Nakon 17 godina, umjetnica Bojana Radulović posjetila je svoj dom u Crnoj Gori. Sačekala ju je tradicionalna, oronula kuća i zapušteno, zaraslo dvorište, vrt... Unutra je sve bilo prekriveno bijelim najlonom, a mnogi predmeti su i dalje bili na svom mjestu... Radulović stoji u kući i gleda u sva četiri pravca svog mentalnog kompasa, te tako nastaje kratkometražni dokumentarni film “Separation, Vivid dreams” koji je svjetsku premijeru na prestižnom DOK Leipzig festivalu, zatim učestvovao na Internacionalnom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu i nedavno je imao balkansku premijeru na ZagrebDoxu.
U kreativnom dokumentarcu, koji traje 19 minuta, ona koristi makete svoje nekadašnje kuće i tu maketu nosi na glavi, koristi slike i riječi kako bi istražila šta znači biti bez korijena uprkos tome što ima dom, poetično nižući predmete u kući, simbole, kadrove lokaliteta i uklapajući riječi i tišinu u sam proces zalaska u sopstvena sjećanja, podsvijest, strah... “Za mene je sve to bila introspekcija. Bilo je veoma teško ponovo ući u kuću. Morala sam da prevaziđem strah od sjećanja na prošlost da bih mogla živjeti sadašnjost, odnosno budućnost”, priča Radulović.
Ona za “Vijesti” govori o svom prvijencu, opisuje kako je nastao i sa kojim ciljem, donosi utiske sa festivala na kojima je učestvovala i sumira crnogorsku filmsku scenu iz ugla domaće autorke koja živi u Belgiji, ali i priznaje da još ne zna hoće li njen sljedeći film biti dokumentarac.
- Da li biste, za početak, publici predstavili Vaš prvijenac, kratkometražnim dokumentarni film “Separation, Vivid Dreams” - šta je bio Vaš fokus, šta ste to željeli i šta ste ‘dokumentovali’ u ovom filmu?
Prije nekoliko godina, napisala sam teorijski i konceptualni tekst o “Živim snovima”, bukvalno preko noći, prije nego što sam napustila Beograd gdje sam tada živjela. Zatim, crtež “L’uomo Vitruviano”, Leonarda da Vinčija - prostor koji znamo, prostor je koji možemo dodirnuti, dao mi je ideju da podijelim prostor u četiri kardinalna pravca, u priči... Ujedno, to je i potraga za identitetom.
Vraćajući se u Crnu Goru iz Belgije (u kojoj trenutno živim), osjećala sam da se moram suočiti sa svojom kućom iz djetinjstva i uspomenama iz ratnog perioda, uporno sam slijedila ideju da pokrijem/otkrijem kuću najlonom. Film je bio pokušaj otvaranja Pandorine kutije, bavljenje živim snovima i njihovo snimanje. Tad sam napisala jasan scenario, zasnovan na četiri pravca, i njihovo mapiranje ISTOK: Bosna i Hercegovina zahvaćena ratom; ZAPAD: NATO; SJEVER: konzumerizam; i JUG: SFR Jugoslavija, s naracijom off- glasom preuzetim iz mog originalnog konceptualnog teksta. Uz pomoć belgijskih filmskih profesionalaca, i veoma malo novca, snimali smo veoma brzo i na veoma koristan način (većina snimljenih sekvenci su iskorišćene), vrlo brzo montirane sa Marie-Helene Mora, bivšom studentkinjom svjetski poznate belgijske rediteljke Chantal Akerman.
- U opisu fima navodi se da istražujete “šta znači biti bez korijenja, uprkos tome što imate dom - zaglavljena između prošlosti obilježene ratom i budućnosti u kojoj se ne nazire mogućnost prosperiteta, ostavljena na milost i nemilost međunarodnim zbivanjima i političkim promjenama”. Koliko i kako ovo korespondira sa filmom i sa Vama uopšte?
Tako sam se i osjećala kada sam snimala film, to je ono što je i bilo zapisano u scenariju, i ono šta film prikazuje: Prošlost obilježena napuštenom starom kućom iz djetinjstva, zapušteni, ruinirani jugoslovenski bioskop, napuštene fabrike, sjećanje na hiperinflaciju, život pastira koji drži svoje životinje na vojnom aerodromu u skloništa za avione. koji je bombardovan tokom Nato bombardovanja Jugoslavije, razvojne inicijative koje promovišu poznate ličnosti, infrastruktura razvijena kroz svjetsku ekonomiju, sa kineskom izgradnjom mostova, puteva... Za jednostavne ljude poput mene, svijet se iznenada promijenio. Film govori o toj stvarnosti.
- Rekla bih da je u Crnoj Gori, odnosno i na Balkanu, mnogo onih koji su generacijski “obilježeni” ili “osuđeni” na taj, rekla bih, međuživot - međuvrijeme, na zaglavljenost između prošlosti i budućnosti... Šta mislite da je uzrok tome?
Naravno, Balkan je obilježen ratom, a njegove psihološke posljedice, osim onih ekonomskih, ne pomažu ljudima da izgrade uravnoteženu budućnost za sebe kada imaju posttraumatska iskustva. Pri tome, tranzicija od socijalizma ka brutalnom neoliberalnom divljem kapitalizmu nosi žrtve. Svijet se iznenada promijenio, i ne mislim da je to samo Balkan - to je svjetski fenomen globalizacije - gdje se zemlja ocjenjuje na tržištu, privlačeći investitore, a nisu svi spremni za tako nešto.
- Budućnost generacija koje pamte vrijeme prije rata, pa onih koje se sjećaju rata i onih koje su o ratu samo slušale, čini se ista - bez ponude boljeg, ograničena politikom, domaćom, međunarodnom, integracionom. Po čemu se, prema Vašem mišljenju, razlikuju pripadnici tih generacija?
Onima koji su živjeli i/ili preživjeli rat ostaju sjećanja. Ipak, citiraću Boris Budena: Moć nad sjećanjem je moć nad identitetom.
Prvi (stariji) žive s njima, drugi (mlađi) bez njih. Pogodite ko se osjeća bolje i vjerovatnije spremnije da se prilagodi sadašnjem društvu.
- Vidjela sam i komentar da je ovaj Vaš film “performativno putovanje u podsvijest”. Da li bi se moglo reći da se u filmu osjeća i pripovijeda nostalgija, a prikazuje uništenje i napuštenost?
Performativan je u smislu da film uključuje maketu kuće koju nosim na glavi. Koristila sam predmete iz prošlosti koje sam zadesila u kući, znala sam da me čekaju nakon skoro 20 godina. Rasporedila ih u različite prostorije, vodeći se podsviješću. Koristila sam najlon kao materijal kao proces pokrivanja/otkrivanja prolaz kroz slojeve pamćenja i podsvijesti. Dakle, kuća je stvarna, objekti su stvarni, ali okruženje je rekreirano na savremen način. Nostalgija ne, ali razaranje, napuštanje i konačno pomirenje dolaze zajedno sa stvarnošću.
- Radeći na ovoj temi, da li ste i do kakvog zaključka ili rješenja došli? Ili ste željeli da postavite pitanja, otvorite misli i suočite gledaoce sa ovom tematikom?
Želim da suočim publiku sa njihovim otkrivanjem kakva je njihova pozicija u svijetu. Film je moj kompas, želim da bilo ko, ko vidi film propituje sopstveni Sjever, Jug, Istok i Zapad i zauzme razumnu poziciju u svijetu, raširi ruke poput “L’Uomo Vitruviana”, i na taj način prepozna granice prostora; dodirnuti prostor, i ponovo otkriti postojanje i/ili prezentnost, sa poniznošću, empatijom i tolerancijom, i pomirenjem, kao što i stoji u poslednjoj sceni mog filma.
- Koliko je bilo zahtjevno baviti se ovakvim “istraživanjem” u kratkometražnom filmu, a koliko u dokumentarnom?
Za mene je to bila introspekcija. Bilo je veoma teško ponovo ući u kuću. Morala sam da prevaziđem strah od sjećanja na prošlost da bih mogla živjeti sadašnjost, odnosno budućnost.
Istraživanje lokacija snimanja bilo je prilično magično, znala sam kuda treba ići, sve te lokacije su me čekale, svi ti objekti, vođena podsviješću, imajući i u vidu kratak period snimanja, to je čarolija filma i moć snova, povezivanje sa stvarnošću.
- Ovo je Vaš prvi film u kojem ste i rediteljka i scenaristkinja, ako se ne varam? Koliko je bilo drugačije raditi na filmu na taj način, u odnosu na ugao iz kojeg ste do sada intervenisali i radili?
To je zapravo moj prvi film, tako da ne mogu da ga poredim sa drugim. Niti sa mojim producentskim radom. Kreativno govoreći, mogu ga uporediti sa performativnim instalacijama kao i video instalacijama koje sam radila, i postavljala i izvela na raznim mjestima u Evropi i Americi.
Moj rad je intelektualno istraživanje, a zatim jaka intuitivna akcija, brza odluka i koristan, produktivan rad.
- Kako Vam se čini stanje u filmskoj industriji u Crnoj Gori, a kako vidite bioskopsku kulturu našeg društva?
Sada imamo veoma aktivan Filmski centar, koji podržava finansijski filmske projekte. Igrane, dokumentarne filmove, eksperimentalne, kratke ili dugometražne. Crna Gora je ostvarila pravo na “Eurimages” podršku. Nudi i cash rebate za strane investitore. To je veliki korak koji je postignut u samo dvije godine. Crna Gora je sada predstavljena kao filmski fond u inostranstvu i potencijalni partner. Moram reći da smo kroz nastanak Filmskog centra dobili i moralnu i logističku podršku, tako da filmski centar iz mog ugla nije samo finansijska podrška.
Želim da publika bude više privučena postojećim crnogorskim festivalima, ali manje - više to je svugdje isto, kulturu treba ohrabriti i učiniti atraktivnom. To je vječni cilj, da se obrazuju i uzdižu ljudi kroz umjetnost i kulturu.
Koliko država, toliko žrtava
- U filmu se na momente pojavljuje i jugoslovenska zastava. Šta ona danas predstavlja, a šta simbolizuje u filmu?
Zastava Jugoslavije je jedan od četiri glavna pravca kroz koje gledam iz kuće ka eksterijerima, to je prostorna i vremenska teritorija. Jako je bitna naša pozicija u svijetu, gdje smo rođeni, gdje živimo. Jugoslavija je zemlja u kojoj sam rođena. U filmu zastava ne predstavlja toliko simbol nekadašnjeg političkog režima, već dio moje ličnosti i odgoja, djetinjstvo.
- Kada sam već spomenula zastavu, da li ste informisani o crnogorskom Zakonu o državnim simbolima kojim se predviđa kazna za korištenje grba i zastave u umjetnosti, na filmu, a posebno ako se protumači u negativnom kontekstu? I šta mislite o takvom zakonu, da li nameće (auto)cenzuru?
Mogla bih vam dati nadrealistički odgovor: Ovo nije zastava.
No, zastava kao simbol Jugoslavije i socijalizma, je platno koje sam koristila da pokrijem krevet u kući, kao što ljudi imaju običaj prekriti nešto kad je napušteno, ili mrtvo. Jugoslavija je mrtva, to je činjenica. U Post- Jugolsaviji pokušavamo da konstruišemo kulturne mreže/odnose između ex-jugoslovenskih zemalja kao prostor diskusije, prezentovanja ideje Jugolslavije u istorijskom smislu.
Da, djelimično sam informisana što se tog zakona tiče. Na primjer, u Sloveniji nije zabranjena upotreba državnih simbola, pa eto imaju Laibach i NSK. 2009. godine umjetnice Simona Semenič i Nada Žgank su izvele performans “Zapis cjeline” na kojem su upotrebljavale slovenačku zastavu. Nakon što je Simona Semenič dobila državnu nagradu za literaturu, desničarski krugovi su “iskopali” pomenuti performans kao nešto što nije dolično, Znači: “digli prašinu”. Dok je u Hrvatskoj Emil Hrvatin aka Janez Janša dobio kaznenu prijavu zbog uništavanja zastave... Koliko ljudi, toliko ćudi, koliko država toliko žrtava.
Nisam znala da li će film biti dobrodošao na festivalima
- Film “Separation, Vivid Dreams” prikazan je i na DOK Lajpcig festivalu i na Internacionalnom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu, kao i na ZagrebDoxu. Kakva iskustva nosite sa festivala?
Bilo je jako uzbudljivo i nevjerovatno čuti vijesti da je film prošao selekciju na dva najprestižnija festivala, najstarijem festivalu dokumentarnog filma u Evropi, u Lajpcigu, i na najvećem svjetskom festivalu na svijetu, IDFA Amsterdam. Često jedan od festivala A klase isključuje drugi, što u ovom slučaju nije bilo - samim tim dodatna satisfakcija. Obje selekcije su bile u avangardnim sekcijama, Nekst Masters u Lajpcigu, i Paradocs, u Amsterdamu, gdje publika očekuje da bude iznenađena novim formama filma. Znala sam da je moj film prilično radikalan: nisam znala da li, i kako će biti dobrodošao na festivalima. U oba slučaja, pitanja i odgovori su bili prilično korisni, i vjerujem da su ljudi saosjećali sa tematikom i jezgrom filma. Publika je bila njemačka, holandska, i međunarodna, i mogla se identifikovati sa našom balkanskom pričom kroz vlastiti kulturni ugao. U Zagrebu se film po prvi put predstavio pred balkanskom publikom, i mnogo sam se radovala da konačno vidim kako ljudi sa Balkana doživljavaju moj film, reakcije su jako dobre najvjerovatnije jer dijelimo zajedničku prošlost.
- Prilikom učešća na nekom festivalu, da li Vam je prvobitni cilj širenje publike koja je film pogledala, te ona i sticanje određenog renomea u fimskoj industriji za buduće projekte? Koliko Vas samo priznanje da budete uvršteni u repertoar inostranih festivala obavezuje i podstiče za kasnije stvaranje?
Da, vidljivost mog rada na ovim važnim festivalima donosi kredite. Donosi i mogućnosti, kao i očekivanja za moj sljedeći film, koji treba da se izjednači po kvalitetu sa mojim prvim. Zanima me stvaranje vlastitog jezika, rad sa kinematografskim materijalom na temu “Živi snovi”. “Upotreba živih snova u filmu” bila je i moja magistarska teza na KASK univerzitetu u Belgiji. Još uvijek ne znam da li će moj sljedeći film biti dokumentarac, za koji sam zaista dobila reference sa Lajpcigom, Amsterdamom i sada Zagrebom, ili igrani. Ja sam i producentkinja, učešće u industriji je ključ za moj rad, samim tim postojanje, odnosno prisutnost, u međunarodnoj filmskoj industriji je veoma važno. Praktično, ovim učešćem na festivalima dobijam više projekata, više kreativnih dokumentaraca, koji se bave sličnim temama. To me stavlja u poziciju kreativne produkcije, što znači ne samo finansiranje filma, već i njegovo kreiranje sa rediteljem, za mene jako bitan segment produkcije.
Bonus video:
