Posljednji put je stao pred filmske kamere prije dvije godine: riječ je o epizodnoj ulozi u francuskom ostvarenju „Čovjek koji je želio normalno da živi svoj život“. Ali, i tako malu ulogu jedva je dočekao, budući da od odlaska u penziju, nije radio ni na filmu ni na predstavi.
Zef Bato Dedivanović je u stalnom angažmanu nacionalnog teatra bio od 1972. Od tada je igrao u oko 100-njak predstava, a radio je i na filmu i televizijskim serijama.
Duhovit, visprena duha; u svakom trenutku spreman na kakvu ironičnu doskočicu.
Iako, kao vajkajući se, govori kako je ostario, te da „teksta ne mogu zapamtit’ đavo popio“, ipak se kroz njegove riječi da naslutiti ogromna žeđ za glumom: to je vidljivo, prije svega, kroz neopisivu strast kojom je protkana svaka riječ, pokret i pogled dok govori o svom pozivu, a koja ga, eto, nije napustila ni nakon toliko godina neželjene pauze.
Meni je predstavljao problem jezik, jer ja sam znao književni nikšićki. Ja sam više pažnje na dužine posvećivao, no sve drugo. Mi smo se u četiri sata dizali ujutro, gazili snijeg ispred hotela u Kolašinu, Drago (Malović), Veljko (Mandić) i ja, preslišavali se tobož
Razgovaramo u dnevnoj sobi stare porodične kuće u Staroj varoši na čijim zidovima su okačene uokvirene fotografije njegovih glumačkih ostvarenja, od najranijih, preko Kanjoša Macedonovića, do one koja ga je proslavila, Joksima iz serije „Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo“. Tu je i fotografija velikana crnogorske režije Živka Nikolića.
Počinjemo razgovor posljednjim glumačkim ostvarenjem, pitanjem kako je izgledalo, nakon toliko godina, stati pred kamere.
A kako? Eto, vidite, ovi moji me neće, a stranci su me našli preko beogradske agencije, zvali, ja se spremio, došli su za mene i pošao sam u Kotor. Dva dana je trajalo snimanje.
Ko Vas neće?
Ovi naši.
Koji naši?
Neće Đaga (reditelj Branislav Mićunović).
A zašto?
Tako, on misli o meni, kao ja o njemu.
Kako vi mislite o njemu?
Nikako. Zato što je takav. Imam pravo na svoje mišljenje. Nikakve predstave nikad nije radio. Odbio sam da radim u predstavi Izvanjac, jer je trebalo da igram nekakvog Zagarčanina. Govorili su da je lupež. Nisam htio to da igram. Nikad nijednog direktora nisam mazio. Plaćao sam i prije zbog toga.
Kad se još desila takva situacija?
Kad sam dobio Decembarsku nagradu 1978. Nijesu mi je priznali sve dok nije došao Stevan Kordić.
Je li bilo još takvih situacija?
Da ne valja situacija, vazda je bilo. Ja se nikome nisam povijao, ni savijao i nisam svakoga cijenio bez obzira na funkcije. I danas je tako - ne cijenim ove te ne valjaju, a valjaju li za drugoga, može biti, a je li taj moj kantar pravi i jesam li ja taj pozvan da mjerim, ne znam, ali uglavnom, ja koga prekrižim, prekrižio sam ga za sva vremena.
Izjavili ste jednom kako su tri slike sastavni dio Vas – rodni Zatrijebač, Stara varoš i Vojvodina. Koja od njih prevagne?
Ona đe sam čelom padnuo na prag - Zatrijebač. U Zatrijepču sam živio devet godina, pa smo pošli za Vojvodinu. Vojvodina mi je isto što i Zatrijebač, samo malo manje, jer sam djetinjstvo proveo tamo najljepše.
Da li se još tada, u djetinjstvu, moglo nazreti da će Vaš angažman biti umjetnički, da ćete se jednog dana okrenuti glumi?
Počeo sam kod učiteljice, Mare Đokić, pokojne, koja me je filtrirala, devet godina sam imao, kada sam počeo da recitujem kod nje. Ja sam imao volju da budem slikar pa nijesam. Lutao sam cio vijek. Ja sam kao dijete zaražen glumom i recitacijom i to me je ćeralo cio vijek.
Ćerao sam i fudbal, sa svakim đavolom se nosio, svašta sam činio, naravno, sve ljudski i pošteno. Niđe nisam uspio, osim u pozorištu kao glumac.
Sad kako se osjećate, glumac koji ne glumi toliko godina, u penziji?
To je nikakvi osjećaj. Đe si bio - niđe, što si radio - ništa.
Da li Vam fali gluma?
Fali, kako ne fali. Sad ne mogu, niti sam ikad mogao, igrat’ ljubavnika, nikad, ali đeda mogu glumit’ da se ne maskiram. Probama se sve stiče i uloga se nauči.
Znam da žalite što niste odigrali ulogu igumana Stefana. Postoji li još nešto za čim žalite u glumačkoj karijeri?
Žalim što nisam igrao Tartifa, ma ima još puno uloga.
Na šta ste posebno ponosni u karijeri?
Ponosan sam što sam ostao dosljedan sebi, da se ne ubačam nikome u krilo, iako me koštalo debelo i dan-danas ga plaćam.
A u životu, za čim žalite?
Isto tako i u životu, bio sam tvrdoglav, nama je to u tragu, imam brata koji je komad stariji od mene, kad se rodio bio je pogan. Pa je đed govorio kako svi imamo po jednu lobanju, ovi ima trostruku, jer je tvrdoglav bio.
Ima li sada straha od smrti, prolaznosti?
Ne, nego je prizivam, nego neće da dođe. Da počinu ovi od mene, a i ja od života.
Asocijacija, kad se kaže život, šta Vi kažete?
Reći ću samo stihove jedne moje pjesme.
„Kako da objasnim okupljenoj masi,
jednu čudnu misao što mi na um pade,
a da pri tom zaboravim ovaj život pasji,
pas mu jebo mater i ko mi ga dade.
Sve iz mene iskapalo
duša mi je ka rešeto,
ne znam je li ovo život pasji,
il’ sam ja to posta pseto.“
Eto, to je moje.
Stop, da se gleda Đekna!
Šta Vam je najteže palo kada je riječ o ulozi Joksima koja Vam je donijela popularnost širom regiona?
Meni je predstavljao problem jezik, jer ja sam znao književni nikšićki. Ja sam više pažnje na dužine posvećivao, no sve drugo. Mi smo se u četiri sata dizali ujutro, gazili snijeg ispred hotela u Kolašinu, Drago (Malović), Veljko (Mandić) i ja, preslišavali se tobož.
Kako ste doživjeli tada toliku popularnost?
Ne našla te nenadna, eto kako. Mi smo bili sa Šćepanom Malim na turneju po Hrvatskoj, po Dalmaciji, po Sloveniji i došli u Split, ali prikasnili i vrište oni: ’Đe ste? Čeka vas Boris Dvornik’, čeka da nas vidi. U Ljubljani su nas zaustavljali da dijelimo autograme. Pričalo se čak da je neki Crnogorac ženio sina u Splitu, a u 8 sati je rekao: ’Stop, da se gleda Đekna!’.
Kako su godine prolazile, je li Vam nedostajala ta popularnost?
Nedostajala i nedostaje bogami. Bilo je lijepo.
Šta mislite o crnogorskoj glumačkoj sceni danas?
Čini mi se dobro, jer ih ne gledam. „Budva na pjenu od mora“, e to je pravo, kakav Joksim, kakva Đekna, pri tome. Tu nema sem Dubravke Drakić, Mladena Nelevića i Ljiljane Blagojević, sve drugo je ispod svake kritike.
Biografija
Zef Bato Dedivanović rođen je u Zatrijepču kod Podgorice, 1939. godine. Osnovnu školu završio je u Zmajevu (Vojvodina), a od 1956. godine živi u Podgorici.
Izučavao je grafički zanat, završio Medicinsku školu, nakon čega je radio u bolnici u Titogradu.
Glumac Crnogorskog narodnog pozorišta postao je 1972. godine, od kada stiče popularnost – brojnim ulogama u pozorištu, na filmu i na televiziji. Poetskim stvaralaštvom bavi se, uporedo, od 1962. godine. Njegova deseteračka poema “Razgovor“, izašla je iz štampe 1997, a nakon toga doživjela je još dva izdanja – 2002. i 2007.
Bonus video:
