Jedna od najuspješnijih, ali i omiljenih glumica iz Srbije, Sloboda Mićalović, gostovaće Crnoj Gori u okviru Beoart revije koja se od 8. do 12. marta održava u Budvi i Podgorici. Tom prilikom će ova glumica, koja se ubraja i među najljepše, sa scenskim partnerom Igorom Đorđevićem igrati u duodrami “Frenki i Džoni”, i to 10. marta u hotelu “Mediteran” u Bečićima i 11. u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.
U komadu koji je, po tekstu američkog autora Terensa Meknelija, režirala mlada rediteljka Tea Puharić, u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda, Narodnog pozorišta Sombor i “Beoarta”, biće dočarana priča o ljubavi, strasti, željama, strahovima, životnoj patnji, ali i radosti.
Sloboda Mićalović ranije je izjavila da je ovaj tekst i lično interesuje, a posebno pitanje zašto se ljudi zatvaraju.
“Čovjek je usamljen i kao da počinje da uživa u tome. Interesuje me šta je to što može da vas prodrma, izvuče iz te čaure. Na kraju se uvijek ispostavi da je najvažnija ljubav, zbog nje vrijedi živeti”, rekla je Mićalović tada.
Frenki i Džoni su dvoje sredovječnih ljudi, koji sticajem okolnosti nijesu uspjeli da nađu mir i sreću.
“Iza Džonija je život bivšeg robijaša i alkoholičara koji je ostao bez žene i djece, dok Frenki nosi duboko urezana sjećanja na prevaru i zlostavljanje. Na skromnoj sceni, koja predstavlja skučeni stan u kome živi Frenki, sve vrijeme je dvoje ljudi koji se, kao u smjeloj i na mahove opasnoj, partiji šaha, bore za mogućnost da ponovo vole i budu voljeni - Džoni na otvoreniji i hrabriji način, Frenki bojažljivo, otuđeno i panično”, najavljuju producenti.
Mićalović je istakla da je suština ove drame “skidanje oklopa i gardova, dozoljavanje mogućnosti da budemo voljeni, da budemo povrijeđeni”.
“Svi tražimo ljubav, a malo ko od nas sebi postavlja pitanje da li smo sami sposobni da volimo. Glavni junaci priče su dvoje usamljenih, inteligentnih i atraktivnih sredovječnih ljudi, a publika može da vidi jednu dirljivu ‘partiju šaha’ koju igraju, jer su oni negdje emocionalno ‘osakaćeni’ - plaše se da vole, da budu iskreni i otvoreni. Ipak, oni pristaju da daju šansu vezi koja od starta djeluje kao da je osuđena na propast, i osvajaju nas idejom da i ‘autsajderi’ mogu jednostavno uploviti u luku ljubavi”, objasnila je ona ranije.
U razgovoru za “Magazin” glumica je govorila i o popularnoj seriji “Koreni” u kojoj je publika imala priliku da je gleda, igri u filmu Emira Kusturice “Na Mlečnom putu” u kojem se našla rame uz rame sa Monikom Beluči te otkrila da bi sebi poželjela još jednu saradnju sa domaćim rediteljem, ali i to na čemu trenutno radi...
Važite za jednu od najuspješnijih glumica sa naših prostora, pritom je pred Vama još ko zna koliko uloga, što pozorišnih, što na televiziji, u filmu... Koliko je bilo potrebno uložiti truda i graditi karijeru, a uz to uskladiti i privatni život i obaveze?
Sigurno nije bilo lako i jednostavno, ali kada čovjek napravi prioritete i kada ima cilj, mislim da je sve mnogo jednostavnije. Ipak, rekla bih da iza svega stoji veliki rad, posvećenost i poslu i djeci i prijateljima i naravno - bez Božije pomoći sve bi išlo mnogo teže...
Krajem prošle godine završeno je snimanje serije “Koreni” koja je postala veoma popularna kod publike. Šta je posebno privlačno kada je u pitanju adaptacija čuvenog romana Dobrice Ćosića, s obzirom na to da kritičari za seriju kažu da se ova serija može porediti i sa brojnim svjetskim ostvarenjima, te da je “vratila” publiku knjigama?
Ono sto je serija “Koreni” dokazala jeste upravo glad za dobrom literaturom i da postoji potreba da se duhovno uzdignemo. Naš narod je puno patio i nama su dobro poznate sve te situacije, osjećanja, trenuci kada brat na brata da udari, otac na sina, sin na oca....
Mislim da nam je taj genetski zapis proradio. Zatim, odlična podjela, kao i dobra režija, dramatizacija..., sve je to uticalo da serija bude odlična.
Koliko je priča o porodici pa i o društvu i okolnostima, a koja je opisana u romanu i seriji, danas aktuelna, možda na neki drugačiji način, ili takva djela ostaju aktuelna bez obzira na epohu?
Odlika svih velikih djela poput ovoga je upravo ta da su bezvremena. Sigurno je da smo svjedoci, i danas kao i tad, da politika može kuću da raskući, da je žena odbačena kao kvarna roba ako ne može da rodi i sve što smo čitali kod Ćosića i čemu smo prisustvovali u seriji. Ono što bi bilo dobro je da pokušamo da ne ponavljamo stare greške.
Meni jedna od značajnijih stvari koja se desila jeste da se narod upravo posle serije vratio da pročita “Korene”, neko još jednom, neko prvi put...
Postoji li neka bitnija razlika između vremena u kojem je smještena radnja ove priče i današnjice i koja je to razlika, prema Vašem mišljenju?
Nema velike razlike... Samo smo obukli neke nove krpe i zasuli se besmislenim stvarima. Ipak, duboko vjerujem da svako zna da se bez porodice ne može, kao i bez pravih vrijednosti.
Pojavili ste se i u seriji “Nemanjići - rađanje kraljevine” koja, takođe, isijava sjajnom scenografijom, a uz to, opet je radnja smještena u prošlosti. Sa druge strane, ova serija pripovijeda istoriju i govori stvari o kojima mnogi i nijesu znali. Da li je i na koji način bitno obrađivati ovakve teme?
Nemanjići su jako važni u našoj istoriji i ne treba nikada zaboraviti da potičemo od svetih ljudi...
Imala sam dvije epizode tako da nijesam puno bila na snimanju. Svakako, smatram da je važno što se i ta priča pokrenula.
Koja je glavna razlika između Simke iz “Korena” i Ane iz “Nemanjića” i kakve bi one danas bile? I volite li raznorvsne uloge ili znate da postavite sebi “granicu” izvodljivog?
Razlika je očigledna - Ana je venecijanska princeza, a Simka je sve osim princeze. U glumi je veoma dragocjeno igrati dijametralno različite uloge.
U “Nemanjićima” Vaš suprug Vojin Ćetković tumači ulogu Stefana Nemanje, a Vi ste se našli u ulozi njegove supruge. Kako je to glumiti suprugu svome suprugu, iako Vam Nemanjići nijesu bili prva takva rola?
Ne volim da pričam o privatnom životu, ali ono što vam mogu reći jeste da je sa dobrim glumcem i dobrim čovjekom sve lakše.
Većina domaćih glumaca ima, pa da li i Vi gajite ambicije i želje da zaigrate negdje u inostranstvu?
Oprobala sam se već u Kazahstanu i Jermeniji i lijepo je upoznati nove kulture i sarađivati sa novim ljudima. Otvorena sam za nove saradnje, ali samo ako su dobre uloge u pitanju...
Kakav je trenutno položaj glumaca i glumica, umjetnika uopšte, pa i status kulture u Srbiji, ili uopšte kod nas na Balkanu?
Kao i u svim profesijama - teška je situacija ali nadam se da će ipak pobijediti kultura.
Trenutno igrate u duodrami “Frenki i Džoni”, a šta bi bilo sljedeće na čemu radite ili gdje priželjkujete vidjeti sebe?
Sljedeće na čemu ću raditi je film i serija, kao i jedna nova pozorišna predstava. Do tada igram predstave u Narodnom pozorištu i, naravno, duodramu “Frenki i Džoni” kao i predstavu “Šećer je sitan osim kad je kocka”.
Zbog ljudi koji vide više od golog tijela vrijedi raditi i truditi se
Publika je u ovoj seriji mogla da Vas vidi i u jednom drugačijem izdanju u odnosu na ono na šta je do sada navikla. Naime, mislim na intimni momenat Simke same sa sobom... Čini mi se i da je to prvi put da ste se tako pojavili pred kamerama što je izazvalo dosta reakcija i u medijima i na društvenim mrežama... Šta biste rekli na reakcije publike, a da li je Vama bilo neobično snimanje tog kadra ili je proteklo lako i profesionalno?
Ne bih ja baš da banalizujem taj momenat... Ipak nikada ne bih pristala na nešto što nije umjetnički. To je opravdano. Da li se vi kupate obučeni ili iko?
Što se publike tiče, ima pravo da misli i dobro i loše, važno je da ja znam zašto je to tako.
Ali, svakako da je bilo više onih koji su u tome vidjeli više od mog golog tijela... E zbog takvih ljudi vrijedi raditi i truditi se.
Zato, hvala od srca na svim lijepim komentarima. Moje iskustvo je da su ljudi plakali kad me sretnu i prepričavali tekst i monolog iz crkve. To je suština.
Baš sam željela da se nadovežem na tu scenu. Malo nakon kadra u kadi uslijedio je Vaš monolog u manastiru koji ste upravo spomenuli i u kojem ste prikazali svu snagu, raskoš, strast i silnost glume koju nosite u sebi. Da li je bilo zahtjevno izvesti monolog i koliko je to zahtjevnije u odnosu na scene u kojima možete računati na kolege?
Monolog je teška forma, a govoriti monolog i održati pažnju na televiziji, i to u 8 minuta, to je nešto što me je jako uplašilo... Ali dobro sam se pripremila, osjetila sam taj monolog i duboko me se ticao, pa je publika to i prepoznala.
Raditi sa Kusturicom je blagoslov za jednog glumca
Igrali ste i u filmu “Na Mlečnom putu” Emira Kusturice. Po čemu Vam je to iskustvo ostalo najupečatljivije?
Puno sam pričala o tom filmu...
To je jedno od najljepših iskustava, ali je isto tako i veoma kompleksno iskustvo. Raditi sa umjetnikom kakav je Emir predstavlja zaista blagoslov za jednog glumca. Taj film smo snimali tri godine, pa je bilo mnogo i teških i lijepih i kreativnih i, nekada se činilo, nemogućih momenata... Ali zaista, sebi bih poželjela da makar još jednom radim sa njim, a svim kolegama bih poželjela to iskustvo. Uvijek sam vjerovala da dobar umjetnik mora da bude i dobar čovjek, što se ovdje i potvrdilo.
Bonus video:
