Vojnov za "Vijesti" o "antisrpskom" filmu: Zabranu "Mezimice" je organizovala mašinerija

Scenarista iz Srbije Dimitrije Vojnov suočio se sa zabranom projekta “Mezimica” koji je Filmski centar Srbije (FCS) na kraju priče proglasio antisrpskim. Ekipa filma je bila pod stalnim pritiskom, priča Vojnov, koji je, nakon što je FCS izmijenio scenario “Mezimice” bez njegovog znanja, pristao da bude potpisan pseudonimom. Uprkos svemu tome, film nije ni dobio šansu da nađe put do publike.

Vojnov, koji je autor scenarija za neke od najgledanijih filmova i serija u Srbiji i regionu (“Šišanje”, “Montevideo”, “Mali Budo”, “Jesen samuraja”, “Ederlezi rajzing”), govori za “Vijesti” o čitavoj situaciji.

Vaš film “Mezimica” proglašen je antisrpskim i zabranjen je, odnosno nije ni dobio šansu da bude snimljen. Kako biste našim čitaocima objasnili tu situaciju?

Ubrzo po dodjeli sredstava od komisije Filmskog centra Srbije, film počinje da dobija auru nečeg kontroverznog. Izvorno je taj utisak iskazao Dragan Bjelogrlić kome je nuđeno da igra ulogu glavnog negativca - odbio je ulogu jer je smatrao da taj lik ne smije da bude srpski policajac i da mora biti Albanac. Nekako se odatle, u koncentričnim krugovima, ta neka fama samo širila. Reditelj mi je govorio kako mu se javljaju neki ljudi, vrše pritiske, kasnije sam saznao da se razgovaralo i sa glumcima, sve u svemu od inicijalne opservacije jednog glumca koji je vratio ulogu, to se pretvorilo u jedan mnogo širi utisak, jednog dosta većeg broja ljudi iz raznih sfera. Na kraju je sâm Filmski centar Srbije počeo da tretira taj projekat kao problem. Prvo su dali interno jednom službeniku da čita scenario, on je rekao da je sve u redu, da nema ništa sporno, ali se onda sve intenziviralo kad je film “Teret” ušao u selekciju Kanskog festivala. Kada je javnost u Srbiji saznala da se “Teret” bavi temom slučaja hladnjača, paradoksalno se pojačao pritisak oko “Mezimice”. Upravni odbor FCS je tražio da čita scenario, zatim je scenario meni iza leđa i protiv moje volje izmijenjen, da bi na kraju u septembru, desetak dana pred početak snimanja, na volšeban način producent raskinuo ugovor sa Filmskim centrom Srbije i odustao od filma, obavijestivši pritom dio ljudi da je to uradio pod političkim pritiskom. Potom je negirao da je političkog pritiska bilo. Nikola Kojo i ja smo ustali u odbranu projekta, nažalost, bez podrške reditelja i producenta koji su se pravili kao da nije bilo političkog pritiska, a izostalo je i suštinsko razumijevanje kolega, izuzev par svijetlih primjera kao što su Srđan Dragojević i Sergej Trifunović, i stvar je na kraju privedena kraju onako kako je režim zamislio.

O čemu film zapravo govori i zbog čega je Filmski centar Srbije tražio da se mijenja scenario filma?

Riječ je o akcionom trileru o penzionisanom debeovcu koji radi kao makro. Kupuje djevojku od korumpiranih policajaca koji se bave trgovinom ljudima i tokom pripreme za uključivanje u svoj posao, u nju se zaljubljuje. Jednog dana trgovci ljudima dolaze po nju i otimaju je, jer se ispostavlja da su našli kupca za njeno srce. To je akcioni triler koji govori o herojima i zločincima, dobrim i lošim momcima, i kako se dešava u Srbiji, oni su svi bili Srbi. Bjelogrlićeva primjedba je bila da Srbi ne smiju biti prikazani kao neko ko trguje organima jer je to nešto što je u našem regionu pripisano Albancima. Kada je reditelj izvršio tu promjenu, ovaj film je postao priča o Srbima i Albancima, a kao takav je postao provokativan režimu koji se nalazi u vrlo delikatnoj situaciji u pregovorima o Kosovu. Dakle, kroz nametnutu izmjenu je ovaj film dobio predznak koji nikada nije imao i krenula je čitava agonija koja će vrhuniti političkim pritiskom da producent raskine ugovor. Kada sam postavio pitanje producentu zašto je to mijenjano, rekao mi je da je reditelj bio doveden pred svršen čin, da nije mogao da dobije nijednu dozvolu za snimanje ako to ne uradi. Na medijaciji pred službenicima Filmskog centra Srbije, sâm reditelj je rekao da je imao pritiske iz vrha vlasti da izmijeni scenario. Tada sam ja rekao da svakako želim da Filmski centar procijeni da li je njima u redu da se snima izmijenjen scenario, i ako im je u redu, da ću se potpisati pseudonimom. Filmski centar je sročio Aneks ugovora kojim sam ja prihvatio takav dogovor. I film je nastavio sa pripremama. A onda je sve obustavljeno. Inače, zanimljivo je čitati pisma Filmskom centru u kojima producent filma Svetozar Cvetković opravdava promjene izvršene meni iza leđa upravo objašnjavajući to kako su Albanci trgovci organima, a ne Srbi, o Kosovu govori kao o “Kosovu i Metohiji”, kao da je on poznati nacionalista, a ne ja. Ta pisma su kasnije dostavljena “Informeru” kako bih ja bio oblaćen kao izdajnik čiji je predložak bio previše izdajnički čak i za same saradnike i ta dokumenta je jedino mogao dati neko iz Filmskog centra Srbije, jer sam ih prvi put vidio baš u tabloidu. Uvod u zabranu Mezimice krenuo je iz jedne izjave neimenovanog izvora “Blicu”, rekao bih da je neko iz Filmskog centra koordinirao tabloidnu kampanju protiv ovog filma... Kasnije će me oblatiti “Pečat”, takođe režimski tabloid, a argumente koje su lansirali u toj štampi potom je maltene od riječi do riječi koristio Stevan Filipović koji je bio ljut na mene nekim drugim povodom. No, to je recept obračuna preko tabloida - otvori se sezona lova na nekoga, a onda se čekaju razni ljudi sa najrazličitijim motivima koji preuzimaju argumente iz “Informera” i tu priču nadalje perpetuiraju za neke svoje interese.

Kako to da, iako je izmijenjen scenario, FCS ipak nije podržao film?

To će ostati pitanje svih pitanja ali mislim da je na nekom sudbinskom nivou to dosta jasno. Smatram da reditelj od starta nije trebalo da pristaje da mu ljudi sa strane određuju kakav film će snimati jer ljudi sa takvim stavom obično loše završavaju. To je bio moj stav. Vjerovatno je bilo kakva interpretacija takve priče u tom trenutku bila neprihvatljiva. Nisu mogli da snimaju film sa srpskim policajcima kao negativcima u tom momentu, a plašili su se kako će za godinu dana izgledati film sa Albancima kao negativcima jer iskreno niko iz vlasti vjerovatno nema ideju kako će tada izgledati stvari sa Kosovom i da li će dotle napraviti neki dogovor.

Izjavili ste ranije, prije “Mezimice”, da je film “Teret” antisrpski. Stojite li pri tome i zbog čega?

“Teret” je film koji je snimljen, finansiran od strane Srbije i prikazan. Samim tim, nalazi se u potpuno drugačijoj poziciji u odnosu na “Mezimicu”. “Teret” je film koji se oslanja na slučaj hladnjače i koristi ga kao oslonac da bi ispričao jednu privatnu priču, a to je, po mom dubokom uvjerenju, dosta neodgovorno i prema Srbiji i prema tom zločinu kao takvom. U tom filmu ima jedan momak, panker, koji stopira hladnjaču sa leševima kako bi stigao do Njemačke. Film izgleda isto tako, kao mladi panker koji je odlučio da se preveze na priči o zločinu do velikog svijeta, a ne da se njime zaista bavi. Nisam siguran koliko je umjesno izvlačiti tu priču i koristiti je na takav način. Htjeli su da snime politički film, stigla je politička reakcija što dokazuje da su uspjeli. Inače, moram da kažem da su se momci koji su radili “Teret” vrlo fer ponijeli prema meni kad je cijela hajka oko “Mezimice” krenula, za razliku od mnogih.

S obzirom na to da živimo u vremenu (navodne) slobode izražavanja, misli, demokratije, kako se ovakav vid cenzure uklapa u sve to i šta ta cenzura i diskriminacija govore o društvu u kom živimo?

U komunizmu je cenzura štitila jednu ideju na kojoj je bilo bazirano čitavo društvo. Međutim, u današnje vrijeme cenzura je, prije svega, iživljavanje nad onim nad kim smiješ i nad kim možeš. “Teret” je imao uticajne strane koproducente, prije svih Hrvate i Francuze, i njima ljudi iz Filmskog centra Srbije ne smiju da stanu na sjenku. S druge strane, “Mezimica” je projekat bez tako uticajnih partnera, sa scenaristom koji ih već nervira oko nekih drugih stvari, i producentom koji očigledno loše trpi pritisak. Cijela ta mašinerija koja se tako organizovano ponaša prema Mezimici lako ustukne pred time da mora da crveni na nekom koktelu sa predstavnicima hrvatskog ili francuskog filmskog centra. Tako je i sa medijima. Stradaju ljudi koji rade svoj posao u interesu javnosti, a opstaju oni mediji koji imaju snažnu zaleđinu. Tako dolazimo u period u kome ćemo imati, s jedne strane, režimske medije i medije koje plaćaju stranci i eventualno lokalna opozicija da govore protiv režima. A to onda nisu mediji nego operacije, samo sa različitim predznakom. Oni koji samo žele da rade svoj posao ostaće nezaštićeni negdje u toj unakrsnoj vatri i stradati iz najrazličitijih razloga.

Očekujete li nastavak priče oko filma “Mezimica” i kakvim epilogom biste bili zadovoljni?

Ono čime bih bio zadovoljan je ishod koji je neizbježan, a to je da se raznim ostvarenjima Živojina Pavlovića, Lazara Stojanovića, Želimira Žilnika, Saše Petrovića itd. pridruži i “Mezimica” kao film koji su vlasti direktno onemogućile na onaj način koji im je u tom trenutku bio dostupan. Ni u SFRJ mi nemamo puno zvaničnih zabrana sudskim putem ali je opšte prihvaćeno mišljenje da se i drugi načini oprstrukcije filma smatraju zabranom. Vjerujem da će istorija tako tretirati ovaj slučaj i da će jednog dana i ljudi koji su za ovo odgovorni, kao i oni koji su se pri svemu tome kukavički držali, biti adekvatno kažnjeni i izopšteni iz javnog života. Ničija nije gorela do zore, jednom će i ovo proći, kao što je i sve ostalo prošlo.

Smatrate li da se ocjene da je nešto “srpsko” ili “antisrpsko” i slično, daju isuviše lako, pa i na osnovu ličnih interesa?

Hrvatski audio vizuelni centar već godinama ima projekte kojima ne odobrava sredstva dodijeljena na konkursu jer se završeni filmovi razlikuju od scenarija koji su predati, a to se obično dešava filmovima koji se tiču nekih tema iz Domovinskog rata. Dakle, u pogledu regionalnog finansiranja kinematografije, Hrvati su napravili prve korake u tom smjeru. Slični problemi postoje i u Makedoniji.

Kakva je politika u našim državama, ili konkretno u Srbiji, kada su takve stvari u pitanju i zar takvi termini, i još gore - cenzure, ne podsjećaju malo na razne ideologije iz istorije protiv kojih su se ljudi borili?

U Srbiji je film u kome su korumpirani policajci neizostavni dio priče, zove se “Južni vetar”, postigao najveću gledanost u proteklih 15 godina. I kada pogledate taj film, shvatite da “Mezimica” u prikazu kriminalnih djelatnosti korumpiranih plicajaca nije ni po čemu drastičnija od tog filma. To je uostalom i kritika zapazila jer sam ja učinio moj scenario za “Mezimicu” dostupnim čim je film zabranjen. Na mnogo mjesta je pravljena ta komparacija “Južnog vetra” i “Mezimice” i ljudi su se pitali u čemu je zapravo problem? “Južni vetar” je film koji je imao normalnu distribuciju, nesmetan marketing a direktor FCS Boban Jevtić se na socijalnim mrežama ponosio njegovom visokom gledanošću. Dakle, niko se tog filma nije stideo, a gledaoci su u njemu, kao uostalom i ja, izuzetno uživali. Dakle, sve je vrlo relativno i zavisi od ogromnog broja faktora. Ono što se u Srbiji gradi je jedna hijerarhija u kojoj se stvaraju filmovi za izvoz, kao što je na primjer “Teret”, sa kojim se naš FC šepuri po festivalima kao bastion slobode, a za unutrašnju upotrebu postoje ti megalomanski državni projekti koji se podržavaju na tzv. konkursima za nacionalni film koji su redom kontroverzni, i u čiju regularnost niko ne vjeruje. I oni bi najradije htjeli da narod ovdje ni ne zna baš mnogo o tome šta je to “Teret” i o čemu se tu radi, ako bi ikako moglo. I isto tako voljeli bi da nekako natjeraju narod da gleda te njihove nacionalne projekte. Ne ide im ni jedno ni drugo. Ali se zato spontano dešavaju fenomeni kao što je “Južni vetar” koji pokazuje da narod u Srbiji itekako voli srpski film i da je spreman da se masovno odazove i nekom projektu koji nije komedija ili neka kič-epoha.

Imate li neke planove za naredni period, neka nova ostvarenja na kojima radite?

Pravo da Vam kažem, iza mene je vrlo buran period koji je imao dosta ozbiljne posljedice i na moj rad, i na moj položaj. Srećom, trenutno sam uključen u nekoliko zanimljivih projekata koji mi daju snagu da istrajem i dalje. Jedna serija je na pomolu, radim i na jednom vrlo zanimljivom filmu. Nadam se samo da se politički pritisak okinut “Mezimicom” neće previše prenijeti na moje saradnike.

Tabloidi kreiraju sliku društvenih problema

Na neki način, politika koju vode vlade naših država je veoma slična. Prema Vašem mišljenju, zbog čega i koliko se to ogleda u umjetnosti i kulturi društva, pod tim mislim i na film?

Poslije dužeg vremena, u Srbiji je na vlasti garnitura koju istinski zanima umjetnost u ideološkom pogledu. Značajan dio podrške naprednjaci su dobili od kulturnih radnika koji su bili frustrirani u periodu Demokratske stranke gdje je kultura bila doživljena kao vid privrednog kriminala, a oni su željeli da bude instrumentalizovana za neke nacionalne ciljeve i slično. U tom smislu, činjenica je da su kulturna dešavanja kod nas ušla u jedan ideološki ritam, i imaju jasnu ideološku dinamiku koja je vrlo zanimljiva. Kad su na diplomatskom planu neki procesi koji neće obradovati suvereniste, pojačavaju se te teme. Kad se malo pojača nacionalna priča u diplomatiji, otvaraju se ventili za umjetnike sa drugačijim mišljenjem. Recimo, u vrijeme Demokratske stranke, serije na RTS-u su bili mahom neki Šotrini eskapizmi i seoske dramedije Radoša Bajića. Danas RTS ekranizuje klasiku, imate serije po Ćosiću i Mihailoviću, teške priče iz prošlosti, o licu i naličju rata, društvenim temama, prave se filmovi o Velikom ratu, sve to izgleda bitno drugačije i rekao bih bitno ozbiljnije. Na televiziji i filmu postoji žanrovska raznovrsnost. Sve je promišljenije nego prije. Dosta kulturnih elita iz vremena Demokratske stranke se prodalo naprednjacima i nastavili su sa radom, i neki segmenti kulture su namjerno ispušteni iz te ideološke kontrole. Recimo, pozorište ih umjereno zanima iako je, recimo, primjer Crne Gore bio suprotan - Đukanovićev režim je na svom početku bio ekstremno zainteresovan za pozorište jer mi živimo na podneblju gdje se pozorište izjednačava sa državnošću. U Srbiji je potpuno suprotno, recimo Narodno pozorište je pod Naprednjacima dostiglo svoj umjetnički vrhunac u proteklih nekoliko decenija pod vođstvom direktora drame Željka Hubača i postavilo niz provokativnih komada. Međutim, sve ono od čega se vlast plaši da bi moglo da razljuti njihove simpatizere, to je pod kontrolom. Otud im se nije dopalo kad su njihovi simpatizeri načuli da država finansira neki antisrpski film, naročito prošlog proljeća kad su pregovori o Kosovu bili u jeku. S druge strane, prethodna vlast je imala jedan sistem vladanja u kom je stalno pokušavala da okupi neke tobožnje progresivne snage i nalazila se stalno u nekim mučnim koalicijama. Naprednjaci rade drugačije, potpuno su deregulisali javni prostor, tabloide i rijalitije su pretvorili u alat za vladanje državom i odustali su od tog sakupljanja progresivnih (iako im ime govori suprotno) već su krenuli da stvaraju sve dublju kaljugu, raspiruju sve najniže porive i u tome generišu beskrajnu natpolovičnu podršku. Takav sistem vladavine dovodi do većine koja je stabilna. Tabloidi kreiraju sliku društvenih problema a onda se država hvata sa njima u koštac, ali ne u njihovoj istinskoj formi nego u onoj koju su prezentirali tabloidi.

Narod o prošlosti kako mu se sviđa

Da li smo kao društvo spremni za prihvatanje činjenica iz prošlosti?

Pitanje činjenica iz prošlosti je uvek neraskidivo vezano sa sadašnjošću i budućnošću, odnosno načinom na koji će one biti operacionalizovane. U slučaju postjugoslovenskog filma on je naslijedio tradiciju jugoslovenskog ratnog filma u njegovom pokušaju da izgradi narativ o tome šta se desilo u nekom ključnom periodu. U jugoslovenskom filmu kao ključni period izabran je rat, jer se tokom njega dešavala i borba protiv okupatora, i građanski rat i revolucija. U post-jugoslovenskom filmu osnovni akcenat je stavljen na priču o ratu za jugoslovensko nasleđe sa posebnim interesovanjem za srpsku krivicu. Sad se stvari malo mijenjaju pa odjednom socijalne teme preuzimaju primat. Fimski autori na postjugoslovenskom prostoru su započeli 21. vijek kao hroničari rata ali u njegovu treću deceniju ulaze kao borci za radnička prava. Očigledno da je strancima koji su im osnovna ciljna grupa pitanje rata malo dosadilo. Ključno je pitanje, ko treba da se suoči sa činjenicama iz prošlosti? “Teret” je, do sada, uspio da suoči manje od dvije hiljade ljudi u Srbiji sa činjenicama iz prošlosti, taj film nije ni pravljen da ga gleda masovnija publika, niti mu je primarna ciljna grupa ovdje. Dakle, ako bismo tražili osnovnu razliku između jugoslovenskog i postjugoslovenskog fima onda bih je ja prevashodno vezao za to da se film u SFRJ pravio da bi ga ljudi kod nas gledali, i to u velikom broju i kroz to se upoznavali sa slikom svijeta koju je želio da pokaže režim, dočim su filmovi post-jugoslovenskog perioda više namijenjeni strancima jer ih ovdje niko ne gleda, i tamo služe da pokažu kako su se autori privatno pokajali. Dakle, prihvatanje činjenica iz prošlosti je jedan privatni biznis kod nas, i narod u najvećoj mjeri mahom misli ono što je mislio i ranije, i gleda sliku prošlosti koja mu se sviđa.