi sebe“ i te lekcije se uspješno drži.
„Ne priznajem Irfana Mensura privatno. Poštujem ga, ali ga ne priznajem. Mislim da sam važan samo kao Irfan Mensur na sceni. Ono što sam privatno je nešto što je samo moje, mojih prijatelja. Nedam se ja ljudima i ne stupam rado u kontakte. Prilično sam zatvoren i plašljiv, ne zato što sam nesiguran, već zato što svi očekuju da glumac bude neko ko će prilaziti nekome i zadovoljavati nečije potrebe, a ja mislim da sam samo dobar zanatlija koji umije da radi svoj posao pa bilo to na sceni ili ispred kamere”, iskren je glumac koji se osam godina bavio i profesorskim poslom.
Izveo je dvije generacije studenata koje je bezuspješno pokušavao nagovoriti da odustanu od posla koji traži toliko odricanja, a koji on ipak toliko voli. Smatra da je za sve u životu potrebna sreća, pa tako i za glumu.
“Mora onaj gore, koji upravlja svima nama, da nas pogleda odozgo, da jednoga dana pokaže prstom na nas i kaže: ‘Ajde sad, ako iskoristiš svoju šansu iskoristio si, ako ne, poješće te mrak’. Iako smo na mojoj klasi Danilo Lazović i ja bili najbolji studenti svi su počeli da rade i da prave karijere prije mene. Bio sam očajan sve do onoga dana dok me nije pogledao taj neko odozgo i rekao: ‘Aj sad ti’”, kaže glumac koji je svoju šansu iskoristio.
Jedno “neću” izgovoreno dvadesetak puta u sceni koja traje svega tri-četiri minuta u njegovom glumačkom prvijencu donijelo mu je četiri aplauza i ponude za nove uloge. Pamte se njegove filmske i pozorišne role. I on ih pamti i bira najdraže.
„Kada su filmovi u pitanju izdvojio bih nekoliko koji su mi dragi jer sam na neki način, svojim učešćem, stvarao vrijednost tog filma. To su ‘Čuvar plaže u zimskom periodu’, ‘Pas koji je voleo vozove’, ‘Miris dunja’, ‘Kraljeva završnica’. Kada je pozorište u pitanju izdvojio bih uloge Nahoda Simeona, Marsela Prusta, kneza Pavla i Pavla Isakoviča. To su predstave koje su na neki način obilježile moju pozorišnu karijeru u smislu i kreativnog i vrednosnog”, samo su neke od uloga na koje je Mensur ponosan.
Posljednjih 25 godina bavi se i pozorišnom režijom, po sopstvenom priznanju, možda čak intenzivnije nego glumom. Predstave koje rado izdvaja su “Plava ptica”, koja je bila hit u JDP-u, “Nižinski”, “Skupljač”, koja mu je donijela nagradu “Zoran Radmilović” i posljednja, “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”, koja je premijerno izvedena prošle sedmice.
“Režija mi u posljednje vrijeme sve više prija, kao i samoća koja mi je potrebna da se spremim. Ljepše je u pozorištu nego na filmu, jer se u pozorištu osjetim kao igrač, a to mi prija kao bivšem sportisti (bio omladinski reprezentativac u odbojci). U filmu je više zanatstvo u pitanju. Ne volim što na filmu, kao glumac, ne mogu da učestvujem u krajnjem produktu. Ja to nešto odradim i onda to ide u ruke nekih drugi ljudi, koji me isjeku, prekrate. Zato preferiram pozorište”, iskren je Mensur.
Toliko iskren da priznaje da ne voli ulogu Gavrila Principa u filmu Veljka Bulajića, “koja ga je pojela”, kao i da je svjestan da nagrade ne znače mnogo i da zbog njih glumac ne postaje cjenjeniji niti traženiji. Nagrade su, kako reče, samo potvrda da postojite i prilika da se makar 24 časa osjećate dobro.
Sebe ne smatra pjesnikom, već samo čovjekom koji može „muzici da pomogne da se neka misao uobliči“, ali pjesme za koje je napisao tekst, poput kultne „Plave ptice“ i „Ulice sa imenom sumnjivog heroja“ uspješno traju godinama. Za Đorđa Davida je za album „Balkan“ od devet pjesama napisao osam.
Za kraj razgovora otkrio je da će se uskoro „pozabaviti“ monodramom koju će za njega preraditi Miro Gavran, najizvođeniji hrvatski dramski pisac, i sa kojom će pokušati da obiđe region i malo više se „aktivira“ kao glumac.
Ateista koji vjeruje
Mensur se ne odvaja od brojanice na kojoj stoji Davidova zvijezda, polumjesec i krst i priznaje da ima svog boga.
“Vjerujem u boga koga sam izmislio, koji je skup svih vjera. Njemu se svake večeri pomolim za zdravlje mojih sinova, porodice, mojih prijatelja, za svoje lično zdravlje. Ja čak znam i kako on izgleda ali ga nikada ne bih nacrtao, niti pričao o tome. To je samo moje i ja to ne bih ni sa kim dijelio. Ja sam na neki način ateista koji vjeruje. Ne priznajem instituciju hrama, poštujem je, ali ne priznajem, jer imam svog boga i svoj hram”, kaže Mensur, dok pokazuje njemu najdražu brojanicu koju je uradio njegov kolega Bogdan Diklić.
Noć kada je izgubio pravo da bude čovjek
Jedne noći 1992.godine morao je napustiti Beograd.
„Te 1992. godine izgubio sam pravo da budem čovjek jer su neki ljudi smatrali da nemam pravo da postojim i to su mi jasno stavili do znanja. U to vrijeme zvati se Irfan Mensur u Beogradu bilo je nepristojno. A Beograd me odgajao, školovao, u mene ulagao. Nijesam sebe osjećao kao neko strano tijelo. Međutim, pojavili su se ljudi koji su smatrali da sam strano tijelo i to mi pokazali upotrebom sile. Na silu čovjek koji ima iole intelekta može odgovoriti povlačenjem i pristati na to da je poniženje u tom trenutku jedan oblik života jedini moguć. Ali treba to poniženje i preživjeti. Preživio sam i povratio se. Bilo je tužno i ružno, bio sam ponižen, ali sve je to prošlo mojim prevazilaženjem problema, odustajanjem od sredine koja me odgajala i školovala, pa onda i povratkom iz inata“.
Bez kulture nema ni države
“Ne pamtim vrijeme kada je kulturi bilo dobro. Ona je uvijek bila na meti raznih političkih strujanja, društvenih lomova i potreba. Mi smo navikli da preživljavamo. Na ovim prostorima te strukture nikako da shvate da države i naciona bez kulture nema. Svi pravimo države, nacione i nacionalnosti oslanjajući se na političke pamflete, a ne na kulturu koja bi trebalo da bude baza eventualnog stvaranja svega pobrojanog”, kazao je Mensur.
Bonus video:
