U okviru projekta “Evropski horizonti 1917 — 2017” Centar za demokratsku tranziciju, na čelu sa Milicom Bogdanović i Draganom Koprivicom, a u saradnji sa Media Solution produkcijom, snimio je dokumentarni film “Borba Mare Bogdanove”, koji nosi priču o antifašizmu, ali i borbi za prava i slobode žena, kroz priču Mare Laković.
Ova Cetinjanka bila je samouka žena koja na početku Drugog svjetskog rata ostaje udovica sa četvoro djece i u okupiranom gradu radi kao pozadinska radnica, prenosi informacije, hrabri porodice i održava vezu sa partizanima.
Kako se ističe u filmu, ona nakon rata odlazi u Lovćenac, u Vojvodinu, gdje nastavlja borbu zbog koje zamalo odlazi na Goli otok, a više o glavnoj junakinji i ovom djelu koje je 12. i 13. jula emitovano na prvom kanalu RTCG-a, za “Play” je pričala autorka, Milica Bogdanović.
“Kroz borbu malog čovjeka, film prikazuje kako su ljudi sa jugoslovenskih prostora kroz antifašističku borbu spoznali nove vrijednosti, osvojili mnoga prava i slobode, i pokazali da žene ne znaju samo da rađaju, već i da uče, da plešu i još bolje da pucaju”, ističe ona.
“Film podsjeća nove generacije kako su osvojena prava koja mi danas uživamo, ali i da je svako pravo i svaka sloboda uvijek polje borbe”, dodaje Bogdanović, a zatim ističe kako je došlo do ideje o snimanju ovog dokumentarnog filma.
“Mi smo ovim filmom, zapravo, htjeli da podsjetimo građane i građanke da antifašizam ne pripada prošlosti već da je to budućnost Crne Gore i da bismo bez antifašističke borbe bili osuđeni na razne nacionalizme koji priželjkuju suživot između vjera i nacija”, kaže Bogdanović, koja smatra da je suživot samo loša zamjena za istinski život.
"Htjeli smo da objasnimo i da se tokom antifašističke borbe nisu osvajali samo bunkeri, gradovi i sela, već mnoga prava i slobode za koja se mi i danas borimo”, poručuje ona.
Inspiracija za priču dokumentarca bila je knjiga "Orlov krš — 100 godina života jedne crnogorske porodice" Nebojše Bata Tomaševića.
"Bato je kao dječak postao ilegalac i partizan i kroz ovu knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, pogibiju starijeg brata — ilegalca, sestru Stanu, prvu ambasadorku socijalističke Jugoslavije, zatim porodične uspone i padove, avionsku nesreću u kojoj je poginulo više od pola mančesterovih fudbalera, a on nekako preživio, osnivanje "Yutela", Motovunske izdavačke grupu, raspad Jugoslavije, borbu za izgradnju pravednog i modernog društva...”, nabraja autorka.
“U mnoštvu zanimljivih likova izdvojili smo Maru Laković, koja je bila Batov uzor i veza u partizanskom pokretu, jer je njena privatna istorija zapravo proživljena istorija žena na ovim prostorima”, dodaje Bogdanović i priznaje, da iako je Mara rođena 60 godina prije nje, priča glavne junakinje joj je veoma poznata.
“Njena priča mi je bliska, jer u njoj prepoznajem djeliće života žena iz moje porodice ili okruženja. Jer tadašnja borba nije bila samo borba protiv fašista nego na neki način i borba protiv tradicionalog načina života sa dominantnom muškom ulogom”, smatra ona.
“Osjećali smo da bi priča o antifašističkoj borbi i ženama koje su kroz tu borbu o svjestile svoju ulogu u društvu i porodici, mimo onoga što je nametala patrijarhalna sredina, mogla da podstakne građane i građanke da makar razmisle o tome dokle smo mi nakon 70 godina stigli i kako se odnosimo prema onome što je u Drugom svjetskom ratu izboreno, a što mi danas uživamo”, objašnjava autorka dokumentarca.
Kako priznaje, kada su krajem prošle godine došli na ovu ideju, pred sobom su imali samo knjigu “Orlov krš”, kao izvor informacija.
“Knjigu u kojoj je pisalo da je Mare nakon rata sa mnogim crnogorskim porodicama iselila u Vojvodinu, u Lovćenac. Zahvaljujući kolonistima u Lovćencu i njihovoj bogatoj arhivi saznali smo da je umrla '96. godine, ali da je živa njena ćerka u Novom Sadu”, prepričava Bogdanović kako je došla do prvog sagovornika.
“Kad sam je pozvala i objasnila joj da bismo 70-ak godina antife i emancipacije žena prikazali kroz borbu njene majke, nije mogla da vjeruje. Samo je rekla: 'Ovo je neka namještaljka'. Od prvih snimanja do emitovanja prošlo je nekoliko mjeseci”, odgovara ona.
Bogdanović ističe i da je film objavljen i na Youtube kanalu nevladine organizacije CDT, kako bi svi zainteresovani mediji u regionu mogli da ga prikazuju, te da se tim projektom suprotstavljaju konzervativnim i nacionalističkim strujama u Crnoj Gori, ali i nametnutom konceptu pomirenja kojim se relativizuje zdravorazumska podjela na anti i pro fašiste.
"Naša obaveza je da nastavimo to da radimo, jer vjerujemo da ako se Crnoj Gori oduzme antifašizam, od nje neće ostati ništa”, poručila je Bogdanović.
Nekad smo slijepi za retrogradne trendove
Bogdanović se osvrnula i na odnos prema antifašizmu danas, tvrdeći da u odnosu na region “možemo da se tješimo da situacija i nije tako loša”.
“Trinaestojulski ustanak, simbol antifašističke borbe u Jugoslaviji je postao Dan državnosti Crne Gore, većina političara, makar deklarativno, ističu u govorima značaj antifašističke prošlosti, obilježava se Dan pobjede nad fašizmom, zabranjuju se pokušaji izgradnje spomenike ratnim zločincima”, nabraja ona, a zatim otkriva i drugu stranu:
“Već nekoliko godina se insistira na mantri o ‘nacionalnom pomirenju’ kao uslovu za razvoj društva. Svakodnevno se servira koncept po kojem nam niko ništa neće moći ako se ‘pomirimo’, ‘saberemo’ i mislimo isto. Za vlast je priča o pomirenju navodno preduslov boljeg života, a za opoziciju preduslov da smjenu Mila Đukanovića”.
Bogdanović navodi da je u takvim okolnostima manjina koja smatra da je podjela prirodna postaje ili ‘destabilizator države’ ili ‘saradnik režima’, pa se građani ne usuđuju da javno govore o tome da se zalažu za podijelu na anti i pro fašiste.
“Od te histerije pomirenja, ponekad kao da smo slijepi i na opasne konzervativne trendove - direktne ili indirektne priče o zabrani ili ograničenju prava na abortus, promocija porodičnih vrijednosti, prenaglašavanje važnosti porodice u odnosu na pojedinca/ke”, smatra ona.
“Takođe, vjerske organizacije su zadnjih godina dobile pojačanje u vidu raznih konzervativnih pojedinaca, pokreta i partija koji se npr. udruženi protive usvajanju Zakona o istopolnom partnerstvu i nerijetko u medijima dobijaju primat u odnosu na LGBT zajednicu ili institucije koje predlažu taj propis. Rame uz rame sa njima su i ‘antivakcinaši’ i ‘načitani’ retrogradni pojedinci koji su nakon veb-portala i društvenih mreža malo po malo počeli da osvajaju prostor tradicionalnih medija i da šire vjerovanja koja vrijeđaju zdrav razum”, zaključuje autorka filma uz poruku da se građani moraju suprotstaviti ovakvim pojavama.
Bonus video:
