Glumac Mihailo Miša Janketić preminuo je u Beogradu u 80. godini.
U karijeri je odigrao preko stotinu uloga u pozorištu, najviše u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
Na jugoslovenskom filmu, televiziji i radiju ostavio je neizbrisiv trag.
Veliku popularnost kod televizijske publike donele su mu uloge u TV serijama „Sivi dom“ , „Bolji život“, „Srećni ljudi“ , a u seriji „Porodično blago“ igrao je glavnu mušku ulogu.
Dobitnik je značajnih glumačkih nagrada i priznanja, kao što su: Dobričin prsten, Nagrada Pavle Vuisić, Nušićeva nagrada za životno delo, Statueta Joakim Vujić, četiri Sterijine nagrade, Oktobarska nagrada grada Beograda, Statueta Ćuran, Nagrada Raša Plaović, dve godišnje nagrade JDP.
Janketić je rođen maja 1938. godine u Novom Sadu. Diplomirao je glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju 1962.
Bio je dugogodišnji profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Bio je oženjen i otac četvoro djece.
"Uživao sam, volio da igram..."
Nikada se ne bih usudio da kažem da sam srećan. Zadovoljan tu i tamo. Sreća je neosvojiva kategorija, kao ljubav, vlast, bogatstvo, a čovjek je proklet i što više toga ima sve mu je malo i hoće još, kazao je Mihailo Miša Janketić u intervjuu za "Vijesti" gostujući u Nikšiću 2014. godine.
“Za ovih skoro trideseset godina bilo je makar još 50 uloga. Uživao sam, volio sam da igram i moram priznati da sam odigrao toliko uloga da je to nepristojno”, kazao je glumac koji je “umjetničku karijeru” počeo kao osnovac. Glumio je u školskim predstavama, u Sekulinoj kafani pjevao o siročetu koje svira frulu i doziva majku, kao dijete bio član malog “putujućeg pozorišta” sa kojim je obišao sjever Crne Gore. Pred kamerama je prvi put zaigrao u TV drami “Teatar na Varoš kapiji”, koja je snimana krajem 1959. godine i stekao popularnost koja i nakon pedeset pet godina traje. Istina, sada ga poštari ne “mrze” kao početkom '60-ih kada su mu, kako je kazao, svakodnevno donosili po dvadesetak kilograma pisama.
I onda su se uloge ređale jedna po jedna, spisak je beskrajan, a on pamti svaku jer, njegovo je da ih pamti. Svaka njegova igra potvrda je da se glumac teško može samo školovati. Zamalo, kako ističe, nije postao pjesnik, umjesto glumac.
“Bio sam okrenut poeziji i 1956. na Filološkom fakultetu upisao sam književnost. Tamo sam proveo nekoliko godina i shvatio da se biti pjesnik ne može naučiti ako već nisi pjesnik, kao što sam mnogo godina kasnije, kao profesor, shvatio da biti glumac ne možeš nikoga naučiti jer ili se jesi takav rodio ili nisi”, kazao je Janketić.
Kao student je, kako to i dolikuje u tim vremenima, otišao na radnu akciju, bio miner, dobio udarničku značku i dvadeset jedan dan besplatnog ljetovanja, zaljubio se i produžio ljetovanje, “malo zaboravio” na ispite. Izgubio je godinu, a samim tim i stipendiju i dom. Kako je jedini fakultet koji je u tom trenutku mogao da upiše bila pozorišna akademija, prijavio se u posljednjem času ne bi li dobio dom i stipendiju. Primili su ga i dobio je mnogo više od toga priliku da igrajući razne likove u pozorišnim predstavama svake večeri bude neko drugi. I da traje.
“U umjetnosti loši ljudi ne mogu da egzistiraju”
Brojne i značajne uloge Janketić je ostvario u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Zvezdara teatru, pozorištu “Slavija“, Pančevačkom teatru, Crnogorskom narodnom pozorištu, Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Dobio je više od 40 nagrada, uključujući i “Dobričin prsten“ koji se dodjeljuje za životno djelo i cjelokupno pozorišno glumačko ostvarenje.
“Bio sam upotrebljiv glumac. Ni visok, ni mali, ni mršav, ni debeo, ni lijep, ni ružan, ni plav, ni crn, i šta god mi obučeš to mi stoji. Vjerovatno je to omogućilo ogroman dijapazon mojih uloga. Ponekad mislim da sam se u stvari sakrio iza zavjese. Nikako nisam mogao da se pomirim sa tim gadostima koje život, trgovina, politika nudi. Samo od kafane nijesam bježao, nju sam mnogo volio“, kazao je bard jugoslovenskog glumišta koji vjeruje da je jedino važno proživjeti častan život i osvojiti dobrotu. “Moj posao je moj život i to dvoje se nekako ispreplelo, kao prsti na ruci. Zato je moj životni moto ujedno i profesionalni, a to je da se igrajući unaprijedim, obrazujem, da budem dobar čovjek, fleksibilan i tolerantan i da tome učim svoju djecu. U umjetnosti loši ljudi ne mogu da egzistiraju“, zaključio je Janketić koji je nikšićkoj publici ispričao i dio anegdota iz njegovog plodnog stvaralačkog života, ali i pokazao da glas može da “osvoji” i neosvojivo.
Bonus video:
