Kratkometražni igrani film “Puna glava radosti” crnogorskog reditelja Branislava Milatovića biće prikazan večeras u okviru takmičarske selekcije četvrtog Festivala kratkog filma u Ljubljani, koji se održava od 20. avgusta, a završava se sjutra.
“Puna glava radosti” će se takmičiti sa još 23 ostvarenja u programu koji je fokusiran na filmove stvaralaca sa prostora bivše Jugoslavije.
Film se bavi odnosom psihijatra i pacijenta u jednoj neobičnoj seansi, a sa druge strane, kaže Milatović, predstavlja i “univerzalnu priču čovjeka iz dvadeset prvog vijeka kojem se kao izlaz iz egzistencijalnih nedoumica veoma često nude pogrešna vrata”. Takvu atmosferu, po motivima istoimene priče Ognjena Spahića, u filmu će prenijeti Slavko Štimac i Marko Baćović, a tim povodom Milatović je “Vijesti” govorio o očekivanjima, procesu stvaranja filma i saradnji sa ekipom, ali otkriva i da se priprema za upuštanje u dugometražna ostvarenja.
- Kao režiser, kako biste predstavili publici film „Puna glava radosti“, i šta gledaoci mogu vidjeti u ovom kratkom filmu?
Rediteljski gledano, ovaj film mi je predstavljao izazov budući da sam se zbog ogromne količine teksta u scenariju odlučio da ga snimim u jednom kadru. Međutim, ovakva odluka je inicirana prije svega atmosferom u filmu koja je ispovijednog karaktera, jer sam smatrao da se tako povećava emocionalni kapacitet filma gdje je realno vrijeme izjednačeno sa filmskim, pa je zbog toga gledalac postavljen u ulogu sudionika u priči.
- Po čemu je neobična i drugačija seansa između psihijatra i pacijenta u ovom filmu?
Pacijent nas, podstaknut površnom sugestijom svog nezainteresovanog psihijatra, vodi u naprasno zamišljen svijet, u idilične predjele tuđih života ispunjene problemima neke drugačije, poželjne svakodnevice. Pacijent priča život izmišljenih i dalekih ljudi vješto oslikavajući njihovu svakodnevnicu i psihička stanja nakratko zamjenjujući sopstvenu realnost sa realnošću priče.
- Kazali ste da film donosi i priču o prosječnom čovjeku 21. vijeka, kakav je to čovjek, kako ga Vi vidite i šta je dovelo do toga?
Film “Puna glava radosti” dotiče se s jedne strane pojedinca, člana sporo umiruće klase srednjeg staleža u tranzicijskim društvima evropskog Istoka, a s druge strane predstavlja univerzalnu priču čovjeka 21. stoljeća kojemu su kao izlaz iz egzistencijalnih nedoumica veoma često ponuđena pogrešna vrata. Njegov socijalni status je pozicioniran na tranzicijskom groblju srednje klase dok nailazi na nezainteresovanog doktora koji na njemu primjenjuje rutinske metode psihoanalitičarske prakse. Vjerujem da je glavni lik u mom filmu prototip prosječnog čovjek 21.vijeka.
- Kako je tekao proces nastanka filma, da li ste naučili neku tehniku od Štimca, koji nije „učeni“ glumac ali je jedan od najznačajnijih iz nekadašnje Jugoslavije?
Slavko Štimac je jedan od najznačajnijih jugoslovenskih glumaca, a ja sam svakako emotivno vezan za neke filmove u kojima je glumio. Kada sam se prvi put susreo sa orginalnom pričom, nametnula mi se ideja da on igra glavnu ulogu, što mi je donekle olakšavalo posao jer je kasnije i sam scenario pravljen i prilagođavan u odnosu na njegov glumački habitus. Takođe, njegov doprinos je bio značajan i u odnosu prema glumačkom partneru, Marku Baćoviću, budući da je praktično u svim filmovima sa samo dva aktera možda i najbitniji element glumačka hemija između partnera. Slavko Štimac je od rijetkih glumaca koji je godinama uspio da sačuva svoj glumački integritet, i da na filmu prije svega očuva emociju koja vremenom nije devalvirala.
- Kakva su očekivanja na festivalu u Ljubljani, da li ih imate?
Osim neospornog kvaliteta filma koji bi trebalo da postoji, čini mi se da se u posljednje vrijeme na određenim festivalima ‘a priori’ gleda i tematika filma, ponekad čak nezavisno od kvaliteta samog filma. Mislim da ni film kao umjetnost nije ostao izolovan od uticaja trenutka koje donose političke promjene u svijetu, pa je postala praksa da je tema koja se obrađuje sama sebi svrha, dok je sama filmska estetika ostavljena po strani, a to se posebno odnosi na filmove iz zemalja koje su nedavno izašle iz ratova. Iako smatram da su politički filmovi neophodni, politiku bi trebalo uzimati samo kao temu, a ne isključivo kao metod.
- A kakvi su planovi za budućnost, kada je u pitanju ovaj film ili neki novi projekti?
Film “Puna glava radosti” nastavlja svoj festivalski život, i već je izvjesno da će u narednom periodu biti prikazan na festivalima u Zagrebu, kao i na jednom od najznačajnijih festivala kratkog filma “Drama” u Grčkoj. U narednih nekoliko mjeseci imam u planu da snimim dva kratka filma - dokumentarni i igrani, čime ću zaokružiti jednu etapu u karijeru, jer već neko vrijeme pripremam scenario za dugometražni film.
Posljednjih godina Crna Gora je prepoznata po kratkim filmovima
- Koje su prednosti kratkog filma, po Vašem mišljenju, da li je i koliko prijemčiviji publici, možda bliži, uticajniji, i da li je doviljno podržan i praćen danas?
U istoriji kinematografije kratki film nikad nije predstavljao popularnu filmsku formu, a posebno je u posljednjih dvadesetak godina prestao da bude forma dovoljna sama sebi. Kratki film predstavlja, prije svega polazište, nerijetko i referencu, pogotovu za mlade reditelje i uglavnom predstavlja put ka dugometražnom filmu. Ali moram napomenuti da je posljednjih godina crnogorska kinematografija najviše bila prepoznata po kratkometražnim ostvarenjima, pa je kao logičan sljed došao i međunarodni uspjeh dugometražnih filmova Andra Martinovića i Ivana Salatića koji će u narednom periodu imati premijere na najznačajnijim filmskim festivalima.
Počelo je kao Spahićeva priča i završilo se kao moj film
- Kratki film “Puna glava radosti”, na neki način, nastavlja Vašu saradnju i sa Spahićem i sa Štimcem, kako je to doprinijelo ovom filmu?
Ako pisac orginalnog teksta i reditelj imaju različite poglede na film, milsim da je onda bolje ne ulaziti u tu priču. Reditelji ne treba da budu u službi ispunjavanja želja pisaca, pogotovo ako su koscenaristi. Smatram da pisci najbolje znaju kome treba povjeriti adaptaciju svoje priče.
Moja iskustva sa Spahićem su pozitivna, jer iako zajedno radimo na scenariju, na početku to uvijek počinje kao njegova priča, a završi se kao moj film. Ono što je najznačajnije, Štimac kao glumac nosi jaki, ali ipak svedeni emotivni unutrašnji naboj i intenzitet, koji je bio potreban ovom filmu, ne dajući tako težinu liku koja nije neophodna.
- U prethodnom kratkom filmu “Sve to”, takođe ste radili po priči Ognjena Spahića. Šta vas posebno inspiriše u njegovom peru i kako teče međusobna saradnja?
U ovom slučaju, kao i generalno u Spahićevom cjelokupnom opusu, likovi su zaokruženi i determinisani, što je za reditelja najvažnije kada je u pitanju književna adaptacija. Najteže je bilo prilagoditi samu narativnu strukuru filmskom mediju, a istovremeno ostati dosljedan osnovnoj ideji priče, a to je odnos realnosti i fikcije i tanka nit na kojoj se spajaju ta dva entiteta. Film na kraju nije previše odstupio od svog književnog predloška. Međutim, samo transponovanje umjetničkog djela iz jednog jezika u drugi sa sobom nosi neke neminovne promjene, koje u ovom slučaju, vjerujem, nisu narušile vrijednost same priče.
Prvi projekat “Bitter Frames Production”
“Puna glava radosti” je prvi projekat koji je nastao u okviru produkcijske kompanije “Bitter Frames Production” iz Podgorice. Film je podržan na konkursu Ministarstva kulture Crne Gore, rađen je u koprodukciji sa Montenegro Art Production i Radio Televizijom Crne Gore, a na njemu su radili: direktor fotografije Lazar Radić, producent Đorđe Vojvodić, izvršni producent Danilo Milatović.
Bonus video:
