Mnoge generacije ga pamte po ulozi Baneta Bumbara iz kultnog serijala “Grlom u jagode”, a Branko Cvejić kaže da niko tada nije očekivao toliku popularnost serije koja danas budi nostalgiju i žal za “nekim normalnijim vremenima”. Nakon te uloge odigrao ih je više od stotinu i nikada ga ti likovi ne bi opterećivali, priča za “Vijesti” i priznaje da je oduvijek želio da bude glumac, kao i da u slučaju da se ne bavi tim poslom - ne zna šta bi u životu radio, ali sigurno ne bi bio inžinjer ili ljekar...
Za njegovo ime se vezuje i “povratak” Jugoslovenskog dramskog pozorišta čiji je direktor bio skoro deset godina. U tom periodu nije glumio, a objašnjava i zašto, te čime se vodio dok je pozorištem upravljao.
Doajen jugoslovenske glumačke scene posjetiće Crnu Goru u martu, u okviru revije predstava “Beoart” koja će od 8. do 11. marta biti upriličena u Podgorici i Budvi, kada će biti izvedene četiri od mnogih predstava nezavisne produkcije Beoarta. Cvejić igra u komadu “U agoniji”, nastalom po poznatoj drami Miroslava Krleže, a za koju je režiju i adaptaciju radila Ana Đorđević. Sa njim će scenu dijeliti Marija Vicković i Radovan Vujović, a zajedno će otvoriti reviju 8. marta u Budvi, u hotelu Mediteran, dok će dan kasnije komad izvesti i pred podgoričkom publikom u KIC-u “Budo Tomović”.
“Rediteljka ovaj komad nije vidjela kao ‘epsku priču jedne ljubavi’, nego kao dramu ‘u zoru savremenog doba kakvo danas znamo’. Dvoličnost, cinizam i pokvarenost obrazac je društvenog procesa ‘modernizacije’ koji je započet nakon Prvog svjetskog rata i čiju zrelu fazu gledamo upravo sada”, opisuju producenti.
Ovim povodom, Branko Cvejić govori za “Vijesti”.
Predstava zbog koje dolazite u Crnu Goru je komad “U agoniji” u adaptaciji i ređiji Ane Đorđević, po Krležinom djelu. Predstava nije izmještena iz epohe, no uprkos tome prikazuje i aktuelno, sadašnje vrijeme. Kakav je Vaš doživljaj ovog komada?
Ana Đorđević, koja je adaptirala i režirala predstavu, nije mijenjala Krležu osim što je otišla nekim drugačijim smjerom, tako da je na kraju predstava ispala triler što je vrlo zanimljivo. Kao da gledate neki zanimljiv i napet film kojem ne znate kraj, tako je ispala predstava. Ova predstava nosi i posebnu priču... Krleža je taj komad zapisao veoma davno, a onda je šezdeset i neke godine dopisao još jedan čin. Treći čin. Vjerovatno zato što je njegova žena igrala glavnu ulogu cijelog života, pa mu je vjerovatno ona i tražila. Taj treći čin se igrao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i ja mislim da se više nigdje nikad nije igrao. Uvijek su se igrala prva dva čina, koja su zapravo cijela drama. Ljudi su mislili da taj treći čin nije dovoljno dobro dodat... E sad - naša rediteljka i adaptatorka je to uradila malo drugačije. Ona je izbacila prvi i drugi čin i počinje od jednog samoubistva. Dolazi uskoro policija, događa se štošta i počinje treći čin. Bilo je vrlo zanimljivo kada smo igrali u Zagrebu jer oni igraju istu tu predstavu, ali oni igraju prvi i drugi a ne treći čin, dok mi baš ne igramo prvi i drugi ali igramo treći. To je vrlo interesantno i odlično je prošla predstava u Zagrebu. U pitanju je jedan mali festival koji se organizuje krajem jula, u bašti Krležine kuće i igraju se samo Krležine predstave.
Šta drugačije donosi ova revija “Beoart” produkcije?
Zanimljivo je to što se pojavio producent koji ima dosta, takozvanih, nezavisnih produkcija i bavi se zanimljivom produkcijom pri čemu ne bira samo ono što bi zasigurno prolazilo kod širokih narodnih masa. Boris Mišković, koji je na neki način savladao taj posao radeći godinama u Gradu teatru, je producent na raznim mjestima, ali samo pogledajte - on je kao producent radio i Andrića i Crnjanskog i Krležu. To je vrlo zanimljivo, jer Vi idete u nešto što ne garantuje da će vam vratiti uložena sredstva. Mislim da su sve predstave vrlo dobre i zanimljive, a na kraju krajeva vrlo dobro se i igraju već nekoliko sezona tako da je očigledno na pravoj putanji.
Kada je riječ o Vama, poznato je da ste igrali u mnogim filmovima, televizijskim serijama, a igrate i u pozorištu. Šta Vam daje više mogućnosti da izrazite sebe: gluma pred kamerama ili na pozorišnim daskama?
Ja ne vidim razliku. Gluma je gluma. Isti je posao u pitanju, samo su sredstva malo drugačija. Imao sam i jedno i drugo zadovoljstvo, i to veliko zadovoljstvo, a posebno što sam radio na mnogim uspješnim i smislenim projektima. Nije ni uspjeh toliko bitan koliko smisao jeste, jer glumci često moraju da rade nešto što u suštini i nema smisla, da bi preživjeli. Naravno, na neki način je potrebno i to nešto što nema smisla i što je neka vrsta najlakše moguće zabave.
Rekla bih da je Bane Bumbar, iako sa početka Vaše karijere, i dan-danas ostao najprepoznatljiviji... Šta je to što je taj lik učinilo toliko upečatljivim, pa je ostavio takav utisak, i na mlađe generacije i na one koje se vraćaju i iznova gledaju “Grlom u jagode”?
Kada smo radili na toj seriji niko od nas nije pretpostavio da će ona doživjeti tih 40 i nešto godina, da će biti toliko reprizirana i puštana... Kako godine prolaze ona je nekako sve bolja i bolja, rekao bih. Zbilja je tako, i to ne samo ovdje u Beogradu... Skoro sam bio u Sloveniji, u Ljubljani. Ljudi ovdje ne bi vjerovali koliko je ta serija tamo ostala upamćena. Mada, danas se to pretvara u neku nostalgiju jer vrijeme prolazi. Danas je ta serija kao dodatak nostalgiji, što je još više čini. Ta serija danas predstavlja i sjećanje i žal za nekim lakšim vremenima. Mislim. Meni lično se uvijek čini da je tada bilo mnogo ljepše. Zapravo, možda sam bio mnogo mlađi pa mi je bilo ljepše, pa mi i sada izgleda ljepše. Kada ste 40 godina mlađi sve se čini i jeste ljepše. Svejedno. Ipak je bilo to neko jednostavnije vrijeme. Na kraju krajeva, svi smo mi živjeli neki normalniji život nego sada. Možda nam je to više prijalo. Možda i uobražavamo sada da je to sve bilo normalnije, jer je prošlo i jer se stvara nostalgija i žal... Ko zna. Ali postoji to.
Postojala je i neka zanimljiva priča o grupi glumaca koji su sebe nazvali “Bojanove babe”, čini mi se. Da li ta priča nalazi uporište u ovoj Vašoj ulozi ili je nešto drugo u pitanju, da li biste podijelili?
(smijeh)... Druga je priča u pitanju. Kad se Bojan Stupica, koji je osnovao Jugoslovensko dramsko pozorište, vratio posle jedne nove godine, on je okupio i angažovao nekih 10 mladih glumaca među kojima sam bio i ja. To su bili glumci sa druge ili treće godine akademije, različite klase, sada su to glumci koji su apsolutno nosioci repertoara posljednjih godina. Bili smo vrlo popularni pa su nas novinari zvali “Bojanove bebe”, a onda sam ja za jedan intervju rekao da smo posle svih ovih godina postale “Bojanove babe”.
S obzirom na to da je mnogo uloga iza Vas, raznih uloga i mnogo iskustva koje sa njima ide, da li i koliko sve to u nekom momentu počinje da opterećuje? Da li je breme nositi sudbinu mnoštva tih likova, posebno znajući da se televizijska publika lako vezuje?
Ne, ne opterećuje me. Baviti se time profesionalno je drugačije. Ja jedno vrijeme nijesam ni igrao u pozorištu, jer sam bio direktor pozorišta i smatrao sam da nije dobro da tada igram uopšte, pogotovo u svom pozorištu. Ali, kako sam prestao biti direktor počeo sam ponovo da igram. Sada igram po sedam, osam različitih komada u isto vrijeme. Naizgled, to treba da mi bude veoma nezgodno, ali nije. Osim kada igrate na televiziji, odnosno u serijama, pa narod gleda i navikne se... Onda vas i prozivaju tako tim imenima i za njih ste taj lik, ako je serija ispala popularna. Oni vas onda i posmatraju kroz taj lik.
Kada ste već spomenuli JDP, rekla bih da tada za Vas nije bilo upitno treba li igrati dok vodite pozorište. Pored toga, koji su bili Vaši principi tada, kakva je bila unutrašnja politika pozorišta, šta ste smatrali obaveznim da bi se radilo kako treba? Istakla bih i da se za Vaš “mandat” često vezuje da ste JDP vratili na mjesto koje mu je pripadalo...
Prije svega, nijesam ja ništa novo izmislio. Bila je samo jedna otežavajuća situacija u svemu tome... Pozorište je izgorelo. Sama gradnja je jako dugo počinjala. Prijetilo je da možda nikad više neće postojati pozorište osim ta neka mala scena, teatar “Bojan Stupica” na kojoj su se igrale neke predstave koje su mogle. Ta mala scena nije mogla da iznese sve predstave koje je Jugoslovensko dramsko pozorište inače igralo. To je bila otežavajuća okolnost. Ja sam i prije toga, dok je Jovan Ćirilov bio upravnik, a inače je bio sjajan upravnik, ponešto radio sa njim i bio sam mu pomoćnik, na neki način. Bilo je važno što brže, ako ne odmah, vratiti JDP na ono mjesto na kojem je uvijek bilo. Igrali smo ranije i klasičan i najsavremeniji mogući repertoar, jer smo imali dvije scene na kojima smo izvodili različit repertoar, a koje su nam to omogućavale. Igrali smo i najklasičniji mogući repertoar samo na moderniji način. Po tome smo bili i poznati. Isto tako nam je bilo jako važno i da se vratimo u region. Vrlo lako se vratiti, ali morali smo da imamo predstave, a da bismo imali predstave morali smo da imamo scenu. Imali smo i scenu pa smo novu scenu imali relativno brzo, pa smo brzo napravili i neke nove predstave, i to nove predstave koje su bile dobre. Onda smo vrlo lako uspostavili veze koje smo i ranije imali, sa Sarajevom, Ljubljanom, Zagrebom... Neke se nijesu nikada ni raskidale, kao sa Podgoricom na primjer...
Ono što sam ja kao upravnik radio nijesam sam izmislio. Želio sam samo da predstave režiraju najbolji reditelji i da u njima igraju najbolji glumci. Ako nemate najbolje glumce onda treba da ih nađete u nekom drugom pozorištu i da ih dovedete. To jeste malo skupo, ali to je garant najbolje moguće podjele koja garantuje dobru predstavu. Kod nas su igrala stvarno najzvučnija imena što je oduvijek i zadatak Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Iako odavno nije bilo Jugoslavije, moglo je da ne bude ni pozorišta, međutim mislim da to pozorište nije ni dobilo ime po zemlji Jugoslaviji, već po ideji koja je postojala mnogo prije te zemlje. Ja sam se trudio da se to ne promijeni. Ne treba mijenjati nešto što je poznato i kvalitetno i što postoji kao takvo u svijetu. Kada smo ušli u asocijaciju evropskih pozorišta koja predstavlja izuzetno cijenjenu i poštovanu mrežu, oni vas svi znaju kao Jugoslovensko dramsko i onda treba da promijenite to ime kao broj telefona što biste promijenili. Pa i tada treba sve da obavještavate i napominjete kako glasi taj novi broj. Ne ide to baš tako.
Zatim se ponovo vraćate i posvećujete glumi. Kakav je bio taj povratak, odnosno da li Vam se promijenila perspektiva pogleda na glumca, posebno nakon pređašnje uloge direktora pozorišta?
Nije toga bilo. Ja sam se i kao direktor pozorišta prilično ponašao kao glumac, iako nijesam igrao. Nekako sam uvijek imao razumijevanje za glumca. Znate, nigdje u svijetu pozorišni glumci nijesu mogli i ne mogu da se obogate, nažalost, ali su mogli i mogu da žive. Kod nas vrlo teško i da žive pozorišni glumci. Ako bi neko dobio neku dobru ulogu na televiziji vi možete i imate moć kao direktor da mu zabranite da ode i radi to, i kao treba da ga koristite, ali ja mislim da to uopšte nije u redu. Nije u redu. Na kraju krajeva, i pozorištu koristi kada glumac postane šire popularan i kada više ljudi zna za njega, a da nije samo pozorišna publika. Naši glumci su tako snimali sve moguće filmove i serije i to su dobro radili. I tako je uvijek bilo. A ja nijesam osjećao razliku kasnije kada sam se “vratio” glumi.
Nakon toliko uloga i rada, šta Vam sada predstavlja izazov?
Nijesam nikada zamišljao sebe kako moram da igram jedno ili drugo, šta god to bilo. Ipak, uvijek ste nekako limitirani u ulogama, na primjer svojim godinama. Ja sada mogu da budem uglavnom u ulozi djeda. Šalim se malo. Ima ljudi koji prestanu da se bave glumom kada dođu u neke godine, ili ih više neće, ili ih je pregazilo vrijeme, ili oni neće da rade... Ja bih volio da radim do kraja svog života. Ne razmišljam o primirenju.
Vi ste iz umjetničke porodice. Naime, otac Vam se bavio muzikom, sami ste se rano vezali za pozorište, pa i za scenu, a to se nastavilo i kroz srednju školu. Da li možete da prepoznate taj trenutak u kojem ste postali svjesni da je gluma Vaš način da se izrazite i da je to poziv kojim ćete poći?
Oduvijek sam ja to želio i znao. Mislio sam o tome još kad sam bio sasvim mlad. I kao mali u školi recitovao sam gdje sam stigao, a onda su došle i dramske sekcije i sasvim sam siguran da sam oduvijek želio da se bavim glumom. Družili smo se uvijek lijepo u toj Petoj beogradskoj gimnaziji, znao sam i tada. U isto vrijeme su u mojoj generaciji i dva vrhunska filmska reditelja Srđan Karanović i Goran Marković, pa bih rekao da je to bila jako zanimljiva škola u to vrijeme i za tu generaciju.
Možda uobičajeno pitanje, ali kako sam pročitala negdje da ste se bavili sportom, da li biste se tu oprobali da nijeste glumac? Odnosno, da nijeste glumac šta biste bili danas?
Ne znam šta bih bio. Da nijesam glumac... Stvarno ne znam. Možda bih bio nekakav pravnik ili tako nešto. Sigurno je da ne bih znao da budem bilo kakav inženjer, a ni ljekar.
Sreća pa nijeste, već uživamo gledajući Vas u raznim ulogama koje ste nam donijeli. Da li biste imali neku poruku za publiku u Crnoj Gori, i za čitaoce uopšte?
Opšta neka poruka je uvijek: Radite ono što želite i što volite i sigurno ćete uspjeti u životu.
Ako nema domaćih tekstova, pozorište ne može ići naprijed
Govorili smo o tome kako je nekad bilo, a kakvo je današnje stvaralaštvo i u kinematografiji i pozorištu?
Da ne pretjerujemo u svemu tome, ali ja mislim da dobro pozorište postoji samo onda kada u repertoaru koji radite i koji nudite imate klasiku poput Šekspira i Molijera, ali i domaće tekstove. Ako nema dosta domaćih tekstova onda to pozorište, neću da kažem propada, ali u tom slučaju to pozorište ne može ići naprijed. Pozorište ide naprijed samo ako se igra mnogo domaćih pisaca i to je veoma važno. Vrlo je bitno što je Jugoslovensko dramsko pozorište uvijek imalo neke svoje pisce. Vrlo je značajna ta simbioza koja je postojala u moje vrijeme između pozorišta i velikih pisaca tog vremena, i u posljednje vrijeme između pozorišta i Biljane Srbljanović. Igralo se dosta njenih tekstova što mislim da znači i pozorištu i njoj...
Pojave se tako veliki pisci, kao što je bio Aleksandar Popović pa onda dugo vremena nema nikoga, pa se pojavi Dušan Kovačević, fantastičan veliki pisac posle kojeg isto teško da će uskoro biti neko toliko značajan. Ipak, vrlo je bitno njegovati mlade pisce, igrati ih. Dobra drama, to ništa ne znači ako se ne igra. Publika to mora da osjeti.
A kako doživljavate publiku danas?
Mislim da pozorište ako je dobro uvijek ima publiku. Ljudi vole da kažu da je pozorište u krizi pa i da su karte skupe. Karte za pozorište nijesu skupe. One bi zapravo trebalo da budu mnogo, mnogo skuplje. Recimo, strašno je kada vidite, kao prošle godine, akciju kakvu je imalo Jugoslovensko dramsko pozorište sa Raiffeisen bankom da karte koštaju 100 dinara. Kada je to bilo objavljeno red je bio ogroman, stotinama metara se prostirao. Nažalost, tada se vidjelo da ljudi vole da idu u pozorište, ali izgleda da stvarno jeste skupo. Nekada je to bilo drugačije. Nekada se stvarno išlo u pozorište. Išlo se preko sindikata, išlo se kolektivno. Sada se to promijenilo. Mada, i dobro je da jeste... Idu oni koji vole.
Javnost ne treba da interesuje sve iz mog života
Uz velika imena i posao kakav je scena i gluma, često idu i razne propratne afere, krupni naslovi, javnost prati i dobija detalje iz privatnog života, nekada više nego iz profesionalnog i slično. Rekla bih da ste Vi uvijek imali određenu mjeru onoga što ćete plasirati javnosti, pa ste tako izbjegli ovo što sam prethodno navela. Da li je to bilo promišljeno i s namjerom?
Time se bavi estrada, znate. Ovaj razgovor koji mi vodimo je dio mog posla, svakako, pa volio ja to ili ne. Ipak, mislim da ne moram baš da se otvorim javnosti i za neke stvari koje se meni lično događaju, ne treba zapravo javnosti ni da bude interesantno sve što se meni događa, iako neke ličnosti suprotno misle o sebi pa pričaju sve. Meni je važno da ja imam svoju porodicu. U istom sam braku uvijek, imam dvoje uspješne djece. Ne bave se glumom - odlično!
Da li ste i Vi jedan od onih glumaca koji su “ubjeđivali” svoju djecu da se ne bave njihovom profesijom?
Pa nije bilo ubjeđivanja, uopšte. Samo se tako desilo. Nijesu oni daleko od ovog posla, ali se ne bave direktno ovakvim poslom, a čak ni poslom moje supruge koja je bila profesor na medicini... I eto, ni jedno od njih nije otišlo na medicinu.
Bonus video:
