Mogu li se, i na koji način, u vezu dovesti dvije naizgled nespojive pojave, eshilovska tragedija i rijaliti šou? Jedno je nesporno, rijaliti šou je postao ogledalo i „škola morala“ naših medijskim porukama zasićenih dana, kao što su, kvalitativno drugačije, u antičkoj Grčkoj to bile pozorišne igre i rituali izvođeni u slavu kulta boga Dionisa.
Preuzimajući moralnu ulogu i baveći se tragičkom sudbinom junaka i univerzalnim pitanjima ljudske egzistencije, antička tragedija je nudila gledaocima mogućnost da se uzdignu iznad svakidašnjice, da „pročiste“ svoje misli i u zbivanjima na pozornici potraže ključ za razumijevanje jednog višeg ustrojstva svijeta.
Dvadeset šest vjekova kasnije, pred očima milionskog auditorijuma zapletenog u mreže medijskih opsena, sukob mitskih junaka i bogova zamijenjen je rijalitijem. Trudeći se da po nalogu drugih odglume sebe, „junaci“ rijalitija se, inscenirajući „stvaran život“ i žrtvujući privatnost, slobodu i autentično ponašanje, nadmeću da bi osvojili novčane nagrade. Pored novčanog motiva, konstantna izolovanost i izloženost pred kamerama opravdava se sveprožimajućom nematerijalnom težnjom da se preko noći postane „zvijezda“.
Doslovno simulirajući „stvaran život”, učesnici se, prema zamisli kreatora medijskih tekstova i vlasnika medijskog kapitala, lišavaju individualnosti i autentičnog ponašanja.
Oni se takođe odriču mogućnosti traganja za bilo kakvim „višim“ smislom, prepuštajući se simuliranoj stvarnosti medijskih opsena. Nema tu mjesta smrti i stradanju, osim metaforički posmatrano, nema uzvišenih misli i junačkih djela; u grozničavoj potrazi za gledanošću „preduzeća privida“, proglašavaju nevažećim sve moralne vrijednosti, a stvarnost i život bivaju brutalno banalizovani i ogoljeni do besmisla. Zajedno s njima, smijemo se kada bi trebalo da plačemo, i plačemo kada bi trebalo da se smijemo.
Opravdanje se, bez obzira na sve ostalo, pronalazi u težnji za „totalnom zabavom“, privlačenjem oglašivača i zaradom novca.
Kada se „podignu zavjese“ i uključe kamere, u skladu sa osnovnim principom makijavelizma da „cilj opravdava sredstvo“, sve je dozvoljeno i moguće.
Ako po strani ostavimo razlike, pokušajmo da otkrijemo šta je zajedničko Eshilovim tragedijama i najgledanijim rijaliti emisijama u Srbiji, „Velikom bratu“ i „Farmi“? Junaci Eshilovih tragedija i navedenih emisija samo su prividno slobodni da čine to što čine. Njihov „život“ se odvija pod stalnim nadzorom i u sjenci nadređenih autoriteta. O njegovom krajnjem ishodu odlučuju drugi. Ako sudbina Eshilovih junaka zavisi od volje bogova, onda su djelanje i „sudbina“ učesnika emisija „Veliki brat“ i „Farma“ u najvećoj mjeri određeni voljom Velikog Brata i Zadruge, odnosno publike. Može li onda tu biti riječi o fenomenu tragičkog?
Opravdanje se, bez obzira na sve ostalo, pronalazi u težnji za „totalnom zabavom“
Kod Eshila, tragička situacija proizilazi iz konflikta između ljudi i bogova, budući da se junak-čovjek u svojim htjenjima suprotstavlja njihovoj volji. U „Velikom bratu“ i „Farmi“ nema nikakve „više spoznaje“ i uzvišenih ciljeva, „bog je mrtav“, prividno slobodni junaci ne odlučuju ni o čemu, već pristaju da se slijepo povinuju tuđoj volji. „Svevideće oko“ naših dana pred svoje „tragičke junake“ postavlja najbesmislenije zahtjeve. Ti zahtjevi zadovoljavaju egzibicionističke, voajerističke i fetišističke sklonosti učmale publike, koja iz svojih fotelja, takođe, odlučuje ko će se i kada „omaći“ sa „pozornice života“.
Stvarni život junaka današnjih rijalitija stapa se sa imaginarnom medijski posredovanom stvarnošću. Njihova „tragička krivica“ ogleda se u tome što su podlegli hibrisu prihvatanja simuliranog života lišenog slobode. Njihovo „potonuće“ odvija se pred očima milionskog auditorijuma koji je i sam „tragički junak“ jer svjesno pristaje da učestvuje u sopstvenom duhovnom poništenju.
(Autor je docent na Fakultetu pedagoških nauka Univerziteta u Kragujevcu, Jagodina)
Galerija
Bonus video:
