Knjiga reportaža “Zapisi Crne Gore” autora Miomira Maroša biće promovisana u srijedu 5. juna u Maloj sali Centra za kulturu Tivat sa početkom u 20 časova. U ovoj knjizi naći će su se i neke od reportaža emitovanih u emisijama “Zapis”, kao i neke nove. Recenzenti knjige su su Mišo Drašković i Dragan Mitov Đurović.
Emisija “Zapisi” prema riječima Maroša, po brojnim reakcijama gledalaca, kolega, prijatelja i poznanika, kao i po istraživanjima javnog mnjenja, je jedan od najgledanijih sadržaja na Javnom servisu programa, no i pored velikog broja snimljenih emisija i mnoštva obrađenih priča, ni danas mu nije teško da dođe do dobrih tema za reportažu.
Emisija “Zapis” počela je da se emituje 2002. godine, a u knjizi “Zapisana Crna Gora” naći će se neke reportaže iz ovog perioda. Koliko je bilo teško napraviti selekciju koje priče i reportaže zavređuju da se nađu u “Zapisanoj Crnoj Gori”?
Ideja za knjigu se pojavila kad je počeo „Zapis“, na nagovor veterana novinarstva Mihaila Kokana Miljanića i tada su nastale neke od ovih reportaža. Kad sam odlučio da nastavim knjigu, dugo sam se premišljao kako da napravim izbor, jer je bilo na stotine emisija.
Napravio sam izbor koji podrazumijeva zastupljenost skoro svih krajeva Crne Gore, uz neke priče koje su bile najupečatljivije. Ono što sam propustio, naći će se u drugoj knjizi, nadam se. Kažem da je ovo samo kap u moru onoga što smo sve snimili i zabilježili. U ovoj knjizi nijesu našle mjesto reportaže o manifestacijama i događajima, jer sam smatrao da je to sada opštepoznato, a mi smo ih snimali na njihovom začetku. Drago mi je što smo prvim “Zapisima” podsjetili na neke vrlo zanimljive životne priče koje su u međuvremenu zaboravljene, jer je prošlo 17 godina. Tako sam, da budem iskren, ukazao na trajanje emisije, a kontinuitet nije bilo jednostavno postići i sve vrijeme ostati zanimljiv.
Da li je lakše praviti emisije ili pisati reportaže?
Najteže je, ali i najzanimljivije doći do zanimljivih tema, otići na teren i snimiti ih. Kad imate kvalitetan materijal, nije ga problem obraditi. Dok snimamo, prvenstveno razmišljamo o slici, kadru, vizuelnoj dopadljivosti, nepredvidljivosti u priči i dramaturgiji. Pisanje podrazumijeva prvenstveno lijepu riječ i opis svega što ne vidimo slikom, ali smo i fotografijama obogatili ove reportaže. Volim sve vrste novinarskog izraza i uživam u njima.
S obzirom na to da si tokom dugogodišnjeg rada imao priliku da posjetiš mnoge manifestacije i gotovo odeš u sve djelove Crne Gore i to po nekoliko puta, šta je ono na čemu si stavio akcenat kad su priče u pitanju?
Kad su priče u pitanju najviše sam se trudio da, osim na različitost likova i krajeva, akcenat stavim na poruku koju one nose. Ljudi iz tih priča šalju pametne savjete proizašle iz njihovog života. Tomislav Penov koji je došao da živi u Kotor, bio je lijepo primljen od tamošnjih građana pa sa brodića u kojem živi, poručuje: “Treba gledati, kad god je moguće, da svako od nas pomogne drugima u neprilici. To što se meni desilo, navelo me da ne odbijam ljude kad mi zatraže pomoć”.
Dr Nedžmija Beriša, prva Romkinja ljekar, teško se školovala, pa kaže: “Nadam se da ću uspeti. Ja sam jake volje i insistiraću da moja deca budu školovana, bez obzira na sve. Stvarno, ako treba, gladovaću, i njima ću da pružim što treba. Kao što je meni moj otac.” Radmilo Baranin, paraolimpijac, koji uspješno živi s hendikepom i takmiči se, ima poruku: “Shvatio sam da život mora da se živi. Bez obzira na to kakav je - tvoj je. Ako tebi nešto odgovara i ako je tebi dobro, ne moraš gledati kako će to na druge uticati. Prebolio sam ono što ne mogu i kompletiram se u onom što mogu.” U pričama iz raznih krajeva na slikovit način dočaravamo u čemu su njihove vrijednosti, kakve su draži Durmitora, Mediterana, Prijestonice, Lovćenca i crnogorske provincije Ćako u Argentini…Pročitaćete….
Knjiga će biti promovisana u Tivtu 5. juna. Kako je osmišljena promocija?
U Centru za kulturu u Tivtu, na Maloj sceni, 5. juna u 20 sati, govoriće, osim mene, o knjizi “Zapisana Crna Gora” akademski slikar Savo Pavlović, novinar i publicista Mašo Čekić, kulturni poslenik Lazar Božović, a medijatorka je Dolores Fabijan. Nastupiće tom prilikom i mažoretke Modno - plesnog studija “Modest” Anuške Vlahović. Promocija je u organizaciji Matice crnogorske, ogranak Tivat. Zamišljeno je da promocija bude interaktivna i zanimljiva, a u publici očekujemo i neke likove iz emisije koji će možda uzeti učešće u programu. Promocije su predviđene uskoro i u Pljevljima, Nikšiću i Podgorici, a zamišljeno je da se svaka razlikuje i u sadržaju i što se tiče učesnika. Veliko je interesovanje za knjigu, moram da se pohvalim. Veliku zahvalnost dugujem onima koji su mi pomogli u izdavanju knjige.
Knjigu si posvetio snimatelju TVCG Ivanu Bogdanoviću, koji je, kroz dugi vremenski period kreativno obilježio serijal. Koliko je lakše kad sa jednim čovjekom radiš dugi niz godina i ko se više radovao radu na terenu, ti ili on?
Kako bi emisija išla svake sedmice, predviđeno je da se ona dosta brzo radi, za razliku od nekih sporih televizijskih serijala. Zato je nužno da uspješno sarađujem sa snimateljem kojeg odlično poznajem i lično i profesionalno, i koji zna što je to potrebno uraditi za emisiju, tokom jednog dana na terenu, a pola vremena izgubimo u putu. Osim Ivana Bogdanovića, snimatelji koji su obilježili serijal su: Zoran Orlandić, Ivan Milošević i Samir Lačević, kao i druge vrlo talentovane i drage kolege koje su povremeno na ovom serijalu. Posebno bih istakao naše vrlo kreativne montažere koji su sebe ugradili u emisiju: Veljko Jelenić, Radivoje Ćirović, Srđa Nikolić, Miljan Bulajić, Đorđije Đukanović, Dragan Marković i Aleksandar Pejović. U prethodnom periodu su emisiju montirale naše drage koleginice.
Za sve ovo vrijeme odradili ste mnogo snimanja, no koji je to Zapis koji nikad nećeš zaboraviti i kojem si morao dati poseban prostor u knjizi?
To su definitivno najpoznatiji likovi emisije „Zapis“, Stana Cerović i Božo s Lukavice.
Evo odlomka iz priče o posljednjoj crnogorskoj virdžini Stani Cerović - “...Namjerio sam da slobodan vikend tokom služenja vojnog roka iskoristim da snimim dvije reportaže, jednu koju sam dogovorio sa Milosavom Kotlicom, medicinskom sestrom iz Boana kod Šavnika, i drugu sa Stanom Cerović, koju nijesam mogao dogovoriti telefonom, jer nijesam mogao dobiti njen broj, mada nijesam siguran da je tada imala telefon. Kad smo u popodnevnim satima došli do njene kuće koja je bila pored puta za Žabljak, zatekli smo je ispred i bila je u poslu oko stoke. Pozdravio sam je i ona mi bojažljivo uzvratila. Rekao sam da želim da snimim „Zapis“ sa njom, ali ona me odmah odbila i savjetovala mi da snimam prirodu koja je lijepa ovdje. Pokušao sam da je ubijedim rekavši joj da sam izašao iz vojske da bih je snimio. Odmah me pitala imam li pušku i dobila od mene potvrdan odgovor. Imao sam tako kod nje, kao ljubitelja oružja, najbolju ulaznicu u njen dom i pristanak za snimanje emisije...” Nije akcenat na militarizmu, nego na načinu da odobrovoljim vrlo tradicionalno crnogorsko čeljade. Čini mi se da mi je uvjerljivost jedna od prednosti za televizijski posao, bilo tokom dogovora sa sagovornicima, bilo u odnosu prema publici.
Bonus video:
