Predstavljajući najznačajniju produkciju između dva festivala, Književni program Grad teatra doveo je pred svoju publiku ovog ljeta i mladog pisca Filipa Grbića (1984), dobitnika Nagrade “Miloš Crnjanski” za 2016. i 2017. godinu.
Ovaj diplomirani filozof na Univerzitetu u Beogradu, utoliko je zanimljiviji što je postao laureat jednog od najprestižnijih književnih priznanja u regionu debitantskim romanom „Ruminacije o predstojećoj katastrofi“ (izdavač “Plato”), sa kojim je bio i u užem izboru za Ninovu nagradu. Grbić se na književnoj sceni pojavio romanom, kako je na Trgu pjesnika istakla dr Nataša Anđelković, kritičarka i urednica u izdavačkoj kući „Plato“, koji donosi složenu i zanimljivu, temperamentno stilizovanu priču o mladim ljudima našeg vremena. Ona istovremeno skrozira kompletnu sliku stvarnosti, ne samo u našoj zemlji, nego i šire, i daje jedan kulturološki i politički pogled i osvrt na svakidašnjicu koju živimo. A književni iskorak koji predstavlja ovaj roman, napravio je pisac koji se ni po čemu ne uklapa u ono što čini tokove naše savremene književnosti, pa je, kako je izjavila, i za “Plato” kao izdavača bio rizik kada je odlučio da objavi Grbićeve “Ruminacije”.
Prema riječima Grbića, za njega je razlika između filozofskog i književnog govora, odnosno, filozofskog i književnog teksta, prestala da bude tako stabilna i stroga kao što je bila u vrijeme njegovih studija, i poslije diplomiranja vratio se i čitanju velikih romanopisaca i svojoj ljubavi, pisanju.
“Moj roman je za manje od godinu dana doživio dva izdanja, a ja sam bio šokiran kada mi je saopšteno da sam dobio Nagradu “Miloš Crnjanski”. Da bih preciznije objasnio šta pod tim mislim, pomenuću da sam prije nekoliko večeri na Gradu teatru pratio simpozijum o savremenom čitanju klasičnih djela u pozorištu, na kojem je kritičarka Maja Mrđenović pomenula vazalsko-intimističke odnose koji vladaju u crnogorskoj kulturi. To mi se jako dopalo, jer se te ocjene apsolutno mogu primjeniti i na srpsku književnu scenu. Možemo govoriti da tu postoje nekakvi književni karteli, i da se nagrade dodjeljuju po principu “ruka ruku mije”, a ja sam, recimo, članove žirija za dodjelu Nagrade “Miloš Crnjanski” upoznao tog dana kada mi je uručena, a koliko sam razumio, nagrade se u Srbiji ne dodjeljuju na taj način. Prije ove nagrade, moj roman su od književnog establišmenta javno podržali jedino Nataša Anđelković, kritičar Nikola Marinković, i pisac i kritičarMuharem Bazdulj. “Ruminacije” su naišle na zid ćutanja, i to je ta sprega koja postoji između medija, izvjesnih književnih redakcija i književnih kritičara. O “Ruminacijama” čak ni negativno niko nije htio da piše, i to me je natjeralo da se zapitam o odnosima moći na našoj kulturnoj i književnoj sceni. Ukoliko ne pišete na politički korektan način, ili ukoliko ne eksploatišete, uslovno govoreći, jeftine političke i društvene teme, recimo fotografiju udavljenog sirijskog dječaka na obali Turske, a ja mislim da je vrsta književnog beščašća koristiti nečiju tragediju zarad ličnog uspjeha, onda ne računajte da budete primjećeni”, kazao je.
Ako pisac, dakle, ne piše na “zadate teme”, ili ako ne servira javnosti jednu prilično simplifikovanu verziju događaja na ovim prostorima iz 90-tih godina, onda mu, kako je istakao Grbić, neće biti omogućeno da uopšte uđe u javni prostor.
“Otud nema ni negativne kritike, jer negativna kritika vas priznaje kao nekog ko ima legitimnu poziciju u tom javnom prostoru, i s kim bi se, ipak, u načelu trebalo razgovarati. Ali, kada podignu zid ćutanja oko vas, poruka je sljedeća: tebe ćemo pustiti da odumreš sam.
Poslije nagrade koju sam dobio stiglo je mnogo poziva za intervjue iz svih medija, međutim, još uvijek se niko od tih faraona i uticajnih ljudi iz srpskog književnog establišmenta nije izjasnio o mom književnom radu. Vjerovatno se neko nada da ću se zaustaviti na prvom romanu, ali već na jesen u štampu ulazi moj drugi roman, i to prvi put javno saopštavam upravo ovdje u Budvi”, ističe Grbić.
Diktatura političke korektnosti, prema riječima Grbića, srpske pisce u stvari pretvara u neku vrstu partnera režima u Srbiji, u njihovim smiješnim, teatralnim, komičnim i neiskrenim naporima da promovišu takozvanu “regionalnu saradnju”.
“U mom romanu nema ničega od toga, naprotiv, svjesno se i namjerno poigravam s nacionalnim stereotipima pokušavajući da napravim provokaciju. Pored toga, ovaj roman je realističan, a to takođe nije u modi. U našim književnim krugovima post-modernizam i post-moderna je posljednja riječ mode u književnosti, što je nevjerovatno.
Iako se značajna svjetska književnost duže od decenije nije oporavila od tih književnih eksperimenata sa jezikom i formom, koji su uglavnom rastjerali čitaoce i danas su prevaziđeni, što je realnost, i što je “živi život”, kako bi Dostojevski objasnio, na moćan način ušao u književnost sa piscima poput Edvarda Sent Obina, to se kod nas ignoriše. Mi smo srećna književna provincija, i još se bavimo post-modernom”, zaključuje Grbić.
Junak romana je zastrašen onim što se događa u našem svijetu
Sama priča Grbićevog romana je višeznačna i ide iznad pojedinačnih sudbina, jer se ukršta sa epohalnim kretanjem koje je ispunjeno haotičnošću, kriminalom, seksualnošću i politikom, a junak romana je osjetljiv na sve ono što ga okružuje - on ne može da nađe mir i spasenje u takvom svijetu i takvom društvu. Prema riječima Grbića, njegov junak je, s jedne strane, tipičan čovjek svog vremena, u onoj mjeri u kojoj on ne uspjeva da pronađe dublje sidrište u životu.
“Ima ironije u tim ruminacijama, crnim mislima i crnim slutnjama glavnog junaka, i onda se postavlja pitanje gdje je ta totalna katastrofa savremenog svijeta, da li je ona u tom iščekivanju da se desi, ili se možda dogodila još mnogo ranije. Ona se, međutim, i ne dogodi, ali je i to stalno iščekivanje katastrofe već samo po sebi već katastrofa, jer život prolazi u stalnoj prijetnji, u strahu, a junak romana je upravo to - čovjek koji je zaplašen od svega onoga što se događa u ovom našem svijeti, i zboga toga mora biti tragičan”, istakao je Grbić.
Bonus video:
