Drakula: Neispričano (Dracula Untold, Gary Shore, 2014)
Ako se pogledaju savremeni horor serijali, nije teško zaključiti da se jeza postiže tako što se gledaocima serviraju maštovita kasapljenja. U takvom poretku stvari, ubistvo je važnije od ubice, dok kako zasjenjuje zašto.
Uprkos tome što danas, djeluju zastarelo i naivno, horor klasici kojima su definisani ikonički likovi Drakule, Frankeštajna i Vukodlaka, su imali kudikamo zanimljivije likove od svih ukletih lutaka iz sobe Emili Rouz.
Tadašnji autori su razumijevali da pored strave postoji i iskonska tragika različitosti kod čudovišta. Grof Drakula, besmrtni vampir koga u životu održava krv smrtnika, je u tumačenju Bele Lugošija prikazan kao relikt parazitne prošlost koja nikada ne umire.
Žeđ za krvlju nije bila blagoslov, već prokletstvo koje je njenog nosioca osuđivalo na patnju vječnog života. „Drakula: Neispričano" još jednom govori o legendarnom rumunskom grofu, pri čemu je fokus ovog puta na događaju koji gaje pretvorio u vampira.
Vlad Cepeš (Luk Evans) je nekadašnji janjičar koji vlada Transilvanijom. Kada turski sultan od njega zatraži porez i danak u krvi, Vlad odlučuje da pomoć potraži od čudovišta koje živi u pećini, a koje ubija kako Turke, tako i Rumune.
Ubrzo će saznati da je jedini način da spasi svoje podanike taj da izgubi sebe.
Ovogodišnji Drakula je režiserski debi Gerija Šora, dok su scenaristi takođe debitanti Met Sazama i Bark Šarples. Obično debitantska ostvarenja krasi originalnost ili nemarnost, ali ovdje to nije slučaj.
„Drakula: Neispričano" je film koji liči na sve ono što trenutno gledamo u bioskopima, pri čemu je napravljen pokušaj da se balansira drama Kopoline verzije sa akcionim sekvencama iz „Van Helsinga .
Prije svega, ton priče je istorijski, iako će opaske glavnih junaka izazvati podizanje obrva svakoga ko zna išta o Srednjem vijeku. Reći da Turci neće osvojiti nijedan grad u Evropi je previd kakav se rijetko pravi, ili možda prosječan američki scenarista smatra da su Atina, Beograd, pa i Istanbul, gradovi na Marsu.
Spektakularna borba Drakule sa turskim hordama liči na paranormalnu verziju boja na Kosovu, ali ostaje nedoumica zašto Vlad, s obzirom na moći koje ima, ne izađe kao pobjednik iz sukoba već prvog dana. Tako se pravi greška koja je prilično česta u savremenim superherojskim filmovima, a to je da se junacima daju moći koje bi, uz pravilno razmišljanje, dovele do kraja prije uvodne špice.
Zahvaljujući sigurnoj glumi Luka Evansa, odnosno njegovom smrtno ozbiljnom licu, djelo i pored scenarističkih trivijalnosti postiže ubjedljivost, mada se često žrtvuje logika.
Recimo, Vladova žena i sin se nalaze u kuli koju niko ne čuva, a ostaje potpuno nejasno kako su janjičari uspjeli da joj priđu. Sultan sve vijesti saznaje trenutno, pa se postavlja pitanje koja se mobilna mreža koristila u Otomanskoj imperiji. Takođe, kako se turske horde ne bi uplašile vrtloga slijepih miševa, sultan odlučuje da svim vojnicima stavi povez preko očiju, nakon čega počinje marš na Transilvaniju.
Prava je šteta što je Vladova taktika da se spusti u vidu tamnog oblaka i pobije vojsku, umjesto da iskoristi prednost poveza i vojnicima u prvom redu podapne nogu, nakon čega bi svi ostali popadali kao domine.Vrhunac besmisla nastupa u sceni u kojoj vidimo da Drakula može da kontroliše i vremenske nepogode, što opet dovodi u pitanje zašto sve nije riješio jednom jakom kišom.
U moru besmisla, po hororičnosti se izdvaja scena susreta u pećini koja pokazuje šta je film sve mogao biti. Razgovor Vlada i čudovišta krije više napetosti od svih nabijanja na kolac i pokazuje da je karakterizacija likova važnija od efekata.
Odnos Vlada i žene takođe doprinosi krajnjem pozitivnom utisku, ali u strahu da previše ne uspore film, razgovorima se ne daje previše vremena, već se insistira na akciji koja je često besmislena. Uprkos naslovu, „Drakula: Neispričano" je film koji je do sada nebrojeno puta ispričan. Predvidljiv, mada ne i iritantan, on se može dopasti onima koji vole natprirodnu akciju, kao i dramu.
Jedino čega nema je horor, ali to valjda i jeste razlog zašto se do sada ćutalo o prvim danima besmrtnog rumunskog grofa.
Ocjena: 5/10
Neuvjerljiva romantična storija
Najbolje od mene (The Best of Me, Michael Hoffman, 2014)
Za sve one koji romantiku cijene više od razvoja likova i elementarne logike, Nikolas Sparks je idealan pisac. U svojim romanima, od kojih je čak devet ekranizovano, Sparks govori o velikim ljubavima u malim gradovima.
U Nikolasovim djelima sve pršti od strasti, ali i metaka, zato što on ne oklijeva da svoje romantične priče učini zanimljivijim ubacivanjem akcionih elemenata. Takva kombinacija krasi i njegov roman „Najbolje od mene", po kome je snimljen istoimeni film.
Doson Kol (Džejms Marsden) preživljava eksploziju na naftnoj bušotini i dok se oporavlja u bolnici saznaje da je umro čovjek kod koga je davno živio, Tak (Džerald Mekrejni). Zbog toga se Doson, poslije dvadeset godina, vraća u grad u kome je proveo djetinjstvo. Tamo zatiče svoju prvu i nikada prežaljenu ljubav, Amandu (Mišel Monagen). Ona je udata i ima sina, a vratila se zato što je Tak testamentom tražio da dođe.
Čak i ako gledalac ne zna da je djelo nastalo po Sparksovom romanu, naslutiće to nakon prvih par minuta. Doson je momak koji radi na naftnoj bušotini, a u slobodno vrijeme čita knjige fizičara Stivena Hokinga (prije toga obično skine košulju kako bi se bolje fokusirao).
Kada bušotina odleti u vazduh, on riziku je život kako bi pomogao drugima, da bi nakon toga pao sa visine od preko trideset metara u more i preživio bez ikakvih posljedica.
Da bi čudo bilo čudnije, čujemo kako je Doson u vodi proveo puna četiri sata, pri čemu ostaje nepoznato da li gaje iko tražio. Nakon ovakvog uvoda, saznajemo da je Doson i dalje zaljubljen u svoju prvu ljubav, Amandu, koja prolazi kroz loš brak i jedva izlazi na kraj sa mužem koji pije.
Kada Doson i Amanda spletom okolnosti završe u istoj kolibi, publika saznaje za njihovu uzajamnu odbojnost. Kako bi se objasnilo zašto se ne podnose, režiser uvodi drugu vremensku ravan koja opisuje šta se desilo prije dvije decenije.
Mladog Kola glumi Luk Brasi, a mladu Amandu Lijana Liberato. Iako nije riječ o lošim glumcima, ovaj odabir uloga se u najboljem slučaju može okarakterisati kao nesrećan. Naime, Kol i Amanda iz prošlosti toliko malo liče na svoje sadašnje verzije da se prošlost više gleda kao alternativna istorija paralelnog univerzuma, nego kao nešto što se zaista desilo.
Konfuziju pojačava i to što Luk i Amanda, koji idu u istu srednju školu i treba zajedno da proslave maturu, očigledno nisu isto godište. Glumac koji tumači Luka je šest godina stariji, a u filmu djeluje kao da je šesnaest. Takođe, razlika u karakterima između mladog i starog Dosona je tolika da djeluje kako je Džejms, pored niza plastičnih operacija, u međuvremenu imao i lobotomiju.
Za akcione elemente u filmu zadužena je Dosonova porodica. Njihova mržnja prema Kolu se pravda time što „on misli da je pametniji". Kako Kol to neosporno i jeste, sve se svodi na ruralnu ljubomoru. Neobično je što porodična mržnja traje dvadeset godina nakon što se Doson vrati, što se teško može smisleno objasniti.
Paranormalni element, koji Sparks često propagira, ovdje se odnosi na to da se likovi sjete jedni drugih u ldjučnim životnim trenucima. Recimo, kada Tak upadne u more, padne mu na pamet pjesma koju njegova žena godinama kasnije pjeva. Slično prolaze Kol i Amanda, pri čemu je pomalo psihotično da je Doson dvadeset godina čuva kasetu sa njihovom omiljenom pjesmom.
Za razliku od sredine filma koja liči na „Mostove okruga Medison" nakon katastrofalne poplave, kraj je potpuno nadrealan i lako može izazvati transfer blama.
Fatalno ranjavanje ramena i predvidljiva hirurška intervencija će plitkoj romantici dodati novi nivo nepojamnog treša i ujedno dotući sve slučajne prolaznike koji su izdržali do kraja nadajući se boljem.
Ipak, zamjerati predvidljivost filmu kakav je „Najbolje od mene" bi bilo nepravedno i nepošteno. Naivnost i toplina, kao i lamentiranje nad prvom ljubavlju, su ono što ljubitelji Sparksovih romana vole da čitaju, a što im ovaj film pruža.
Van te matrice djelo, osim glavobolje, nema šta da ponudi, ali onima koji su umorni od cinizma i željni romantike, ništa drugo nije ni potrebno.
Ocjena: 4/10
Galerija
Bonus video:
