HRT-ov hit “Crno-bijeli svijet”: Serija koja se gleda porodično

Kada serija nosi naziv po jednom od hitova Prljavog kazališta, nije teško zaključiti što donosi gledaocima. “Crno-bijeli svijet” scenariste i reditelja Gorana Kulenovića, koja se prikazuje na HRT-u, vratila je mnoge u onu jugoslovensku mladost koje se rado sjećaju, a i zainteresovala mlađe generacije koje to nisu doživjele. Serija prati doživljaje dvije porodice za vrijeme 80-ih godina u Jugoslaviji, a prošle sedmice počela je sa prikazivanjem njena treća sezona, čiju premijeru je ispratilo skoro 300 hiljada gledalaca.

“Crno-bijeli svijet” rado je gledan i van granica Hrvatske, kritika je pohvalila ovu seriju koja je do sada pokupila i nekoliko nagrada, a posebno bitnu ulogu igra muzika. Tako se u seriji pojavljuju mnogi muzičari iz vremena “novog talasa”, likovi iz serije Kipo i Marina dobili su imena po pjesmama Azre, a svaka epizoda takođe nosi ime neke pjesme iz 80-ih. O seriji i novoj sezoni Kulenović je pričao za “Play”.

Odakle inspiracija za seriju “Crno-bijeli svijet”, kako je nastala ideja?

Osnovna ideja da radimo seriju koja se događa u prošlosti došla je od producenta Ivana Maloče, koji je predložio da je razvijemo u sitkom. Učinilo mi se da je to prejaka tema da ne bismo pokušali da je napravimo kao ozbiljnu, dramsku seriju. Kako su 80-te decenija o kojoj se svuda uvijek najviše govorilo, a gotovo niko se u igranoj produkciji nije pozabavio s njom, onda je odluka da radnju smjestimo u to vrijeme bila logična. Odmah sam koncept postavio tako da se obraća svim generacijama, i to je očito bio pun pogodak.

Što je novo što donosi treća sezona?

U smislu intimnih života naših likova rekao bih da uglavnom produbljujemo ili nastavljamo priče koje smo započeli u prve dvije sezone – Kipov i Marinin zajednički život, Jurina ‘borba sa sistemom’, Unine rokerske, glumačke i ljubavne peripetije, Jagodin pokušaj da se ostvari u poslu, Dominikovi problemi u nalaženju posla, Žacovi ljubavni problemi koji se prelivaju i na školu... U smislu društvenih događanja kroz koje naši likovi prolaze tu su ZOI u Sarajevu, Mimarina izložba i Izbor za Miss Yu u Zagrebu, svinjokolj za Dan republike, poziv u vojnu rezervu, nestašice, šverc, procvat privatnog preduzetništva... Za gledaoce u Crnoj Gori možemo najaviti i zanimljiv lik menadžera druge pratilje Miss Crne Gore, kojeg tumači Slaven Knezović, a koji će se pojaviti u šestoj epizodi.

Muzika je vrlo bitan segment u vašoj seriji, na osnovu čega ste odlučivali koje pjesme da ubacite?

Nekoliko je kriterijuma: koje su bitne grupe i albumi u te dvije godine kroz koje se događa radnja, koje pjesme su obilježile to vrijeme, koje odgovaraju atmosferi pojedine scene ili kao komentar na radnju određene epizode, čije pjesme uopšte možemo dobiti na korišćenje (zato nažalost nema Azre), i naravno lični ukus i preferencije.

Koliko ste zadovoljni rezultatima, reakcijama koje su dobile prve dvije sezone, da li su do vas dolazile reakcije ljudi i van Hrvatske?

Reakcije su nadmašile moja najoptimističnija očekivanja, puno ljudi se jako vezalo uz seriju, epizode gledaju sve generacije i to “familijarno”, zajedno, kao u dobra stara vremena. U tom smislu sam sa gledanošću tek umjereno zadovoljan jer mi se čini da bi sa boljom promocijom lako pridobili još i više publike. Reakcije iz regiona uglavnom imam iz Beograda jer nam od tamo naša Anica Dobra prenosi da ljudi prate i da su zadovoljni, ali i po Facebooku vidimo da se često javljaju fanovi iz Srbije, ali i ostalih bivših jugoslovenskih republika.

U seriji se kao likovi pojavljuju i neka poznata imena koja su obilježila muzičku scenu Jugoslavije tada, koliko ste gledali da budu vjerodostojni i da li su do vas stizale reakcije nekoga od njih? Koliko su ostali likovi bazirani na vašim iskustvia iz stvarnog života?

Spomenutih likova je bilo puno: Darko Rundek, Jura Stublić, Goran Bregović, Slađana Milošević, Gile, Davorin Bogović, Miša Aleksić iz Riblje čorbe, te u ovoj sezoni Nele Karajlić i Sanja Doležal... Trudili smo se, naravno, da budu što sličniji, i da ih ne odmaknemo od njihovih karaktera, a koliko smo uspjeli, to neka kaže publika. Nama se oni sami reakcijama nisu javljali, znam samo da su Davorin Bogović i Slađana Milošević bili zadovoljni, jer oni su nam i lično gostovali kao glumci u seriji (nisu, naravno, glumili sebe). Ostali likovi, pogotovo ovi naši glavni, su uveliko bazirani na mojim ličnim iskustvima, ali i iskustvima mojih koscenarista Igora Mirkovićai Renata Baretića. Obično je tako lik najživotniji, ako ga naslonite na nekoga koga poznajete ili iskombinujete nekoliko karaktera koje ste susreli.

Na seriji ste sarađivali i sa srpskim glumcima, takvih regionalnih saradnji sve je više, koliko su one bitne? Slažete li se sa onima koji kažu da je prostor od Vardara do Triglava isti kulturni prostor, iako više nismo svi u istoj državi? Koliko je danas naš svijet crno-bijeli ili je više siv?

Nažalost, radi ograničenja u budžetu nismo ni imali onoliko glumaca iz regiona koliko bismo voljeli da imamo, pogotovo što je uvijek najbolje da lik npr. iz Beograda glumi izvorni govornik. Mislim da će vam svaki sineasta reći da je regionalna saradnja pravo bogatstvo, jer nudi i nova lica (ili već poznata lica koja naša publika dugo nije imala prilike da gleda, kao u slučaju Anice Dobre) i veći izbor, a i uvijek je zanimljivo čuti neki novi dijalekt, govor, pogotovo ako za to ima opravdanja u priči. Slažem se da je prostor bivše Jugoslavije isti kulturni prostor, čisto i jezičkom logikom, ali i logikom što nas ipak puno uspomena na iste stvari veže. Moj utisak je da je naš svijet, pogotovo ovdje na Balkanu, ostao više-manje isti kao i prije 30 ili 50 godina - ne možemo mi bez crnila, i uvijek vrtimo iste gluposti i tako na kraju svi nekako završimo u “sivoj zoni”. Iako to često i nije samo pitanje objektivnih okolnosti, nego i subjektivnog osjećaja. U osamdesetima život sigurno, po nekim objektivnim pokazateljima, nije bio lagodniji nego danas, ali su i očekivanja ljudi bila drugačija i čini se da su se zato ljudi tada – naravno, generalno govoreći -subjektivno bolje osjećali.

Da li ste jugonostalgičar, što vam fali iz vremena bivše Jugoslavije osim, čini se, muzike?

Toliko se žalosnih i ružnih stvari dogodilo na ovim prostorima da je riječ “jugonostalgičar” prilično izašla iz mode. Ja sam bio odgajan u nekakvom jugoslovenskom duhu, nije se nikad između ljudi pravila razlika po nacionalnoj osnovi, ali su na žalost svih nas koji smo pokušavali u tom zajedništvu da pronađemo nešto lijepo i pozitivno, taj zajednički duh loši ljudi na svim stranama lijepo uspjeli da pokvare i on je opstao uglavnom samo u nekim našim malim kulturnim enklavama: rokenrolu, filmu, muzici uopšte, mada i to više na osnovu sjećanja. Čak su i u domenu sporta preživjela samo sjećanja na neke stare dane, timove, legende... Za 40-ak godina neće biti više nikoga ko će se moći sjećati i toga.

Poznati ste i kao autor prvog rok filma u Hrvatskoj “Pjevajte nešto ljubavno”, zašto muzika čini tako bitan segment vašeg opusa?

Ne znam, muzika tako dobro pristaje uz igranu filmsku formu da mi se uvijek nameće kao logičan pratilac gotovo svake priče koju pišem.

Odrastao sam uz sve te sjajne, vesele, lude ili tužne pjesme i izvođače, uvijek me fascinirala i ta vrsta stvaralaštva i pojam benda kao skupine ljudi s nekim svojim posebnim pravilima, i normalno mi je da se tim bogatstvom poslužim kako bih dočarao neku emociju, atmosferu...

Da li je aktuelna sezona serije ujedno i posljednja, da li ćete je okončati dešavanjima iz 90-ih na koje ste se u jednom momentu u seriji prebacili?

Bilo bi lijepo kad bi čovjek kod nas, kao što se to radi u uređenim sistemima koji imaju dugoročnu i tržišno orijentisanu programsku politiku, mogao da planira išta od ovoga što me pitate. Bilo bi lijepo kad bi nastavci sezona zavisili jedino od našeg kvaliteta i zanimanja ljudi. Onda bih sad već sjedio i smišljao sljedeću sezonu.

Onda bih vam rekao da će biti još recimo dvije sezone i da ćemo završiti priču prije ulaska u nesretne 90-e. Ovako to zavisi od puno faktora: ko će biti na pozicijama gdje će se odlučivati o tome, kakav će budžet biti moguće skupiti (jer je sve teže planirati nastavke u okviru budžeta koji je normalan za običnu dramsku seriju, ali je za ovako zahtjevnu seriju koja se događa u prošlosti vrlo skučen), hoću li radi stalno prisutne neizvjesnosti oko toga ostati bez nekih glumaca, koscenarista...

Regionalna saradnja je poželjna

Kakvi su vam planovi za ovu godinu, na čemu još radite osim serije “Crno-bijeli svijet”?

Kao samostalni umjetnik u prilično neurednom filmsko-televizijskom sistemu jako mi je teško govoriti o nekakvim konkretnim planovima. Trenutno čekam hoću li dobiti od HAVC-a sredstva za snimanje dugometražnog igranog filma “Smrt djevojčice sa žigicama” koji smo Zoran Ferić i ja napisali po njegovom istoimenom romanu, te razrađujem koncepte nekih novih serija, nadajući se da će se osim HTV-a kao do sad jedinog producenta s ovih prostora koji je producirao ozbiljne dramske ili humorističke projekte, pojaviti i još neki “ozbiljni igrači”.

Ulazak HBO Adrie je u tom smislu prvi dobrodošao pomak, a treba se nadati da će se u Hrvatskoj pojaviti još poneka ozbiljna produkcijska kuća. Nažalost, druge dvije velike televizije u Hrvatskoj, Nova i RTL, već godinama proizvode samo sapunice, koje ipak spadaju više u zabavni nego u dramski program. Bilo bi lijepo i da televizijske kuće i nezavisni producenti razviju i nekakav model regionalne saradnje pri proizvodnji serija, barem za projekte koji mogu biti zanimljivi većini gledalaca iz regiona. U takvim bi uslovima serija kao što je “Crno-bijeli svijet” mogla imati pristojniji budžet i mogućnost snimanja po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, što bi opet nama dalo priliku za neke smjerove priče za koje sada nemamo uslova.

Pa i sarajevsku smo Olimpijadu ove sezone odradili u enterijerima koji samo glume Sarajevo, a o odlasku npr. u Dubrovnik gdje bi cijelu epizodu zakuvali oko Dubrovačkih ljetnih igara, možemo samo da sanjamo.

Ranije nije bilo bolje, samo drugačije

Bez obzira na sve mane bivše Jugoslavije, redovno kad se rade ankete u bivšim republikama rezultati pokazuju da većina ljudi smatra da se bolje živjelo tada. Da li ponekad glorifikujemo taj period ili je zaista bilo toliko bolje?

Čini mi se da sam na to odgovorio u jednom od prethodnih pitanja. Ne može se objektivno reći da je bilo bolje: bilo je drugačije, neke stvari su bile puno bolje (kao muzika, kao potreba da se cijeni svaka stvar više jer ih nema nadohvat ruke ili u izobilju), neke stvari su bile gore, i sve je to pitanje subjektivnog doživljaja, a u to spada i životno razdoblje: većina ljudi se s većom radošću sjeća svoje mladosti, to je uvijek tako. A za sada očito te ankete većinom ispunjavaju ljudi koji su u Jugoslaviji proveli tu svoju mladost. Ne bi trebalo to mistifikovati.