Nova serija po scenariju Feđe Isovića krenula je sa emitovanjem, a poput prethodnih “Lud, zbunjen, normalan” i “Kriza” i sitkom “Konak kod Hilmije” nasmijava publiku širom regiona.
Ovaj projekat publiku vraća u period Drugog svjetskog rada, u vrijeme okupiranog Sarajeva, a u konaku “Kod Hilmije” u koji navraćaju svi: od komunističkih ilegalaca, ustaša, četnika, vojnika handžar divizije, pa sve do njemačkih vojnika i komandanta grada Štumbafirera Šilinga. Tu jedni drugima ispred nosa kuju zavjere u kojima nacionalne tenzije postaju manje bitne od ličnog materijalnog interesa. Radnju će dodatno začiniti i dvojica rudara, partizanski ilegalaci sakiveni u podrumu konaka, koji imaju zadatak da iskopaju tunel do njemačkog skladišta oružja.
Prevrtljivog vlasnika konaka igra Emir Hadžihafizbegović, a u glavnim ulogama su i Tarik Filipović, Bojan Perić, Milena Vasić, Darko Tomović, Marko Cindrić, Ilir Tafa...
Seriju, koju upoređuju sa kultnom britanskom “Alo, Alo”, publika može gledati ponedjeljkom na TOP kanalu, a scenarista Feđa Isović za Play otkriva detalje sitkoma čiji se scenario dugo “kuvao”.
- Već tokom posljednjih sezona serije “Lud, zbunjen, normalan” publika je kroz seriju koju je Faruk snimao, mogla da vidi neku sličnu priču. Da li ste već tada dobili inspiraciju za “Konak kod Hilmije”?
Ideja je stara desetak godina. Vrtio sam je po glavi, slagao priču i karakter, tako ako se, nakon svih ovih godina, ispostavi da scenario nije dobar, to je siguran znak da ne znam da pišem. U LZN sam uradio par skica ove serije, oni koji su pratili znaju da je Izet pisao, a Faruk režirao tu njihovu seriju. Bila je to neka vrsta probnog balona da vidimo kako bi to sve skupa funkcionisalo. Bili smo zadovoljni i to nas je evo dovelo dovde.
- Ovu priču porede sa kultnom serijom “Alo, alo”. Koliko vam to smeta, a koliko prija?
Naravno da mi ne smeta. Mislim da je nemoguće napraviti seriju koja se dešava u Drugom svjetskom ratu, da je komedija po žanru, a da automatski ne podsjeća na “Alo, alo”. Međutim, radio sam parodiju na naše jugoslovenske partizanske filmove. Partizanski žanr je autentičan jugoslovenski žanr koji se, kao takav, izučava na filmskim akademijama širom svijeta. U okviru tog žanra rijetko ćemo naići na komediju i tu sam prepoznao interesantan prostor. Tako se u seriji pojavljuju i Valter, i lažni Valter, i Tihi, Prle, Tito, Ivo Lola Ribar, Boško Buha… dakle, čitav nizi stvarnih likova, ali i onih koji su dijelo filmske fikcije.
- S obzirom na to da je radnja smještena u doba Drugog svjetskog rata, imamo li u seriji i neke interesantne istorijske činjenice, ili je bukvalno sve plod vaše mašte?
Osim suštinske istine da su Njemci i ustaše vladali gradom, sve ostalo je fikcija. Štaviše, riječ je o potpunom otklonu od istorijskih činjenica. Tako će u Sarajevo, u konak kod Hilmije na spavanje, na putu za London, sa Romanije gdje je sletio, na ćevape navratiti i kralj Petar II Karađorđević. Serija obiluje takvim događajima gdje stvarni istorijski likovi učestvuju u potpuno nevjerovatnim okolnostima.
- Obećali ste, još prije snimanja da će scenario obilovati raznim dijalektima bivše Jugoslavije. Ko igra Crnogorca i koliko je bilo teško okupiti i ovoga puta atraktivnu glumačku ekipu?
Darko Tomović, sjajni beogradski glumac, koji je iz kuće ponio tačan crnogorski dijalekt, igra karakter koji se zove Portugalac. Dobio je to ime jer je kao komunista, kada je krenuo u španski rat, sjeo u pogrešan brod i završio u Lisabonu. Španiju nije nikada ni vidio. Da, u pravu ste, serija obiluje svim dijalektima regiona. Cilj mi je bio da nikada u kadru nemam dva karaktera koji pričaju isti dijalekt. To, čini mi se, daje priči poseban šarm.
- U jednom intervjuu ste izjavili da ste se i sami dosta smijali pišući scenario za “Konak kod Hilmije”. Koje su vam situacije bile najzanimljivije?
Nekako imam osjećaj da se ova serija sama piše. Scene se slažu jedna na drugu, sve nekako lagano klizi. Durmiš, Rom koji radi u konaku, proživljava stres prilikom svakog susreta sa njemačkim oficirom Šilingom. Njegov čudni, romski akcent Hilmija objašnjava Šilingu tako što ga predstavlja kao slovenca Janeza Prešerna. Tako je nesretni Durmiš primoran da uči slovenačke pjesmice. Eto, cijala ta sekvenca oko Durmišovog lažnog slovenačkog identiteta mi je bila veoma zabavna dok sam je pisao.
- S obzirom na to da je u Bosni i Hercegovini zahvaljujući vama snimljeno nekoliko sitkoma, da li se odnos prema komedijama promijenio kad su finansijeri u pitanju, ipak su svi ti projekti bili veoma uspješni?
Mislim da televizijske kuće lagano počinju da uviđaju dvije stvari: publika hoće domaći program i publika želi da se smije. No, igrani domaći program je skupa igračka koja gubi bitku sa jeftinim stranim serijama, a maloprije sam rekao, publiku nasmijati je zahtjevan zadatak.
Publiku teže nasmijati, pa autori češće biraju drame
- Serija “Lud, zbunjen, normalan”, a pa čak i “Kriza” se godinama iznova gledaju. Koliko je teško napisati scenario za seriju koji ne može publici da dosadi?
Iskreno, ne znam tačan odgovor na to pitanje. Znam samo da puno radim, a ako je ovaj kompliment iz vašeg pitanja i djelimično tačan, onda sam iskreno srećan. Jedino što sa sigurnošću mogu reći, nakon svih ovih godina rada, je da je publiku puno, puno teže nasmijati, nego rasplakati. Možda se zbog toga kod nas autori rijetko opredijele da rade komediju. Lakše je postići dobar rezultat sa nekim dramskim tekstom.
Bonus video:
